U tmurno jutro probudio sam se s naporom. Nisam proveo noć u policijskoj stanici, san me smorio, mavaši mi opucao pod bradu. Sjeo sam za sto u poderanoj majici, žvakao oguljenu jabuku, na nos duvao žešće od morža. Ulični filozofi, ljudske uši su mi jebale znanje. Strah me da izađem van, pređem prag. Nema upaljača u kući. Ja i mati se otimamo za šibicu. U situaciji sam da cigaretu pripaljujem na usijanoj ringli šporeta. Upravo krećem po honorar. Pojavit ću se s kesama ko Deda Mraz, moram se automatski iskesat za tri šteke motanih cigareta. Bez cigare nisam svoj, osušenu paprat bih motao u novinsku hartiju, strasno povlačio dimove. LeBron James se nakostriješi na Hegelovu Fenomenologiju duha, poslije tekme, proždere 12 hamburgera, eksira dva litra coca-cole, ode u klozet i isprdi se gore od nilskog konja.
Živim kriomice, vlastita sjena mi se na vrat natovarila. Hladnim osmijehom sebe pozdravljam u ogledalu. Damir Uzunović u svojoj stihozbirci pjeva o svakodnevnom samoubistvu, svaki dan u pet minuta šest puta sebe ubijem. Ljudi su draufnuli, otišli u pičku materinu ko fudbalska lopta na oranicu, kome ima smisla rokati stihove o ništavilu. Ljudi podsjećaju na oborene čunjeve u kuglani. Snajper crnila među oči gađa.
Kakvo je zlo vrijeme morat ću tušit čarape na Carevom mostu, miješati malter za cvaju. Hladan znoj sam hajrovo, ne mogu do Malte dobaciti, u džepu je caffetin, tabakera s dvije cigarete i istrošen upaljač. Ne volim da moj fajercajg šeta za šankom. Zaboravim ga uzeti, poslije kurcem mogu cigaretu zapaliti.
S djecom iz kvarta nabijao sam loptu na livadi pored fabrike sapuna Astra. U šikari smo lovili štigliće. Radnici fabrike su izbacili felerične šampone, svako od nas djece s paketom šampona vraćao se kući. Počeo je festival zajebancije, svakih pola sata išli smo kućama, prali kosu, napucane frizure izlijetali iz haustora. Na fudbalskom igralištu FK Jedinstvo, na šljaci se dizala šatra cirkusa Moira Orfei, nas trideset dječaka pomagali smo sa unošenjem stolica u šatru, za nagradu smo dobili štembilj iznad šake s kojim smo mogli ući na predstavu. Niko od nas mjesec dana nije prao ruku, svaki dan smo po dva puta išli na predstavu, otkidali smo na slonove, majmune, klovnove. Doživjeli smo te dane kao najljepši praznik. U ispražnjenoj baraci pored zgrade u hladne dane smo igrali lopte, išli na vojni otpad, krali smeće, zahrđale komade željeza. Na otpadu sam kupio dalekozor, znao satima gledati prolaznike na ulici.
Ide gletovanje zidova, krečenje, pranje tepiha. Znam da će za majstore biti zgotovljene filovane paprike. Presjedim na klupi u parku, dođem kući samo tabakeru da napunim. Nekako krpim dane. Svaki dan gratis kopiram u kopirnici. Toner je pri kraju, kopija je sve bljeđa i bljeđa.
Uvrnut sam, sličan federu iz hemijske olovke. Kada istežem muda na kauču najbolje gimnasticiram.
Nemam emociju, isprogramiran sam za zajebanciju.
Stojim pored zida, žvačem kroasan.
Moram promijeniti pertle na prljavim cipelama. Moram, moram živjeti. Riječi zvuče kao zvuk cirkulara u jutru što miriše na prokuhano mlijeko. Ako znam da sam lud, nisam lud, gledam ljudska lica, gledam oblake na nebu, gledam žulj na nozi. Strahota od ljepote je ovaj život.
Deka je oprana, posteljina presvučena, glancam pepeljaru, duvam na nos, skonto sam da se ne valja zajebavati sa sobom. Industrija zla radi u tri smjene.
Mržnja se digla s najviše razine, nisam frustriran, samo mi se šuti sve dok ne zaglušim od tišine.
Mrak šapat guta. Sve je tako jednostavno, ništa se ne može skontati.