foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Azil

Nisam spavao na paletama, probudio sam se u cik zore znojavih tabana, raštelovanih kostiju. Prija mi mlaz hladne vode u potiljak. Otvorio se novi dan sličan lepezi otmjene gospođe u Milanskoj skali.

Upitao sam se hrabro i pošteno šta sam uradio od svog jadnog života? Kraljevski je osjećaj hodati ulicama s gutom para u džepu. Plivaš kraul na OI. S penzijom plivam ko opušak krđe bačen u wc-šolju.

Duhovna vertikala je dobra ljestva da se šljive otresu sa grana za rakije. Mudrovanje mi ide na kurac, gore je od užegle paštete, prokislog jogurta.

Orangutan, ekstra ludak ušao je u tramvaj, počistio situaciju, desetak finih žena je na sljedećoj stanici isfuralo iz tramvaja. Lujka je sjeo pored mene, izdeklamovao je grgljajući iz slinavih usta da je sve sređeno za moj odlazak u Firenzu.

Na odbačenom tabureu sjedim ispred haustora, zamišljam pustoš od crvenog pijeska sa velikim betonskim stubovima, na zelenom nebu sijevaju munje. Prenulo me arlaukanje huligana za grupom kurvica, ulazim zadihan u kuću da vodu pristavim za nes-kafe. U veš-kuhinji cijelo jutro mjauče mače, od silnih kartonskih kutija i skalamerije ne mogu da uđem, macu da donesem kući, mlijekom da je nahranim.

Poslije kotorske kataklizme prešaltao sam se na faks u Split. Zakuhao sam u referadi sa sisatom kurvom, izašao na ulicu, indeks bacio u šaht. Iznajmio sam sobu u prenoćištu za propalitete, u srcu splitskog geta. Snomora me u svitanje probudila, ispijao kafu na Pjaci, bludio za pin-up kokama. Mutav, psihički urušen otišao sam psihijatru na Firule, provukao doku priču da me obrađuju KOS i KGB. S nalazom u džepu isfurao sam iz ordinacije, pocijepao nalaz, otišao do konobe, nažderao se srdela, uništio pivom, teturao sam ulicama, bio sam pijani kuglager kojem je trebala pomoć, eventualna hospitalizacija, jedini mogući modus da se mozak dovede u balans.

Jutros sam izveo strašan ulet kasirki u supermarketu, sasuo joj šaržer komplimenata, bujala je od sreće, nasmijana bacila kartu na sto. Rekla da je sretno udata, beba je svaku noć budi, traži flašicu. Koji sam ja magarac, suhu jalovu zemlju orem, promašaj sam po sebi za Shelbyja. Iako sam sura avangarda, socijalni slučaj, blizu sam da budem klijent javne kuhinje za porciju pirjana i štrucu kruha. Harizmatična katastrofa, statista u kafani, prokleto sam očajan, suha kurca u gaćama.

Koračam u koloni kokuza, zaglibio sam u mulj do grkljana, remorker Veli Jože me ne može iščupati.

Fašisti se nakotili, ne zna im se broj, cifra je sigurno na eksponent. Vozi me ideja da Gilmoreu u prevodu na engleski pošaljem partizansku poeziju da je upakuje u stih.

Stih je fascinantno privlačan i dražestan: moj mitraljez svira ustajanje fašistima kroz jelovo granje.

Moja ljubav su insekti, nikako ljudi. Defektno promišljanje, ne mogu ga eskivirati. Tragika sopstvenog uma.

Mokar od kiše ufuravam u haustor, pakovanje motanih cigareta sakrivam u poštanskom sandučetu da stara ne vidi koliko žmarim. Moram da ne moram, ni stručno ne jebem obaveze. Nisam na gudri, nešto me zajebano puklo, živim u laganoj agoniji, gledam spektakl dosade i splina.

Ture bure valja, ja valjam šale i pošalice gorkog čemernog okusa. Pored mene prolaze na ulici latentni kanibali, Jack Trbosjeci, face deru važne stvari, cijenu nafte, rat, usranu politiku, nuklearne udare, meni je relaks kako drhti lišće na granama u naletu laganog vjetra.

U supermarketu manijački gladan ne mogu da se obuzdam, namjeravam uzeti poli salamu, kriomice ogulim, naslast progutam, u džepu imam novaca dovoljno za jogurt.

Uželio sam se Mediterana, orkestra plehane glazbe što prolazi kalom ispod prozora. Sa sobom razgovaram, solilokvije u intermezzu odvratne teatarske predstave. Rad je azil za bolesne, umiruće, grad je Auschwitz sa razglednice. Slobodan da crknem, zanijemio sam od ovakve ljepote. Postao sam trom, na svelu vlat trave u parku podsjećam, nije mi do smijeha, smijem se. Ludilo? Šta li? Ko će ga znati?

Babac je instalirao šest frižidera, tri veš mašine u kući, ložim je da mi donira 3.000 eura. Odsrkala je gutljaj kafe, rekla da to nije problem, kada uštedi da će mi apoene tutnuti u džep. Trebaju mi novci za kurvaluka, finog života.

Satro sam kuhan hladan krompir, izašao da zjale prodajem. Kiša orosila ćelku, hodam, na nos duvam, tako me pošlo da me strah, ne znam da li ću živ ostati. Hodam, snatrim, prdim, i nije tako loše. Ovako svaki dan: guslaj Jovo nanovo. Do besvijesti, novog buđenja. Nije moja krivica, nije zločin prema sebi. Navikao sam na crnjak, ko na poderane cipele. Drugačije ne može biti. Tako mi grah pao. Nažalost, na sreću sotone.

Kada će ti uštipci biti gotovi?

Ispijmo čašu do dna, zagrlimo se prije nuklearnog udara.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura
Rodić: Konzerva sardine
Rodić: Sindrom
Rodić: Pomračenje
Rodić: Fobija
Rodić: Uragan
Rodić: Apoteoza praznine
Rodić: Univerzitet