foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Glad

U starom Kotoru osjećao se zadah truleži, vlage i mačijeg izmeta. U sobi me gušio težak miris tamjana. Za praznik ispod mog prozora prolazio je orkestar limene glazbe. Ja i drug Željko kolega sa faksa teturali smo kotorskim kalama i rikali od gladi. Dogovorili smo se da krenemo sa pecanjem ribe u zalivu. Zadnje novce dao sam za kilogram lignji, Željko u tamnozelenom šuškavcu koji mu je otac kapetan donio iz Japana. Pecali smo ribu, famozne lignje bile su mamac. Slučajni prolaznici mislili su da bacamo kamenje u vodu. Vintao sam silk, mamac je pljusnuo u vodu. Bio sam u transu kao da će se za udicu orka zakačiti. Klasična pušijalgija, genijalan blam. Probali smo sa salamurom uvaljanom u hljeb. Epilog: tač.

Izgladnjeli, sjebani, blijedi odlazili smo u moju bohemsku sobu da dokusurimo vino iz boce. Željko mi je provukao priču da u Rijeci figurira kao Casanova, pijan sam mu spustio da je looser, kapacitet za mazača u makini. Bijesan je duvao na nos, isfurao iz sobe, zapucao u studentski dom. Mjesec dana nismo pričali. Svratio sam u granap kod ružne sisare da namaže paštetu na kvarat kruha. Sjedio sam na klupi na rivi. Zagledan u prelijepi kruzer usidren u zalivu. Na vratima sobe nalijepio sam papir, ljubičastim mastilom na papiru sam ispisao Baudelaireove stihove na francuskom. Ne želim ići u Kotor, uvjeren sam da bih pred ulazom kuće u kojoj sam živio studentske dane pao kao pokošen rafalom.

Manijak sam pušenja pljuge, za dvadeset minuta pepeljara je krcata opušcima, jastuk smrdi na nikotin, furljam dim na nos žešće od dimnjaka u željezari Zenica.

Hedonista sam u askezi, vrtim se na ringišpilu ništavila, gledajući sebe u zrcalo odgovaram na mnoštvo pitanja koje me jebu u mozak hladnim dijaboličnim osmijehom.

Sušim čarape na TA peći, mati glave umotane u peškir pegla veš.

Gase se svijetla ulične rasvjete, ne čuju se koraci na ulici, sablasni huk vjetra sound je od kog blijedim.

Na stolu su džezva i fildžani, ne osjećam glad, demon u meni se budi, bez snage riječ da izustim, grizem nokat na kažiprstu, tonem u sebe, tonem u mrak.

Cijeli život igram u dresu gubitnika, igram protiv sebe, svoju sjenu driblam, padam shrvan s crnim osmijehom na licu, s mrtvom riječju ispod jezika.

Fen je uši ugrijao, u trenerci u kojoj spavam pošao sam do pijace da pazarim kiseli kupus za sarmu. Ko zapeta puška čekam na stanici bus zvani čežnja. Cestom prolazi cisterna brzinom projektila tomahavk. Zubima sam jezik od muke zagrizao, davno se desio egzodus svjetla iz mozga. Na skitnicu Šarloa podsjećam, vidim putokaz za ambis, tražim zgodno mjesto za jauk.

Kupio sam magnet za skupljanje eksera prosutih po podu. Na zidu pored zidnog sata visi veliki odvratni šaraf, u frižideru je smrznuta kokošija glava. Sekunde pored ušiju frcaju. Dosadno je. Zlo. Zlo.

Ne navijam ni za jednu ekipu, navijam oldtimer budilnik da me u svitanje probudi. Navijam da mi legne honorar od prestižne književne nagrade, navijam da ne udari hipersonični projektil na Pazarić. Toliko sam skroman, jednostavan, da sam se u sebe zaljubio, u vlastitu harizmu što sija jače od majske mjesečine na modrom nebu.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura
Rodić: Konzerva sardine
Rodić: Sindrom
Rodić: Pomračenje
Rodić: Azil
Rodić: Fobija
Rodić: Uragan
Rodić: Apoteoza praznine
Rodić: Univerzitet
Rodić: San
Rodić: Mrtve vode
Rodić: Start

Gudžević: Greška i omaška
Rodić: Start