Počnimo jednostavnim sažetim prikazom činjenica, koliko god one bile pristrasno predstavljene. Proteste u Francuskoj, koji su počeli 18. septembra 2026. godine, pokreće široko rasprostranjeno nezadovoljstvo učenika i radnika zbog hroničnog nedovoljnog finansiranja, manjka osoblja i loše infrastrukture u javnim srednjim školama u toj zemlji. Niz demonstracija i blokada koje su organizovali učenici liceja odvijao se u Francuskoj, a kasnije, u manjoj mjeri, i u Belgiji, Italiji, pa čak i u Albaniji. Protesti su 6. oktobra prerasli u mobilizaciju na nacionalnom nivou, u kojoj su učestvovali učenici, nastavnici, roditelji i sindikati. Sindikati su procijenili da je širom zemlje učestvovalo 450.000 ljudi, dok je francuska vlada navela brojku od 250.000. Pokret su obilježile blokade srednjih škola, okupljanja i demonstracije. Kao razloge za učešće u protestima učenici navode nedostatak nastavnika, pretrpane učionice, iscrpljujuće rasporede časova, dotrajale školske zgrade, stres povezan s internetskom platformom Parcoursup za prijavu na univerzitete, kao i visoke temperature u učionicama, koje su tokom evropskih toplotnih talasa 2026. godine dostizale i 40°C.
Tokom oktobra, pojedini dijelovi pokreta pribjegavali su nasilju nad policijom i nekim članovima školskih uprava, posebno direktorima škola; francusko Ministarstvo unutrašnjih poslova saopćilo je da su uhapšene hiljade ljudi. Francuska vlada optužila je krajnju ljevicu da podstiče nemire radi političke koristi, tvrdeći da je nasilje započela radikalizirana i kriminalna manjina demonstranata. Protestne grupe i stranke, s druge strane, tvrdile su da je pokret spontan te optuživale vladu i desničarske stranke za sklonost teorijama zavjere.
Dana 19. oktobra najavljen je policijski sat na Trgu Republike (Place de la République) i ulicama oko četvrti Les Halles u Parizu, od 20:00 do 04:00 sati po srednjoevropskom vremenu, dok je grad Nica uveo istu mjeru u sličnom trajanju, ali samo za maloljetnike. Lille i još tri sjeverna grada – Wattignies, Douai i Denain – uveli su dvodnevni policijski sat koji počinje u 18:00 sati. U susjednoj Italiji vojne jedinice već su raspoređene u centru Milana.
Reakcije vodećih političara najtužniji su aspekt cijele ove afere. Marine Le Pen okrivila je imigrante s krajnje ljevice i pozvala na ponovno uspostavljanje zakona i reda svim potrebnim sredstvima. Mélenchon je iznio niz sumnjivih prijedloga, bez jasne ideje o tome kako ih provesti. Macronovo saopćenje bio je jasan znak njegove potpune dezorijentiranosti: klintonovsko „Osjećam vašu bol“ upućeno demonstrantima, poziv na slobodu, ali unutar granica zakona i reda, a sve to začinjeno njegovim bijegom iz Francuske (zgodnim putovanjem u inostranstvo u trenutku kada bi njegovo prisustvo u zemlji bilo presudno). Među potpunim besmislicama spomenimo samo ponovljeni zahtjev Marine Le Pen da se snizi dob za odlazak u penziju. Evo komentara Paula Krugmana:
„Ne morate biti konzervativac da biste uvidjeli kako je francuski sistem ranog odlaska u penziju neodrživ, naročito ako se uzme u obzir da je očekivani životni vijek Francuza koji su doživjeli 65 godina oko 87 godina, što je dvije godine više nego u SAD-u. Stoga je fiskalni pritisak, koji je u velikoj mjeri posljedica veoma izdašnog francuskog državnog penzionog sistema, doveo do smanjenja drugih rashoda, posebno za obrazovanje. Francuska zapravo daje velike subvencije starijim građanima na račun svih ostalih. Masovne nacionalne demonstracije studenata ne bi trebale nikoga iznenaditi.“
Vratimo se zato korak unazad i sagledajmo proteste iz šire perspektive: treba ih posmatrati u okviru niza ranijih protesta koji su propali, svaki na svoj način. Ovdje su posebno ilustrativni legendarna studentska pobuna iz 1968. godine i veliki protesti žutih prsluka iz 2018. godine.
