Ispisujem ovaj tekst na papiru, opomeni za neplaćenu struju. Orhideje su nikle ispod prozora. Otvorim dan ko Kasparov šahovsku partiju, u konačnici se krvnički borim za remi. Ne interesuje me pošto je patlidžan u Mexico Cityju, ne interesuje me geopolitička analiza, interesuje me da se iz mulja svakodnevnice izvučem. Sve sajle na koje sam zakačen pucaju, u očaj padam.
O ratu nikad ne pričam; bolje da sam capine u drveta zabijao na Kupresu, balvane s konjima vukao kroz šumu, nego da sam odgledao svinjariju od rata i smrdljive politike. Bolje je u kiselo mlijeko udrobiti kruh, sjediti na panju. Asfalt me prožderao, osmijeh na licu je čudo veće od visočkih piramida. Moja mladost napalmom je spaljena, poezijom sam oženjen. Prokleto sam sretan, lice se presijava žešće nego tava poslije prženih uštipaka. Figuriram kao budala-poeta; to što jesam ludak najveće je moje bogatsvo. Bole me noge, ne znam da li da popijem diklofenak ili ga plasiram u rektum.
Cijeli život bježim, pobjednikom se osjećam. Nikada nisam imao poriv, bolesnu potrebu da tuđi život potčinim. Krišom promatram sebe u ogledalu, žurim, mada nemam gdje poći. Vrata radosti su zatvorena; u noći mrak me u potiljak udari, na koljena obori. Miš beli sreću deli; rekao sam danu auf Wiedersehen, legao na kauč, dekom se pokrio, do jutra, novog svitanja.
Prije trideset pet godina policija me na brutalan način odvela u ludnicu, utjerala mi strah u kosti, stresem se od jeze i kad na ulici ležećeg policajca vidim. Ne jebem suflere u životu, edukacije se grozim, stvar digniteta i prokletstva. Posjedujem moć da od šake brašna pogaču umijesim. Sam sebe sam prognao iz svijeta što smrdi na laž i artificijelnost. Ljudi-svinje drže son, ulaznicu za predstavu u krmetnjaku sam pocijepao, sažvakao i progutao; performans dostojan genijalnosti Marine Abramović! Kreditnu karticu gurnuo sam u bankomat, stisnuo šakom novčanice, nasmiješen od radosti bankomat liznuo jezikom. Pošao sam u Butik Badem da osušenu aroniju i bademe kupim, sjednem na klupu u parku, u svoju ložu, i zentam guzice žena. Iz muda mi izlazi zajebana energija, ručna mi je otkazala, u klasičnog manijaka sam se preobrazio. Zbog frivolnih riječi dobru ribu sam fulio, htio sam sebi aperkat svući pod bradu.
Ide dan, šepa. Branko Miljković pjeva: Ljubav ide gradom na štakama. Pazi da se ljubav ne usmrdi, neće te Mississippi moći oprati od smrada. Krasno se zajebavam, živim svakodnevni pakao. Tmuša je moj dormeo dušek. Javne kuće su zabranjenje, ševi se u konspiraciji. Da mi je najcrnja geleruša da je pobucam!
Danas se u kući peru zavjese, prozori se čiste, usput noge moram oprati u lavoru, hidrociklinom namazati krastu na nosu. Hodam ulicom, sunce sija, prdim ko konj, glasaju se divlje patke na Miljacki. Vrla gradonačelnica glorifikuje Sarajevo; uvijek poslije njene besjede trčim da crijeva ispraznim. Lament mi služi umjesto toalet-papira. Prolaze dani, prolazi tramvaj, prolaze godine. Stojim na mostu, pripaljujem cigaretu, kažiprstom vadim pjenu od brijanja iz uha: Gospođice, dajte mi jauk u po’ somuna!
Posljednji atom snage je izlapio. Sjedim u kafanskoj bašti, smrzavam se, hladna kiša pada, na filadendron podsjećam. Gladan, mršav pas liježe ispod stola. Loš dan za ubogog pjesnika. Ulica je moja adresa, moja giljotina, škola bez diplome; sebi sam profesor, sebe podučavam šapatom tišim od šuštanja lišća na drvetima što u noći izgledaju ko demoni straha i dijaboličnog užasa. Tučem izvrsne tablete za raspoloženje: Prdixlen forte! Osjećam se moćno. Vrh, vrh, vrh!