Nikada nisam imao potrebu, poriv, želju da nekog podučavam. U edukativnom diskursu osjećam nelagodu, drma me anksioznost. Promišljam zašto mlad čovjek upisuje studij filozofije. Da li je u pitanju bolest da u mozak nagura znanje kojim će nekog mlaviti, poništavati, oduvati snagom uma? Godine i godine skapavanja nad knjigama, hrestomatijama, čitanja klasika filozofske misli u orginalu je odista čudno, meni posve nejasno. Biti superioran intelektom, dominantan, neprikosnoven u domenu mislenosti po mom uvjerenju čista je patologija.
Cugam s pijanom anoreksičnom drocom. Na stolu je red piva klipača. Traži cvaju za metak. Hodam ulicom, držim je da se ne sruši na asfalt. Kaže da joj prija, bježimo u sporednu ulicu, na stepenicama haustora stare zgrade palim cigaretu, odbijam dimove.
Moja profesija je: ortodoksna budala. Zaljubljen sam u svoje ludilo, da sam psihički b.o. doživljavao bih sebe idiotom par excellence.
U slučaju smrti člana posade nasred okeana, leš se pakuje u specijalnu kesu, stavlja u frižider na duboko zamrzavanje. U luci dolazi policija, sudski vještak, poslije toga se izvještaj s obdukcije predaje kapetanu: Brod i dalje ore okean, igra se poker, mornari jedva čekaju luku da zajme droce.
Šta ta žena priča? O ljubavi? Ne mogu da skontam. Pleti pleti pletisanko, prdi prdi prdisanko. Više trunja u džepovima imam nego ljubavi u sebi. Kaharli sam, večerala nisam.
Sarajevski tramvaj treba aplicirati u program MESS-a. Slušam zajebane priče, svakodnevno gledam egzibicije faca kritične psihe u okruženju babaca s mnoštvom kesa i cekera. U žiriju za slavodobitnika trebao bi biti komesar policije i psihijatar. Sjajan rusvaj, performans koji rigidno obara raspoloženje.
Nije mi dobro kad me neko nazove intelektualcem, gledam ima li toalet papira u klozetu. Pojam intelektualca toliko je isprofanisan, odvratan, ne mogu ga smisliti. Osobe s gardom, solidnim kućnim odgojem, nikada ga neće izgovoriti.
Starija gospođa iz nekog svog tajnog skladišta izvlači knjige, obilazi kafanske stolove, s uspjehom prodaje knjige uprljanih korica. Ima tu Schopenhauera, Marka Twaina, Mike Antića… i mnoštvo inih mrtvih knjiga. Nekada je sretnem pred knjižarom, vidi da prodajem svoj roman, iz milošte i sažaljenja udijeli mi dvije marke za kafu. Gospođa sav taj pošteno zarađeni novac skrha u Lutriji.
Kao osnovac, na dugačkoj mesinganoj žici na kraju savijenoj na u, gurao sam točak romobila od jutra do mraka. Najviše su mi odgovarale garaže pored stare željezničke stanice na Čengić Vili. U pauzi sam išao do koktare, ispijao na ex koktu, soda je udarala na nos. Mustafa Z. kaže da je danas dobar dan za nekoga zbost nožem. Nož za hljeb ne volim vidjeti na stolu, čak me strah i viljuške, samo što pomfrit ne jedem kašikom. Umoran sam. Dobro sam spavao, ne znam koji mi je kurac. Apaurine sam dokusurio. Danas je tako dobar dan. Neka tako i ostane.