U pola četiri izjutra zategao sam, zaokružio tekst za Nomad, sumanuto navalio na kompot od jabuka. U mrklom mraku izašao sam iz kuće, tražio kafanu za prvi espresso. Kupovao sam vrijeme, hvatao timing do otvaranja banke da pokupim novce od penzije.
Nije mi jasno zašto je Čehov jedna od karijatida svjetske književnosti. Poslije dvije iščitane stranice famoznog Pirandela knjiga je s trećeg sprata kroz prozor letila van u park. Po mom prostom proračunu kroz prozor je izletilo bar dvije stotine knjiga što je solidan fond za kućnu biblioteku. Da poentiram: sam sebi sam misterij.
Psi rata, psi mira, gotovo da nema razlike. Očigledno da nije stao rat u kom su svi pobijedili. Bez pobjede odista nema smisla postojati.
Sklon sam percepciji crnjaka. Crnjaci frcaju, sve podsjeća na vatromet za praznik. Prava poslastica za mene. Štocirao me mrak u pleksus ko mrcina krušku aparata za mjerenje jačine udarca. Rigidan sam, nadam se da tako i pišem – sam sebi sam udijelio kompliment. Poslije kiše ne dolazi osunčan dan, ide A bomba. Ne želim brak, ne želim dijete, ne želim biti dželat svog potomstva. Pun mi je kurac objavljivanja knjiga, okrećem glavu kad vidim svoju knjigu u izlogu.
Sistem je obezličio čovjeka, uporno drži taj kurs. Kazneni odredi slaboumnih spodoba krstare ulicama. S lakoćom prepoznam njušku kretena, pređem na drugu stranu ulice, elegantno eskiviram belaj.
Više je doktora nauka nego šljunka u rijeci Krivaji. Gade mi se. Slušam priču uvaženog akademika, konstatujem: prdež puha je preopasan. U globalnoj relaciji Bosna i Hercegovina je zrno bibera na prljavom tepihu. Moćnici svijeta nemaju milosti ni sluha za armiju bespomoćnih ljudi.
Sebe uništavam bez milosti, drugačije ne mogu. Posve orginalna varijanta suicida. Ne interesuju me triper to go. Tu nema pravila, možeš fasovati sifilis od žene u bundi od polarne lisice.
U kafani cugam mineralnu vodu, ludilo da proslavim. Taraba mi je, prangija u ludnici. Psihijatri bježe od mene. Zajebano da ne može biti zajebanije. Mandingo selabongo.