Probudio sam se u pola četiri s crnom naoblakom u glavi. S mukom sam potrefio vrata klozeta. Na sudoperu: Fairy, ljuske jaja, prljavi sunđeri. Nedostaje pakovanje prezervativa da instalacija bude kompatabilna s egzibicijom propalog umjetnika. Jesen je došepala na štakama. Noću se u majici ispod deke smrzavam. Preznojavam se u agoniji, čekam da svane. Komšije su se zatvorile u svoje kuće ko rakuni u brloge. Ponekad ulicom protrči mačka, u daljini se čuje lavež.
Stvarnost je neman, monstrum velikih zubi, krvavog jezika. Strah je konstanta, igra mi flastera dvadeset četiri sata. Na prozoru je minijaturna saksija sa čuvarkućom, poklon dragog prijatelja.
Otrovne riječi su crnje od pajsera u glavu. Dugo vremena sam šenlučio. S grobarom i mesarom, grobar je pričao o mrtvima, grickao pistacije, mesar je bio saft na pilav. Nije bilo loše.
Svaki dan povučem usranu kartu iz špila, samo treba da bukne jačmir na oku da ugođaj bude kompletan.
Prije rata Velibor Bogdanović, suri gej, zvao je mene i druga Šimeta na druženje u svoj stan.
U osnovnoj školi, Velibor se družio s djevojčicama, tukao se s njima, bilo je jasno da su mu se hormoni pojebali. Poslije dobre zajebancije ja i Šime smo došli pred lift, iz lifta je izašao frajer u roze bade mantilu s čašom viskija u ruci. Nos mu je bio upadljiv, podsjećao je na kljun ptice. Velibor nas je pompezno dočekao. U stanu su sjedili Arapi i vojnici JNA. Nisam htio popiti ni čašu vode. Poslije pet minuta ispalio sam se van na ulicu. Gadilo mi se uhvatiti za šteku, na ruku sam navukao džemper. Šime je ostao da prži srdele. Bilo mi je čudno, znam da je bio opasan udarač i faca za respekt. Kući nije dolazio dva dana. Pomišljao sam da su mu spržili metak. Zvala me je njegova mati, teta Merica, pitala šta joj je sa sinom? Sreo sam ga u granapu, podbuhlog u licu, neobrijanog, drmao me osjećaj nelagode. Uz kafu, neobavezno je izustio da je kod Bobana bilo ludo i nezaboravno.
U zbirci poetskih minijatura sebe sam fascinirao tercinom: ponio sam bič da proslavimo ljubav. Niko od uvaženih profesora, kritičara u mom književnom opusu nije locirao da je to esencijalna matematika. Tužno da tužnije ne može biti.
U sitne sate vratim se kući, pogledam da li je sve na svom mjestu, da se nije desila vala. Kurvanjski se uvučem pod deku, šapatom izustim: “Ugodan san, Vuče.” Zar nisam džentlmen gospodin.