Mati je dobila novi štap na poklon, kaže da ga čuva za parade. Sa starim štapom u ruci odšepa do šporeta i klozeta. Govori da je stan svinjac, da je prljav. Nervozna od bolova u nogama obavezno me nalijepi, kriv si za mrvu na podu, kriv za prosut šećer na sudoperu, kriv što nisam sklonio poderanu čarapu pored kauča. Ušutim se ko kurva, gledam da uhvatim pedalu iz kuće. Richard Nixon je posjetio u tajnosti Jovu Mijatovića u potrazi za lijekom. Ja sam posjetio frenda na benzinskoj pumpi, posrkao nescafe, dugo sjedio na klupi pored Miljacke, na lotos maramici hemijskom olovkom napisao dvije rečenice s namjerom da ih apliciram u tekst. Skontao sam da su rečenice falš, lotos maramicom obrisao nos i bacio je u smeće. Da znam koji je dan, znao bih koji je sutra. Praksa ovog jadnog naroda je da na pompezan način slavi svoje poraze. Ne smiješ frajeru ući u kontru, u stanju je da te u afektu bocom štoka opali po lobanji.
Jučer sam šenlučio sa finim društvom, s dvije dame ulazio u taxi, stopalo se zaglavilo, od muke se izuvao, ceradu rasparao. Brektao je motor automobila, gospođe nisu registrovale moj gaf, iskulirao sam situaciju, gledao glavu taksiste, kosu odrađenu hidrogenom. Tako sam napaljen vjerovatno ću otići na ekspediciju na Makčku Pičku.
Gledam kroz prozor na ulicu, firaun sa agregatom na prsima govori u mikrofon: “Skupljam željezo, stari šporeti i frižideri”. Kona na balkonu grize jabuku, mnoštvo očiju iza zavjese prati dešavanje, mahalske uši moraju znati u svakom trenutku kakva igra se igra. Prdare su uvijek, konstantno na zadatku. Na stolu je pogača iz pekare. Kucam manijački u pisaći stroj, pravim pauzu, čopkam pogaču, jebe me zujanje frižidera. Kona ulazi u kuću, bolesna je, ljulja se na vratima, podsjeća na suhu trstiku u Hutovom Blatu.
S jadnim parama u džepu s cimerom Željkom otišao sam u Herceg Novi. U stanu njegovog oca, barba Ante Savića, starog legendarnog kapetana, nalokao sam se chivasa, izašao na ariju punih džepova saratoge i marlbora. Njihale su se palme na vjetru. U kafani Surga uništili smo se pivom. Pored mene za stolom s kariranim stolnjakom sjedio je čovjek obrijane lobanje, ofarbane u zeleno. S cimerom sam pijan teturao kalama, naletjeli na ciganku pa zadnje pare iskesali na gatanje. Vratili smo se u Kotor sjebani, jadni, žalosni. U afektu sam frajeru odbrusio da bi bilo fajn da opet fasuje picajzle. U kotorskoj biblioteci poslije predavanja na faksu satima sam sjedio u fotelji, iščitavao klasike, naročito mi je legla poezija Emily Dickinson. Bibliotekarka je bila napaljena na mene, ja na žalost nisam bio u konekciji s vlastitim kurcem.
Snovi mi mnogo znače. Za snove sam vezan. Znače mi mnogo više od života na javi. Stvarnost je klaonica, riječ koja je toliko puta opetovana u stihovima modernih pjesnika. U vožnji busom do caféa, pod dojmom sam sna.
Sjedim dugo na tvrdoj stolici, sanjam, sanjam. Ne želim da se probudim. Ti odlazi, ostavi makar sina.