Ako se uskoro ne dogodi još jedno čudo, Digger (2026) Alejandra Gonzáleza Iñárritua nesumnjivo će biti film godine: visokobudžetni blockbuster koji je podbacio na blagajnama, s Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi, koji izgleda onako kako bi čovjek njegovih godina i trebalo da izgleda, bez svih postupaka podmlađivanja kojima se podvrgavao, sa starim licem punim bora i velikim, opuštenim stomakom. Eksplozivna kombinacija Iñárritua, vrhunskog reditelja, i Cruisea, zvijezde blockbustera, osuđena je na neuspjeh; pa ipak, upravo je ta kombinacija iznjedrila apsolutno remek-djelo. U ovom kratkom osvrtu zanemarit ću narativne detalje, interakciju među likovima i tako dalje, te se usredotočiti na ono što mi se čini ključnim, iako se može učiniti dosadnim: vremenske obrte u filmu. Zapamtimo: ideologija (kao i njena kritika) nalazi se u formi.
Digger prati naftnog magnata Diggera Rockwella (Cruise), koji saznaje da je jedna od njegovih bušotina na Arktiku eksplodirala i da se ogroman komad glečera velikom brzinom kreće prema Evropi, prijeteći da izazove pustoš. Međutim, otprilike pola sata nakon početka filma otkriva se da je saga o Diggeru Rockwellu zapravo pozorišna predstava: Rockwella glumi glumac po imenu Curtis Markson u satiričnoj predstavi pod naslovom Fossil Fools (Fosilne budale). Na kraju filma dolazi do još jednog obrata: kada, po završetku predstave, publika izlazi iz pozorišta na ulicu, glas im saopćava: „Nivo 4“ (što ukazuje na veoma loš kvalitet vanjskog zraka), pa svi stavljaju zaštitne maske s uređajem za filtriranje koji im omogućava da dišu. Kada publika izađe iz zgrade pozorišta, vidimo da je vanjska stvarnost upravo ona koja slijedi nakon katastrofe prikazane u predstavi: poplavljene ulice s uništenim automobilima, okruženje kojim upravljaju roboti i dronovi, neproziran zrak… Ukratko, Fossil Fools zasniva se na stvarnim događajima koji su se odigrali decenijama ranije: Digger Rockwell zaista je postojao, a jedna od njegovih bušotina zaista je eksplodirala, izazvavši ekološku katastrofu koja je promijenila čovječanstvo. Markson izvodi predstavu pred publikom koja živi decenijama nakon tih događaja; uspostavljena je nova normalnost, život se i dalje nastavlja, avioni prevoze putnike, ali svijet još uvijek plaća cijenu. Zašto se onda publika smije tokom predstave i zašto je sama predstava postavljena kao komedija?
Paralela s američkim televizijskim emisijama mogla bi nam pomoći da to razumijemo. Kasnovečernje emisije Jimmyja Kimmela, Jona Stewarta i drugih, izrazito kritične prema opscenoj politici Trumpove administracije, započele su kao komični monolozi koji nisu imali nikakve veze s vijestima. A onda se dogodilo nešto neobično: iako se većinu vremena smijemo dok ih gledamo, o mračnim stranama američke politike saznajemo više nego iz naših „ozbiljnih“ vijesti. Šala nije u tim emisijama, nego u samoj našoj stvarnosti, koja redovno zvuči kao niz opscenih viceva upravo onda kada se predstavlja ozbiljnom — sjetimo se samo Trumpove bande i bande oko Netanyahua. Kimmel često izazove smijeh već samim prikazivanjem kratkog snimka: nečega što je Trump rekao na predizbornom skupu ili onoga što Ben Gvir govori o Palestincima.
Naša društvena stvarnost postaje čudna mješavina užasa i šale. Zašto šale? U tragediji žrtve zadržavaju minimum dostojanstva. Zato, kada užas pređe određenu granicu, njegovo prikazivanje u obliku tragedije predstavlja bogohulno umanjivanje njegovih razmjera. U Auschwitzu (ili u gulagu) žrtve su bile toliko lišene ljudskog dostojanstva da se više ne mogu doživljavati kao tragični junaci. Umjesto toga, pojavljuje se određeni oblik komedije — nije čudo što su neki od najboljih filmova o koncentracionim logorima upravo komedije.