Protesti iz 1968. godine usmjerili su borbu protiv onoga što se doživljavalo kao tri stuba kapitalizma: fabrike, škole i porodice. Kao rezultat toga, svaka od tih sfera podvrgnuta je postindustrijskoj transformaciji: fabrički rad sve se više izdvaja i prepušta vanjskim izvođačima ili se, u razvijenom svijetu, reorganizira prema postfordističkom modelu nehijerarhijskog, interaktivnog timskog rada; trajno fleksibilno i privatizirano obrazovanje sve više zamjenjuje univerzalno javno obrazovanje; različiti oblici fleksibilnih seksualnih i partnerskih odnosa zamjenjuju tradicionalnu porodicu.[1]
Ljevica je izgubila upravo u svojoj pobjedi: neposredni neprijatelj bio je poražen, ali ga je zamijenio novi oblik još brutalnije kapitalističke dominacije. Kapitalizam je tako prisvojio ljevičarsku retoriku samoupravljanja radnika, pretvarajući je iz antikapitalističkog slogana u kapitalistički. Socijalizam je, nasuprot tome, bio konzervativan, hijerarhijski i administrativan.
Antikapitalistički protesti šezdesetih godina dopunili su tradicionalnu kritiku društveno-ekonomske eksploatacije novom kulturnom kritikom: otuđenjem svakodnevnog života, pretvaranjem potrošnje u robu i neautentičnošću masovnog društva u kojem nosimo maske i trpimo seksualne i druge oblike ugnjetavanja. Novi kapitalizam trijumfalno je prisvojio antihijerarhijsku retoriku iz 1968. godine, predstavljajući sebe kao uspješnu libertarijansku pobunu protiv represivnih društvenih organizacija korporativnog kapitalizma i „stvarno postojećeg“ socijalizma.
Konačni ishod bio je sve veće svođenje ljevice na pitanja kulturne politike – kultura otkazivanja i politika identiteta u velikoj su mjeri zamijenile klasnu borbu i vizije novog ekonomskog i političkog poretka.
Protesti žutih prsluka u Francuskoj označili su kraj tog post-1968. sporazuma i povratak s kulturne politike na konkretna ekonomska pitanja. Počeli su kao pokret odozdo, izrastao iz široko rasprostranjenog nezadovoljstva novim ekološkim porezom na benzin i dizel, za koji se smatralo da najviše pogađa ljude koji žive i rade izvan metropolitanskih područja, gdje je javni prijevoz veoma slabo razvijen.
Pokret je prerastao u široku koaliciju zahtjeva, uključujući Frexit (izlazak Francuske iz Evropske unije), niže poreze, veće penzije i poboljšanje kupovne moći običnih francuskih građana. On predstavlja školski primjer eksplozije narodnog gnjeva u svoj njegovoj nedosljednosti: niži porezi i više novca za obrazovanje i zdravstvenu zaštitu, jeftiniji benzin i borba za zaštitu okoliša.
Iako je novi porez na gorivo očigledno bio izgovor ili, bolje rečeno, povod, a ne ono o čemu su protesti „zapravo bili“, važno je primijetiti da je proteste pokrenula mjera čiji je cilj bio borba protiv globalnog zagrijavanja. Nije čudo što je Trump s oduševljenjem podržao žute prsluke, čak umišljajući da neki demonstranti uzvikuju: „Hoćemo Trumpa!“ Primijetio je da je jedan od njihovih zahtjeva bio da Francuska napusti Pariški sporazum.
Temeljno pitanje glasi: kada se iscrpi dominantni oblik političkog predstavljanja, može li se našem političkom angažmanu udahnuti novi život neposrednim buđenjem naroda?
Može, ali surova historijska pouka glasi da teži dio dolazi poslije, kada narodni entuzijazam treba pretvoriti u djelotvornu političku organizaciju s preciznim programom.
Što se tiče „haotičnog“, decentraliziranog karaktera protesta žutih prsluka, bez jasno definiranog vođstva, moglo bi se tvrditi da je upravo to bila njihova snaga: razotkrili su jaz između svakodnevnog iskustva običnih ljudi i njihovog političkog predstavljanja. Umjesto jasno definiranog aktera koji državnoj vlasti upućuje zahtjeve i time se nudi kao partner u dijalogu, dobivamo mnogostruki, raznorodni pritisak naroda. Ono što vlastodršce dovodi u paniku upravo je činjenica da se taj pritisak ne može locirati u jednom jasno određenom protivniku, nego ostaje u obliku onoga što je Toni Negri nazvao mnoštvom.
Ako se takav pritisak izražava kroz konkretne zahtjeve, ti zahtjevi nisu ono o čemu se protest zapravo radi.
Međutim, u nekom trenutku histerični zahtjevi moraju se prevesti u politički program – ili će nestati. Zahtjevi demonstranata izraz su dubljeg nezadovoljstva samim liberalno-demokratskim kapitalističkim poretkom, u kojem se zahtjevi mogu ispuniti samo kroz proces parlamentarnog političkog predstavljanja.
Drugim riječima, protesti sadrže dublji zahtjev za drugačijom logikom ekonomsko-političkog organiziranja, a za pretvaranje tog zahtjeva u djelotvornu praksu potrebno je novo vođstvo.
Ne bojim se ovdje izvući zaključak koji će nekima djelovati zastrašujuće: potrebni su nam istinski lideri koji će donositi teške odluke tamo gdje se one ne mogu izbjeći – koju grupu vojnika žrtvovati na bojnom polju, kojeg pacijenta pustiti da umre kada nema dovoljno resursa i slično. Ili, kako kaže stari doktor u televizijskoj seriji New Amsterdam: „Lideri donose odluke zbog kojih noću ne mogu spavati. Ako dobro spavate, onda niste jedan od njih.“
Paradoksalno, višak političke energije koji se ne može obuhvatiti mehanizmima izbornog političkog predstavljanja može pronaći odgovarajući izraz jedino u lideru ili vodećem tijelu koje je sposobno nametnuti dugoročni društveni i ekonomski projekt i nije ograničeno uskim vremenskim razdobljem između dva izborna ciklusa.
Zvuči li ovo kao univerzalna militarizacija? Da – komunizam koji dolazi bit će ratni komunizam ili ga neće biti.
Žuti prsluci u Francuskoj jasno su artikulirali iskustvo koje je nemoguće prevesti ili prenijeti u kategorije politike institucionalnog predstavljanja. Zato se njihovo specifično iskustvo raspršilo u trenutku kada ih je Macron pozvao na dijalog i zatražio da svoje pritužbe formuliraju u obliku jasnog političkog programa.
Rješenje nije u tome da nekako samoorganizirano i mobilizirano civilno društvo (Podemos, žuti prsluci i drugi) direktno preuzme vlast i zamijeni državu: neposredna vladavina mnoštva iluzija je, jer je, po pravilu, mora podržavati snažan državni aparat.
Ovdje bismo trebali smoći hrabrosti i izvesti hegelovski preokret: ako nijedan oblik političkog predstavljanja ne može adekvatno obuhvatiti ono na šta se poziva – istinsku volju naroda, ono što narodu zaista treba i što želi – onda taj trajni neuspjeh ukazuje na to da problem leži upravo u samoj toj referentnoj tački, odnosno u onome što narod navodno zaista treba i želi.
Sjetimo se Trumpovog inauguracijskog govora iz 2017. godine:
„Današnja ceremonija ima posebno značenje jer danas ne prenosimo samo vlast s jedne administracije na drugu ili s jedne stranke na drugu, nego vlast prenosimo sa Washingtona, D. C., i vraćamo je vama, narodu.“
Do tada su vladale elite, ali:
„Sve se to mijenja, počevši upravo ovdje i upravo sada, jer ovaj trenutak pripada vama – on je vaš. Pripada svima koji su se danas ovdje okupili i svima koji nas gledaju širom Amerike. Ovo je vaš dan.“
Ove riječi ne bismo trebali shvatiti samo kao jeftinu demagogiju, nego kao pokazatelj onoga što nije u redu sa samom idejom neposredne vlasti naroda.
Možda je ono čemu danas svjedočimo, u politici „post-istine“, kraj cijele tradicije vjerovanja u istinsku i autentičnu volju naroda koja se potom manipulira i pogrešno predstavlja, ali čije bismo adekvatno predstavljanje ipak trebali nastojati ostvariti.
Način da se pobijedi trumpovski populizam nije u tvrdnji da se on zapravo ne zalaže za narod i da se istinskoj volji naroda mora omogućiti da se izrazi izvan tog populizma. Sama činjenica da se voljom narodamože tako temeljito „manipulirati“ ukazuje na njenu fantazmatsku prirodu.
Ponovo, u hegelovskom duhu, kritiku političkog predstavljanja trebalo bi preokrenuti u kritiku onoga što bi to predstavljanje navodno trebalo predstavljati.
Neposredno državno ugnjetavanje obično ujedinjuje opoziciju i podstiče organizirane oblike otpora. Nasuprot tome, u „postmodernim“ društvima čak i krajnje nezadovoljstvo poprima oblik haotičnih pobuna koje ubrzo ostaju bez daha, nesposobne da dosegnu „lenjinističku“ fazu organizirane snage s jasnim programom.
Protesti žutih prsluka utjelovili su neobičan preokret koji obilježava današnju globalnu situaciju. Stari antagonizam između „običnih ljudi“ i finansijsko-kapitalističkih elita vraća se svom silinom: „obični ljudi“ eksplodiraju u protestima protiv elita koje optužuju da su slijepe za njihovu patnju i zahtjeve.
Međutim, novost je u tome što se populistička desnica pokazala mnogo vještijom od ljevice u usmjeravanju tih eksplozija nezadovoljstva u vlastitu korist.
Alain Badiou je stoga bio potpuno u pravu kada je, govoreći o žutim prslucima, rekao: „Tout ce qui bouge n'est pas rouge“ – sve što se kreće, odnosno sve što izaziva nemir, nije crveno.
Današnja populistička desnica nastavlja tradiciju narodnih protesta koji su pretežno bili ljevičarski. Da, tout ce qui bouge n’est pas rouge, ali čak i kada je desničarski populizam taj koji se pokreće, ljevica bi trebala naučiti da nemilosrdno iskoristi pukotinu koju ti nemiri otvaraju u zdanju postojeće ideološke hegemonije kako bi unaprijedila vlastitu stvar.
Za razliku od žutih prsluka, protesti koji su u toku imaju izrazito ljevičarski ton. Zato im se ovog puta Le Pen i Trump otvoreno protive, okrivljujući ekstremnu ljevicu i strance. Međutim, parafrazirajući Badioua, oni naposljetku samo dokazuju da tout ce qui se présente comme rouge n’est pas rouge – nije sve što se predstavlja kao crveno zaista crveno.
Zašto to ne bi bilo tako kada su zahtjevi izrazito antikapitalistički i kada ih podržava samo ljevica?
Da bismo ovo razumjeli, potrebno je pobliže razmotriti Macronovu politiku tokom posljednjih nekoliko godina.
Nakon evropskih izbora 2024. godine Macron je uhvaćen, slikovito rečeno, s pištoljem koja se još dimi: suspendirao je demokratiju, iako nije prekršio nijedan zakon, već je samo vješto iskoristio specifičnosti francuskog ustava koji je nametnuo De Gaulle kao temeljni akt izbornog sistema Pete republike.
Taj ustav propisuje da predsjednik imenuje premijera i vladu, koji mogu obavljati svoje dužnosti čak i ako ih Narodna skupština nije potvrdila. Upravo je Sartre zbog toga smatrao da ustav Pete republike uopće nije demokratski; čak ga je nazvao „trajnim državnim udarom“.
Ideja je bila da se francuski narod prisili da prilikom glasanja napravi jasan izbor, ostavljajući iza sebe zbrku stranaka karakterističnu za Treću i Četvrtu republiku. Ako jasnog izbora nema, predsjednik treba neposredno potvrditi svoj autoritet kako bi održao red i stabilnost.
Evropski izbori 2024. godine jasno su pokazali da francuski birači nisu napravili jasan izbor. Nisu Macronu dali priliku da taj izbor oblikuje tako što bi radio na razbijanju Novog narodnog fronta, predvođenog Mélenchonom, istovremeno privlačeći preostale republikance i goliste.[2]
Macron je zbog toga bio izložen svekolikim kritikama, ali su sve stranke zapravo podržale način na koji je upravljao situacijom… Nije ni čudo što se to dogodilo u Francuskoj, čiji je politički život prepun sličnih proturječnosti.
Sjetimo se velikih demonstracija u maju 1968. godine, koje su zamalo srušile vladu – ili se barem tako činilo. Ono što su rijetki primijetili jeste da su se ti protesti dogodili upravo na vrhuncu razvoja francuske države blagostanja: životni standard nikada nije bio viši nego sredinom šezdesetih godina.
Uopćeno govoreći, Francuska u tome nije izuzetak. Postoje argumenti u prilog prosvijećenoj diktaturi – Francuska je jednostavno imala sreće što njen ustav dopušta djelimičnu suspenziju parlamentarne demokratije.
Možemo samo zamisliti šta će se dogoditi u Njemačkoj ako ne bude moguće formirati vladu bez Alternative za Njemačku (AfD).
Uzmimo Ruandu, jednu od afričkih uspješnih priča, s Paulom Kagameom kao njenim de facto prosvijećenim diktatorom, koji je uspostavio mir između Hutua i Tutsija i donio relativni mir i prosperitet. Kada bi bio svrgnut, etničke napetosti ponovo bi izbile na površinu u uslovima slobodnih izbora.
Zapadna demokratija bez određenih ograničenja sve se teže može univerzalno primjenjivati, čak i na samom Zapadu.
Dakle, uprkos svim mojim rezervama prema Macronovoj politici, smatram da je njegova reakcija na pobjedu desnice bila blizu autentičnog političkog čina.
Manje od sat vremena nakon objavljivanja rezultata, Macron je najavio raspuštanje Narodne skupštine i raspisivanje novih parlamentarnih izbora. Ta je objava gotovo sve zatekla nespremne – čak ni sam Macron „nije mogao predvidjeti vlastitu odluku, insistirajući još krajem prethodnog mjeseca da evropski izbori imaju političke posljedice samo za Evropu, a ne za Francusku“.
Macronov potez bio je rizičan, ali ga je vrijedilo povući: da je Le Pen pobijedila i odlučivala o tome ko će biti sljedeći francuski premijer, Macron bi ostao predsjednik i zadržao mogućnost da na kraju mobilizira novu većinu protiv vlade.
Međutim, na novim izborima u julu 2024. dogodilo se nešto sasvim drugačije: Le Pen ne samo da nije osvojila apsolutnu većinu nego je njen Nacionalni skup (Rassemblement National) završio čak na trećem mjestu, daleko iza ljevičarskog bloka i Macronovog centrističkog bloka.
Problem je, naravno, bio sljedeći: šta sada učiniti?
Nakon poraza Le Pen, dominantno raspoloženje u komentarima najbolje je izrazio naslov CNN-a: „Macronov rizik spriječio je krajnju desnicu da dođe na vlast, ali je Francusku gurnuo u haos.“
Ideja je bila da su Macron i Mélenchon, ključna figura ljevičarskog saveza, toliko politički udaljeni da se čini kako nije moguć nikakav kompromis koji bi doveo do održive velike koalicije. Zbog toga bi uslijedio produženi period nestabilnosti koji bi sigurno uzdrmao ekonomiju, a vjerovatno i stvorio uslove za ubjedljivu pobjedu stranke Marine Le Pen na narednim izborima.
