Intelektualna mafija, intelektualno glumište je zlata vrijedno, džoker su vlastodržaca. U ovim inkriminisanim, turbo državama nastalim poslije disolucije Jugoslavije bolje pašu od šampite. Na falsifikovanu slobodu, stravične laži, frajeri su udarili suhi pečat. Nije ovo samo rugalica stojim na stanovištu da je istina.
U jutarnji sfumato kuće u mahali podsjećaju na groblje brodova. Zlokobna tišina zuji u ušima. Veliki žuti mačor, ružan ko pas, sredio je sve mace u kvartu. Psi su ga rastrgli, na njegov prijesto zasjeo je prelijepi angorski crni mačor. Imam dojam da mu se mace upucavaju.
Kanta za smeće krcata je umrlim riječima, mati šije pocijepane hlače, izduvavanje iz TA peći udara direktno u glavu. U klozetu namještam balabana u gaćama. Šlic na farmericama konstantno se otkopčava, žene s kojima razgovaram tihim glasom sufliraju mi da šlic dovedem u red.
Na koljena sam pao od umora u traganju za sobom. Uzaludan posao. Dosada je crnja i opasnija od grizlija. Pucaju mi zidovi, svakodnevni treš, priče propalih filozofa. Nisam poslao poruku mira i ljubavi. Poslao sam fekaliju u klozetsku šolju, hladniji od leda povukao vodu iz vodokotlića, namjestio kragnu košulje, od muke zaškripao zubima.
Kroz prljav prozor gledam na ulicu, po nosu se češem. S kazaljke zidnog sata visi paučina, lice se grči od detonacije tišine. Dozlogrdilo mi je svakodnevno podapinjanje noge, borba s vjetrenjačama, svaki dan je jalov i prazan. Toliko sam iscrpljen da sa naporom držim cigaretu s dva prsta.
Bazajući kroz katakombu spoznao sam da je life pretvrd orah. Ožiljci u duši su moja škola, moj falultet. Zamišljam sebe u hangaru sa buradima mazuta kako kokoškama iz zdjele prosipam kukuruz, albinosi i nakaze mi aplaudiraju. Stojim pred velikim ogledalom, pjevam a capella, gledam se, ne mogu sebe da prepoznam. Glas se pretvara u krik. Dugo stojim sam promrzlih ušiju i modrih ruku, u pozadini se čuje zvuk violončela.
Gledao sam kako seljak u prugastom odijelu visok dva metra bježi s odjela za intenzivnu njegu psihijatrijske klinike. Tip je tako pičio, sjebao je Carla Lewisa. Dojam je da je sto metara isprintao za manje od devet sekundi. Kroz otvoren prozor Infektivne klinike šibao je Hey Joe Jimija Hendrixa.
Tamburica sitno jeca, u kući mi sitna djeca. Ko će djeci hljeba dati, kupusa nasjecati.
Brist je inostranstvo, možda je i Banja Luka i Posušje. Titovi pioniri sjebali su sve do temelja na savršen način. Svaka izgovorena riječ čisti je višak. Sve je obezličeno, traljavo, sve je ortodoksni fuš. Ono što gledam, motrim slično je buvljoj pijaci. Suze idu na oči, ne od lamenta, suze idu od duvanskog dima. Dokoličarim po kafanama, sviram kurcu, pored mene sjedi žena sa crvenim šeširom, tako bih snažno prdnuo, ne mogu, uvijek je kod mene sveprisutan respekt za lijepe žene.
Puca me osjećaj pogubljenosti, očaj, katastrofa koja se ne može imenovati.