Osvrnimo se na Prima Levija, koji u knjizi “Ako je ovo čovjek” opisuje stravičnu „selekciju“, provjeru sposobnosti za preživljavanje u logoru: svaki zatvorenik mora gol protrčati ispred SS-ljekara, koji u djeliću sekunde odlučuje o njegovoj sudbini, je li dovoljno sposoban da nastavi raditi ili će završiti u gasnoj komori. Zar u tom smiješnom prizoru pokušaja da se čovjek predstavi snažnim i zdravim, kako bi na trenutak privukao ravnodušan pogled ljekara, nema nečeg istinski komičnog? Ovdje se komedija i užas podudaraju. Zamislimo zatvorenike kako uvježbavaju svoj izgled, pokušavaju držati glavu uspravno i prsa izbačena naprijed, hodaju žustrim korakom, stišću usne kako bi izgledali manje blijedo, razmjenjuju savjete o tome kako impresionirati ljekara; zamislimo kako obična trenutna zabuna oko kartona ili ljekarov trenutak nepažnje mogu odlučiti o mojoj sudbini.
U svojoj Estetici Hegel suprotstavlja subjektivnom humoru romantične ironije, subjektu koji se svemu podsmjehuje kako bi potvrdio vlastitu nadmoć, ono što naziva „objektivnim humorom“: komične obrate upisane u sam užas stvarnosti. Nije li prizor koji Levi opisuje primjer objektivnog humora, baš kao i izjave i postupci Trumpa, Netanyahua i njihovih bandi?
Slična je situacija sa staljinizmom. Može li se zamisliti zastrašujući primjer „objektivnog humora“ od staljinizma, od komičnog preokretanja velikih emancipatorskih nada u samouništavajuće terorističko nasilje? Nije li, u tom smislu, Staljin bio veliki šaljivdžija 20. stoljeća? A nije li i individualna sloboda izbora u našem vremenu samo šala, čija je istina očajnička situacija prekarnog radnika? S obzirom na to da su politički vicevi najveći kulturni proizvod staljinističke epohe, čovjek je u iskušenju da još jednom parafrazira Brechta: šta je čak i najbolji antistaljinistički vic u poređenju sa šalom koju predstavlja sama staljinistička politika? Ili, bliže našem vremenu, šta su čak i najbolji vicevi o Trumpu u poređenju sa šalom koju predstavlja njegova stvarna politika? Zamislimo da je prije nekoliko godina neki komičar na pozornici izvodio Trumpove izjave, tvitove i odluke — to bi se doživljavalo kao nerealistična, pretjerana šala. Trump je, dakle, već vlastita parodija, s jezivim učinkom stvarnosti u kojoj su njegovi postupci skandalozno smješniji od većine parodija.
Trebamo li se onda zaista čuditi što je jedan od viceva iz Sarajeva, dok je grad bio pod opsadom, dok su, u vrijeme srpskog granatiranja, isporuke plina često bile prekidane, glasio: „Koja je razlika između Auschwitza i Sarajeva? U Auschwitzu barem nikad nije nestajalo plina.“
Ili, šta je s okrutnim vicem koji je bio popularan među preživjelima genocida u Srebrenici? Da bismo razumjeli ovaj vic, treba se prisjetiti da je prije nekoliko decenija, kada bi čovjek otišao mesaru da kupi junetinu, mesar obično pitao: „S kostima ili bez?“ Kosti su se dodavale kako bi supa imala bolji okus. Nakon rata, izbjeglica se iz Njemačke vraća u Srebrenicu i želi kupiti komad zemlje kako bi na njemu sagradio kuću. Zato pita prijatelja koliko košta zemljište, a prijatelj mu odgovara: „Zavisi hoćeš li sa kostima ili bez?“
Tako se nosiš s traumom koju još nije moguće istinski oplakati niti simbolički obraditi: pretvoriš je u vic. U tome nema nikakvog nepoštovanja, naprotiv, takvi vicevi podrazumijevaju svijest o tome da je sjećanje još uvijek previše živo i bolno da bi se na njega mogao primijeniti proces žalovanja.
