foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Prizma

Jutarnji je sfumato. Teško dišem od prekomjernog pušenja. Sjedim na štokrli, iz usta tišina kaplje. Pokušavam da se osmjehnem, ne ide. Lakše mi je istovariti tonu ćumura, negoli riječ izustiti. S batiskafom se spuštam u mrklinu svoje duše. Komšinica u stanu iznad udara šnicle. Da ga nisam sastavio na šupak ne bih povjerovao da sam živ. Nešto me smlatilo. Skrhan sam. Nisam za ripstol, skupljam snagu, sebe motivišem, džezvu da operem. Gotovo je nevjerovatno: žurim, uvijek kasno stižem. Na parteru se hrvem sa sobom, dosada uši grize. Kroz prizmu u meni prelama se crnomuk. Ne znam gdje mi je glava, gdje guzica. Znam da moram do pošte račun za struju da platim, poslije do Buybooka sitne dugove da zategnem. U džepu jakne nosim krompir protiv uroka. Stojim ispred izloga trgovine igračkama, namještam kragnu košulje. Pakistanac u anoreksičnom stanju me pozdravlja. Maska, koju tri mjeseca nisam promijenio, spada mi ispod brade. Ošurio sam sarajevske ulice, mogu na Princetonu održati elokventno predavanje o dijaboličnom rasulu, vrtjeti kaleidoskop rasapa, s konotacijom na propast koja se ispred očiju provlači, koju u slezeni osjećam.

U Splitu sam kao student u svitanje skitao kalama. Smrad iz luke mi nije smetao. Prizori, atmosfera mediteranštine, robe na terasama oronulih zgrada, čakule na pijaci su me relaksirali. Podbuho od alkohola čuo sam karoce u kali. Obliven hladnim znojem, ležao sam na metalnom krevetu u cipelama. U sobi je bilo sve prljavo. Čaša na lavabou, ogledalo, šteka na vratima, čaršaf uflekan kapima lošeg vina. Trijezan sam šamarao stihozbirke, klasike, naročito se fokusirao na Strukturu moderne lirike od Huga Friedricha. U torbi za putovanje po otocima, ribarskim selendrama, nosio sam hrpu knjiga. U Trogiru me murjak priveo u prostoriju na autobuskoj stanici, tražio da otvorim torbu, sjebao se kada je vidio leksikone, knjižurine i prljav veš. Tako mi se namečio, kao da u torbi zolju nosim, kao da sam Pablo Escobar. Prošetao sam do supermarketa. Sinjorina mi je napravila sendvič. Krenuo sam u potragu za prenoćištem. Odsjeo sam kod babuskare, na hrušta me podsjećala. Cimer je bio zidar iz Maglaja. Frajer je štipao babu, njoj se osladilo, smetao sam joj. Rekla mi je glasom žabe da tražim sobu na drugom mjestu. Htjela je da se udara sa napaljenim klocem.

Ne čekam voz za Stuttgart, čekam da odvrnu vodu u veš kuhinji, kafu da napravim. Komšija je izrovao kupatilo, štema odvode. Od čekanja, uši su mi pobijelile. Nije problem u čekanju, problem je u živcima. Ćorabake sa smislom igram. Poslije ručka sapunom sam trljao bradu crvenu od cvekle. Ulazim u sobu, izlazim, ponovo ulazim. Ne mogu se sjetiti šta tražim. Zalutao sam u sebi. Čujem kucanje na vrata. Stojim ko drvena Marija, zagledan u kesu Ariela. Gledam se u ogledalo, škrpim zubima. Mati me zove na ručak. Na stolu je pisaći stroj, napola ispisan tekst.

Ne opservira me Mosad, motre me vrane s krova. Danas je sve fine. Ne može bolje. Nije mi glavica kiselog kupusa uletila kroz prozor. Čujem lupu u haustoru. Gledam kroz špijunku, šlic zakopčavam. Kako je lijepo biti lud, liječe me, za izložbe me spremaju. Tražim stik u džepu hlača. Pospan sam. Šuštanje svelog lišća miluje mi uši. Sklapam oči. Tama odasvud.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija