U jedan sat poslije ponoći kuhinju sam napušio, klasičan nargila bar. Otvaram prozor, zrak da udahnem. Opuške bacam u WC šolju, izbjegavam u ogledalo da se pogledam. Umišljam da gola žena stoji pred vratima. Ujutro, poslije buđenja, coknem pisaći stroj, kažiprstom udaram u tastaturu, pored ušiju varnice sijevaju. Otrov sam. Tako dobro pišem da to nije normalno. Mravi ispod stola na podu napadaju komad dvopeka. Ne želim da ih pobijem, tanana sam duša.
Ujak Novica Stojanović u svojoj knjizi pisao je o ustaškom logoru djece u pelenama. Svi ovi ratovi, podvaljivanja, manipulacije, najcrnje prevare su prevazišle svaku mjeru. Svakom čovjeku koji je pri svijesti pozlilo je od zla i pokolja. Ovaj horor od svijeta dokaz je da je čovjek nedovršena životinja.
U vlastitom ispisu fetiš mi je ispis o epizodi boravka u ludnici. Pored mog kreveta ležao je gorostas, ortodoksni seljak. Bunovan, provukao mi je nebulozu kako su ga u Kazahstanu proglasili božanstvom, suhim zlatom okovali, domicilne žene su padale u nesvijest. Frajer je bio markantan, facom je podsječao na Billa Clintona. U vrijeme šetnje, u gornjem dijelu pidžame odlazio je u brda, predveče se vraćao na odjel s bidonom kozijeg mlijeka. U vrijeme rata, u bolnici s dobrim čovjekom poslije vizite igrao sam šaha. Otišao je na provizornu pijacu na Ciglane po cigarete, nikad se nije vratio. Huligani su dolazili na odjel, dolazili na žderanje, maltretirali medicinare, iživljavali se na pacijentima, usput su punili akumulatore ukradenih golfova. U vrijeme ručka okrajak kruha me je udario u glavu, procijenio sam da je bolje da šutim. Najjača faca u ludnici bio je Fide majstor u šahu Ismet K.
Gazio je hodnikom u poderanom prljavom kaputu, u bjesnilu udarao šakom u zid, odlazio na vikend, poslije dvadeset dana vraćao se sa putnom torbom, nije vidio gaf, teški previd. Psihijatri su ispad brutalno kažnjavali. Poslije rata sretao sam ga na ulici s francuzicom na glavi. Iz dijaspore dobivao je novac, Ismo je odlazio u krčme na periferiji grada, u krčmi naručivao coca-colu i espresso, prezajebane je mrcine istjerivao iz kafane. Za moju stihozbirku Sfumato rekao je da je smeće, nadodao da sam sve izmislio, prešao rubikon u lažima. U stihozbirci skenirao sam psihijatrijski krematorij. Sfumato je kultna knjiga u koju su fanovi zaljubljeni.
Danas me čeka pranje suđa, usisavanje kuće, čišćenje šporeta. Treba samo da pobjesnim, rignem vatru. Svaki mjesec dolazi žena, srikta stan da mi je od pretjerane čistoće gotovo nelagodno sjediti na stolici.
Mogu razgovarati samo s jednim čovjekom. Mora biti kapacitet, malčice hablašina. U razgovoru s dvojicom ljudi, gubim se, pada mi fokus. Ne volim hor. Od pretjerane priče mozak mi uštopa ko pokvarena šivaća mašina.
Otopili su se snjegovi Kilimandžara, još koji osunčan dan, moći ću u papučama izaći na ulicu. Divlja trešnja pored zgrade je u beharu. Silazim niz stepenice, komšinica istresa krpu kroz prozor, eglenišemo osmijehom. Cijeli dan na prozoru džonja crna mačka, počastim je pilećom jetricom. Da imam dobar aparat, fotkao bih je.
Ne volim da radim. Rad mi je fuj opcija. Volim povazdan da istežem muda. Taj fol mi ne udara u obraz. Tražim od života minimalno, ali da bude maksimalno. To sam ja – glavom i bradom.