foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Vijađ

Ne jedem kavijar. Pucam sarmu, gulaš, hranim se po trovačnicama. U pekari pite uništavam, s vremena na vrijeme u Badem butiku kupim fišek suhe aronije. Godinama mi jetru udaraju psihofarmaci, usta i šupak su mi se osušili od odvratnih tableta. Na Markalama uzmem litar surutke. Sručim surutku niz grlo na ulici, u mnoštvu ljudi.

Tetka Olga voli da kaže poslije ručka: “Naguraj dobro pod rebra, ko zna kad će večera?“

U Splitu kao student hranio sam se po granapima. Sinjorine su u pola kruha mazale paštetu, poslije sam sa sitnim parama išao u vinski podrum, pio prokislo vino. Društvo su mi pravili najcrnji dipsomani i kurve s Marjana. U alkoholiziranom stanju znao sam satima sjediti na klupi pored Lučke kapetanije, zagledan u pasare u luci. Ipak nisam nikad bio toliko pijan da ne mogu vrata sobe u prenoćištu potrefiti.

Jedem rižu suhu ko barut, iza ušiju sam se preznojio. Mati gleda Zvezde Granda, policijski je sat, ne mogu da se ispalim van. Liježem na kauč, stenjem, od muke okidam.

Pomorci se oblače kao šaneri. Nema u kakve porate nisu uplovili, egzotična mora vidjeli, nestvarne prizore. Bio sam konsterniran da nemaju ništa suvislo reći, nikakvih impresija sa svojih vijađa.

Odem tramvajem do Stupa, pred očima frca od dojmova.

Došao sam na Pomorski fakultet kao zanesenjak. Drugog dana odjenuo sam kapetansku dolamu, hodao Kotorom u radničkim rabtinkama sa špagom umjesto kaiša. Bio sam atrakcija i fascinacija, u Kotoru se nisam osjećao kao furešt. Poslije strašnog zemljotresa, groznog fijaska, u psihotičnom stanju uzeo sam kurs za umobolnicu.

Nemam ni kučeta ni mačeta. Tabakera kupljena na pijaci, moja sabrana djela i krevet u ludnici jedina su moja imovina. Niko hodnik ludare nije uglancao kao ja.

Izopćen iz sebe, iz života, od ljudi koji su vrijedni poštovanja, kroz mulj do koljena bazao sam u potrazi za sobom.

Ne živim loše, ne mogu da se požalim. Džonjam na stolici pored prozora, uživam u mušketinima koje sam od honorara kupio.

Mrklina je moj dom, svjetlo me iritira.

Prokletstvo? Zla kob? Ko će ga znati? Loš ispis pritisnem nogom u kantu za smeće, napravim jaku kafu, divim se svom životu, ludilu i propasti.

To je već nešto, za respekt.

Dan crkava, sunce tone za krovove, šutim.

Šutnja je poezija, magija, čudo koje me fascinira.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra

Plath: Jutarnja pesma
Kirin: Brod na Kupi
Zlatar: Mentalno zdravlje
Hasanović: Oglasio se mobitel