U sličnom duhu, nije li priča koju mi je ispričao Wolf Biermann dostojna najboljih viceva iz Lubitschevog remek-djela Biti ili ne biti? Početkom devedesetih sastao se s nekim zelenim političkim grupama negdje u Istočnoj Njemačkoj. Među njima je bilo i nekoliko neonacističkih ekologa. Kada im je Biermann prigovorio zbog simpatija prema Hitleru, dobio je šokantan odgovor: „Ne, mi smo duboko kritični prema Hitleru. Istina, učinio je neke dobre stvari, poput uklanjanja Jevreja, ali je učinio i mnogo užasnih stvari, kao što je uništavanje šuma radi izgradnje autoputeva…“
Možemo primijetiti kako se ova kritika izvrće u odnosu na uobičajenu odbranu Hitlera: „Istina, učinio je neke užasne stvari, poput ubijanja Jevreja, ali učinio je i neke dobre stvari, poput izgradnje autoputeva i osiguravanja da vozovi voze na vrijeme!“
Trumpovo zapažanje na predizbornom skupu u Kentuckyju krajem oktobra 2026. godine predstavlja vrhunski primjer trumpovskog „objektivnog humora“. Govoreći o Edu Gallreinu, kandidatu za Predstavnički dom Američkog kongresa i bivšem pripadniku specijalnih jedinica američke mornarice SEAL, čovjeku oštrih crta lica koji je stajao nedaleko od pozornice, Trump je rekao: „Pogledajte ovog zgodnog momka. Kao da je izašao iz kastinga.“
Ubrzo nakon toga Trump je spomenuo senatora Jona Hustedа, republikanca iz Ohija koji se kandiduje za reizbor, te ga opisao kao „savršenu osobu, zgodnog momka“.
„Pregledao sam mu guzicu. Nikad prije to nisam uradio nekom muškarcu. Pregledao sam mu guzicu. A onda sam pogledao njegova ramena. Pogledao sam mu stopala. Pogledao sam mu ruku. Pogledao sam liniju njegove vilice.“
Ako se prisjetimo da je Trump dva mjeseca ranije tvrdio kako mu se MBS, de facto vladar Saudijske Arabije, ulizuje, odnosno ljubi ga u guzicu, te da tako treba i nastaviti, možemo sastaviti idealnu fantazijsku scenu: Trump je nag, kleči i pregledava Hustedovu guzicu, dok mu MBS ljubi njegovu vlastitu guzicu. Loša komedija koja predstavlja našu društvenu stvarnost.
U tom kontekstu lako je uvidjeti koliko su glupi prigovori da glavni glumci u filmu Digger, naročito Cruise i Goodman, prikazuju osobe koje su bombastične, karikaturalne figure bez ikakve ljudske dubine. Kao što saznajemo u prvom obratu, upravo je to poenta predstave u kojoj oni glume.
Druga glupost odnosi se na Rockwellov veliki govor, zapanjujući desetominutni monolog upućen gomili koja predstavlja karikaturalnu verziju predstavnika Evropske unije. U njemu Rockwell priznaje krivicu, ali nastoji kolektivno prebaciti odgovornost na sve nas: jeste, uništavao je prirodu, ali smo svi mi potajno željeli da on to radi kako bismo mogli uživati u svom udobnom svakodnevnom životu.
Iako se ovaj govor doživljava kao trenutak istine, jer se ne okrivljuju samo zli ultrabogataši i korumpirana država nego se naglašava i naša zajednička krivica, ostatak filma vraća se jednostavnijoj temi: bandi ultrabogatih i moćnih zlikovaca koji nas uništavaju. Mislim da je ovo kolebanje upisano u način na koji funkcioniše predstava Fossil Fools. Predsjednik i još neki moćnici neprestano insistiraju na tome da je kontrola priče, odnosno načina na koji će javnost doživjeti katastrofu, važnija od same kontrole štete. Cilj je predstaviti katastrofu kao novu priliku.
Ne radi li film, uključujući i svoj završni obrat, upravo to? On prikazuje proces koji je izazvao katastrofu kao materijal za morbidnu komediju, to je funkcija priče Fossil Fools. Ali je li zaista tako? Priča ispričana u predstavi Fossil Fools nije naprosto laž. Likovi u toj predstavi funkcionišu onako kako Trump i Netanyahu funkcionišu u današnjoj stvarnosti. U tom smislu, priča koju nam pripovijeda Fossil Fools na neki je način istinita, a ne samo manipulativna komična konstrukcija koju su nametnuli oni na vlasti.