Zloslutni znakovi već su se pojavljivali: mnogi Jevreji javno su izjavili da će glasati za Le Pen jer je Mélenchon „uzvišeno antisemitski“ – da, upotrijebljen je upravo taj izraz.
Ipak, možemo ustanoviti nešto što je za neke iznenađujuće: Francuska nije zapala u haos. Barem se zasad činilo da se Macronov rizik isplatio i da se privid normalnog života nastavio bez većih poremećaja – sjetimo se samo trijumfalnih Olimpijskih igara u Parizu.
Iako ova situacija neodređenosti, s neizabranom vladom, nije mogla trajati beskonačno, bila je neuporedivo bolja od potpuno blokirane Narodne skupštine, koja bi dovela do dugotrajnih političkih nemira i gurnula zemlju u društveni i ekonomski haos.
Međutim, čini se kao da Francuska, kroz proteste koji su u toku, sada plaća cijenu kompromisa kojima je tokom posljednjih nekoliko godina održavan privid normalnosti.
Ukratko, čini se da je haos na koji su svi godinama upozoravali konačno stigao.
Macron je odigrao posljednju kartu i njegove su mogućnosti sada iscrpljene – ne vidim prostor za novi potez koji bi omogućio novi početak. Kriza bi se mogla proširiti na cijelu Evropu, a ne bismo trebali isključiti ni mogućnost uvođenja vanrednog stanja u brojnim evropskim zemljama.
Politički korijen francuske krize jeste trostruka podjela političkog prostora, koja onemogućava formiranje stabilne političke koalicije. Stari centar nestaje i postaje marginaliziran, a izbor između Le Pen i Mélenchona zaslužuje odgovor koji je Staljin dao 1928. godine kada su ga pitali koje je skretanje gore, desničarsko ili ljevičarsko:
„Oba su gora!“
Ako Le Pen bude izabrana za predsjednicu, Francuska će postati zemlja haosa i društvenih napetosti jer Le Pen neće moći pokoriti svoje protivnike. Ako pobijedi Mélenchon, uslijedit će barem ekonomski haos.
Kako ja vidim situaciju, problem je u tome što podijeljena ljevica nema istinski odgovor na krizu, nema realističan i dosljedan program za suočavanje s apokaliptičnim izgledima.
Možda će napetosti postati toliko velike da će redovni izbori biti suspendirani. Zato ne vidim neposredan izlaz – nadam se da griješim, ali bojim se da ne griješim.
Nije ni čudo što je kriza eksplodirala u Francuskoj, gdje se svaka oštra mjera koju predloži vlada odmah tumači kao novi trik za ugnjetavanje ili eksploataciju i dočekuje protestima.
Evropa nikada nije bila bliže vlastitom raspadu nego sada. Sasvim je moguće da će izbor biti sveden na različite oblike vanrednog stanja i da će iscrpljena, tiha većina šutke prihvatiti neki novi oblik autoritarne vlasti.
Najtužnija implikacija jeste to što se oba pola francuske politike, Le Pen i Mélenchon, protive ne samo evropskom jedinstvu, koje je danas potrebnije nego ikada, nego i nastavku podrške Ukrajini u njenoj borbi protiv ruske agresije.
Logika je jasna: za Le Pen i Mélenchona pomoć Ukrajini da opstane predstavlja način trošenja novca koji nam je potreban za pomoć vlastitim siromašnim građanima.
Riječi su ovdje važne: Trump je nedavno Zelenskog nazvao „diktatorom“, slijedeći primjer svog prijatelja Putina, kojeg Trump nikada nije nazvao diktatorom.
Ako demonstranti pobijede, ovo preimenovanje postat će naša stvarnost.
Dopustite mi da završim očiglednim prigovorom koji bih mogao uputiti samome sebi: kakve veze pesimističko tumačenje protesta koji su u toku ima s komunističkom vizijom?
Moj odgovor glasi: sve, jer ako se ljevica ne oslobodi iluzija koje sam opisao u ovom tekstu, zasluženo će postati politički irelevantna.