S kesom ariela u ruci svratio sam do caffea. Bračni par, Irci. Igrao je igru tavle, čovjek riđih solufa odbijao je dimove iz lule, koker španijel lizao mi je ruku. Pijani kreten dijelio mi savjete, s ogavnom pričom devastirao mi mozak, kao poslije degeneka krenuo sam kući, ulicom koračao isplaženog jezika. Nisam bez veze, živim bezveze. Predlažem da mi čestitate na mojoj propasti, niko me odista ne doživljava ozbiljno, dangubim, od odmora sam se umorio. Više volim erotiku nego motiku, najnormalniji sam ludak. Sebe sam jalovim riječima ponizio, sjedim na stolici, drijemam, osjećam miris zaprške. Moleri su me odrali, smlatili su osamnaest kvadrata, počistili za 200 maraka. Promašaj je najbolji pogodak. U ono što znam ne vjerujem. Poslije jutarnje kafe u šolju s jogurtom umutim prah korijena morskog čička. Izašao sam na ulicu u raspar čarapama: jedna čarapa je bila svijetlosiva, druga braon. Asfalt me proždire, ulice Sarajeva su Godzila koji me guta s cipelama. Sjedim za šankom, ljudi pored mene mumljaju, priča podsjeća na zvuk mješalice za beton. S nosa brišem znoj, od dosade ljušti se koža na ušima. Koračam trotoarom pored Miljacke, od muke škripim zubima, sličan desperadosu stojim pored kontejnera, palim opušak cigarete. Nebo se natuštilo pred kišu. Ne idem u kafanu s tetejcem za pojasom, idem na šihtu efektne zajebancije.
Bio sam reprezentativac ludare u stonom tenisu. U Mariboru sam digao bronzanu kolajnu. Bacio sam je s oguljinama krompira. Sjećam se da sam odigrao meč s ludom Švabicom. Skočena, stajala je s reketom u ruci, na njen servis gađala me lopticom u glavu. Poslije ručka vraćao sam se u sobu, stajala je na stepenicama s velikim đozlucima na očima, unosila mi se u lice i psovala. Pored mene su prolazili ludaci, obnaženi s kravatom na prsima. U ordinaciji psihijatra nije upitno da li si lud. Dobro jutro, trivijalna opaska, dokaz je, potvrda ogavne dijagnoze. Na upit doktorici kako je doima moja knjiga proznih vinjeta, odgovorila je: “Vrlo uznemirujuće”. Tačno je da rolam crnilo, zar kolumne u Avazu nisu odslikan horor ove smrdljive stvarnosti. Odlazim svom domu duše kroz đevđir procijeđene, naciljao sam kauč, anksiozan, umoran liježem kao na opercioni sto. Juče sam usnio bijele žabe na crvenom pijesku, juče je otišlo s toalet papirom u wc šolju. Muha mi na nos sletila, stenjem, hrokćem, čudim se da sam uopšte živ. U snu nema dugova, nemam problema, ne znam da postojim. San je mirakul, posve različita dimenzija opstojnosti, san je ljepša strana mog života, istina u koju ne sumnjam.
Juče me poslije buđenja spucao dark. Nimbostratus mi se navukao u mozak. Iskakala je traka na pisaćem stroju, opalio sam palcem u prag, pri brijanju posjekao usnu, komad toalet papira nalijepio krvarenje da zaustavim. Izašao sam van, krenuo na Markale krompir da kupim, nalijepila mi se poremećena žena u minjaku, dirala me za ruku, grgljala priču, nebulozu, koju nisam mogao skontati. Častio sam je zeljanicom, prožderala je pitu, pavlaka joj se nahvatala oko usta. Ključeve stana držala je na stolu, navlačio sam je na tanak led, u namjeri da je opaučim. Nije bila ružna, niti lijepa, posve čudno lice, groteska u obličju žene. Pomislio sam da sam dobar posao uradio, naglo je ustala sa stolice, pokupila ključeve, strpala u veliku roza tašnu, zbrisala iza ugla. Ostao sam sjediti na stolici, osjećao sam se ko govno. Frajer na stepenicama Tržnice, s kuhinjskom krpom preko labrnje, jebao je prolaznicima mater.
Devet sati je izjutra, preorao sam njivu, jaukom je posijao. Čekam pred granapom da zazvrnda kamionet s kruhom. Lukmira je za ručak, poslije ide klasična jebačina, penjanje uz brdo, valjanje kamena. Pričam, jezikom zaplićem, pat pozicija, svakodnevni Nonsen ispod tmurnog neba. Nemam snage upaljač da kresnem, pseći se vučem ulicom u svoju kuću, svoj brlog, zatvor koji plaćam. Zajebancija od koje dobijam napade smijeha u ispražnjenom tramvaju koji juri kroz magleno jutro.