Da bismo ovo ispravno razumjeli, pogledajmo ponovo dva obrata u filmu.
Prvi obrat predstavlja tradicionalni korak unazad: otkrivamo da je ono što gledamo fikcija, odnosno pozorišna predstava. To je kao u hardcore filmovima, kada se kamera povuče i prikaže cijelu scenu, seksualni čin zajedno s ekipom koja ga snima, u svoj njegovoj bijedi, otkrivajući da je strast lažirana.
Drugi obrat ponovo preokreće stvari: stvarnost u kojoj se odvija radnja filma nije naša sadašnjost, nego naša budućnost nakon katastrofe. Mi, gledaoci, mislili smo da živimo u vlastitoj stvarnosti i da na pozornici gledamo smiješnu fikciju o onome što bi se moglo dogoditi. A onda otkrivamo da se ta smiješna fikcija zaista dogodila, ili, bolje rečeno, da se događa upravo sada, te da je ono što zamišljamo kao sumornu stvarnost zapravo svijet koji će nastati iz onoga što se dešava danas.
Ukratko, drugi obrat ne dodaje ništa suštinski novo na nivou sadržaja. On samo mijenja odnos između filmskog „sada“ i našeg, gledalačkog „sada“: odjednom postajemo svjesni da se, u odnosu na filmsku naraciju, ne nalazimo tamo gdje smo mislili da se nalazimo.
Dok mi, stvarni gledaoci, gledamo Digger, pretpostavljamo da posmatramo pesimističku viziju katastrofe koja tek treba da se dogodi. Zašto je onda ta vizija praćena smijehom? Zato što publika u filmu živi u svijetu nakon katastrofe: predstava koja se izvodi u pozorištu priča je osmišljena da zabavi preživjele.
Ono što film prikazuje kao stvarnost sadašnjeg trenutka, pozorišnu predstavu i razoreni grad, zapravo je smješteno u našu budućnost, u vrijeme kada se katastrofa već dogodila. Ova vremenska razlika između filmskog „sada“ i našeg vlastitog „sada“ presudna je.
Mi, publika koja gleda film, živimo danas, a ne u budućnosti nakon katastrofe. To znači da je naša politička stvarnost Fossil Fools, odnosno ono što se u filmu pojavljuje kao smiješna fikcija, kao pozorišna predstava. Prava fikcija jeste ono što je prikazano kao stvarnost: budući svijet opustošen katastrofom, u kojem se predstava izvodi. Ta fikcija predstavlja znak iz budućnosti upućen nama.
Ako sve ovo zvuči kao zbunjujuća i nepotrebna komplikacija, onda upravo savršeno oslikava našu stvarnu situaciju. Dok nas zasipaju mračnim vizijama života nakon neke ogromne ekološke katastrofe, poput pitanja kako će izgledati Ujedinjeno Kraljevstvo kada porast nivoa mora pretvori njegovu teritoriju u grupu ostrva, mi se uglavnom smijemo bizarnoj komediji menadžera i političara koji pripremaju teren za tu katastrofu.
Šta bismo, dakle, trebali učiniti u takvoj situaciji, umjesto da se smijemo?
Možda bismo najprije trebali proći kroz nultu tačku, koju najbolje oslikava vic o Crnogorcima, za koje se smatralo da su lijeni, kojeg se sjećam iz svoje mladosti u Jugoslaviji.
Jedan Crnogorac sjedi na pijesku kraj mora i ne radi ništa, nego mirno posmatra talase. Prilazi mu turista iz Njemačke i pita ga:
„Zašto samo sjediš tu? Zašto ne zabaciš udicu u more, ne uloviš ribe kojih ovdje ima u izobilju i ne prodaš ih? Ako ih prodaš dovoljno, možeš unajmiti druge ljude da to rade za tebe i tako zaraditi još više novca. Onda više ne moraš sam loviti ribu, nego možeš osnovati kompaniju koja organizuje ribolov. Uskoro ćeš biti dovoljno bogat da sav posao prepustiš menadžerima, a ti ćeš moći provoditi vrijeme sjedeći kraj plaže i mirno posmatrajući talase…“
„Pa upravo to već sada radim!“, odbrusi mu Crnogorac.
Takvo uzdržavanje od djelovanja izazvalo bi kod onih na vlasti mnogo veći užas nego naš smijeh: otvorilo bi prostor za istinski čin.