Moja je dužnost kao filozofa da pokvarim ekstatično olakšanje koje je uslijedilo nakon američkih međuizbora. Na prvi pogled, svi smo odnijeli pobjedu: ne samo da je Trump izgubio nego je čak i priznao poraz i obećao saradnju s demokratskom većinom, nema vanrednog stanja, nema poništavanja izbora.
U intervjuu objavljenom 2016. godine izjavio sam da ću glasati za Trumpa. Trumpova pobjeda, uprkos tome što je sam Trump apsolutno „odvratan“, izazvala bi „veliko buđenje“. Proizvela bi temeljni potres u američkom političkom sistemu i primorala političke snage na novo pozicioniranje, otvarajući prostor za pojavu novih političkih fenomena. Trumpa sam smatrao boljim izborom od Hillary Clinton, koja je bila ratnohuškački nastrojena političarka duboko povezana s velikim bankama. Trump nije ništa bolji, ali se s njim barem može računati na javni otpor – ili se u njega, možda, barem možemo nadati. Možete zamisliti kakve je brutalne napade na mene izazvao takav stav. Ipak, mislim da sam bio u pravu, premda se potvrda toga pojavila sa zakašnjenjem. Još 2016. godine Trump je dao ozloglašenu izjavu: „Mogao bih stati nasred Pete avenije i nekoga upucati, a da pritom ne izgubim nijednog birača, u redu?“ Danas ne bi samo izgubio birače već bi bio istog trenutka uhapšen.
Međutim, upravo na ovom mjestu trebamo postaviti pitanje: odakle potiču opsesija i fascinacija Trumpovom figurom? Ukratko, Trump je danas uzdignut na status fetiša, u psihoanalitičkom značenju tog pojma. Šta je fetiš? Jacques Lacan je pisao da je ljubomora patološka čak i onda kada je sve ono što ljubomorni muž tvrdi o svojoj supruzi, da spava s drugim muškarcima, u potpunosti istinito. Patološki element ne leži u samim činjenicama, nego u muževljevoj potrebi za ljubomorom kao jedinom načinu da sačuva vlastito dostojanstvo, pa čak i identitet. Na sličan način mogli bismo reći da bi antisemitizam nacista ostao patološka pojava čak i kada bi većina njihovih tvrdnji o Jevrejima bila istinita (da iskorištavaju Nijemce, zavode njemačke djevojke itd.) a, naravno, nisu bile. Razlog je u tome što je antisemitizam potiskivao stvarni razlog zbog kojeg je nacistima bio potreban kako bi održali svoju ideološku poziciju.
Prema nacističkoj viziji, njihovo društvo predstavlja organsku cjelinu, skladnu zajednicu zasnovanu na harmoniji i saradnji, pa je zato potreban neki vanjski uljez koji bi objasnio postojeće podjele i antagonizme. Antisemitska figura Jevrejina predstavlja premještanje i kondenzaciju društvenih antagonizama; ona je posljednja stvar koju antisemit vidi prije nego što bi se morao suočiti s golim društvenim antagonizmom. U tom smislu, slika Donalda Trumpa posljednje je što liberal vidi prije nego što se suoči s klasnom borbom. Zato su liberali toliko fascinirani Trumpom, ali ga se istovremeno i užasavaju: kako bi izbjegli suočavanje s klasnim pitanjem. Hegelova maksima „Zlo prebiva u pogledu koji zlo vidi posvuda“ ovdje se u potpunosti primjenjuje: upravo je liberalni pogled koji demonizira Trumpa također zao, jer zanemaruje činjenicu da su vlastiti neuspjesi liberalizma otvorili prostor za Trumpov oblik patriotskog populizma.
Alex Soros ispričao mi je jednu veoma tužnu jevrejsku šalu, nastalu neposredno prije nego što je Hitler došao na vlast. Dvojica Jevreja susreću se i razgovaraju o novinama koje čitaju. Prvi kaže: „Čitam liberalni dnevni list naklonjen Jevrejima, koji me obavještava o opasnostima s kojima se Jevreji danas suočavaju u Njemačkoj: tuku nas, izbacuju s raznih mjesta, bojkotuju…“ Drugi odgovara: „Mnogo radije čitam Streicherov Der Stürmer.“ „Zašto? Jesi li lud? Pa on je prepun nacističke antisemitske propagande…“ „Jesam, ali volim čuti i poneku dobru vijest. Liberalni list naklonjen Jevrejima donosi samo loše vijesti o nama: kako nas progone, tuku i maltretiraju, dok Der Stürmer iznova i iznova ponavlja da mi Jevreji zaista kontrolišemo svijet, manipulišemo drugima i iskorištavamo ih!“ Paralela je jasna: ljevičari su često bili fascinirani Trumpom, koji neprestano ponavlja da su glavna prijetnja današnjoj Americi marksistički komunisti.
Za mene je istinski horor-prizor bila inauguracija Joea Bidena, koja je de facto svela Trumpov prvi mandat na svojevrsnu anomaliju, od koje se sada trebamo vratiti liberalno-demokratskoj normalnosti. Najjasniji simbol takvog stava bila je pjesma „The Hill We Climb“ (Brdo na koje se uspinjemo), koju je na Bidenovoj inauguraciji pročitala mlada pjesnikinja i nositeljica titule nacionalne pjesničke laureatkinje Amanda Gorman. Opisujući sebe kao „mršavu crnu djevojku, potomkinju robova, koju je odgajala samohrana majka, koja može sanjati o tome da jednog dana postane predsjednica, a zatim se nađe u prilici da čita pjesmu pred jednim predsjednikom“, izgovorila je sljedeće stihove:
„I zato podižemo pogled, ne prema onome što stoji između nas, nego prema onome što je pred nama. / Premošćujemo podjele jer znamo da, želimo li budućnost staviti na prvo mjesto, najprije moramo ostaviti po strani naše razlike. /…/ Spuštamo oružje kako bismo mogli pružiti ruke jedni drugima. Ne želimo nikome zlo i težimo harmoniji za sve. / Vidjeli smo silu koja bi radije razbila našu naciju nego je podijelila. / Koja bi uništila našu zemlju samo da bi odgodila demokratiju. / Taj je pokušaj gotovo uspio, ali iako demokratija može biti povremeno odgođena, ona nikada ne može biti trajno poražena. U tome leži istina.“
Ako pojam „ideologije“ uopće ima neko značenje, onda je to upravo ovo: fantazija establišmenta i progresivaca koji se u jednom uzvišenom trenutku jedinstva ujedinjuju. Kada smo uronjeni u takvo jedinstvo, čini se kao da se ništa od onoga što je Trump predstavljao zapravo nije ni dogodilo, ali odakle su onda došli Trump i njegovi sljedbenici? Ne signalizira li njegov uspon duboku pukotinu u tom jedinstvu? Ako želimo imati bilo kakvu budućnost, ne smijemo ostavljati naše razlike po strani, nego moramo učiniti upravo suprotno: usmjeriti pažnju na podjele i antagonizme koji prožimaju američko društvo. Ne na „necivilizirani rat“ između liberalnog establišmenta i Trumpovih pristalica, nego na stvarni klasni antagonizam i sve njegove implikacije (rasizam, seksizam, ekološku krizu).
Zato su pozivi na jedinstvo i prevazilaženje podjela lažni. Trump kao takav utjelovljuje radikalnu podjelu na nas i njih („neprijatelje naroda“), a jedini ispravan način da ga porazimo jeste da pokažemo kako je njegova podjela lažna, kako je on zapravo jedan od „njih“, stvorenje establišmentovske „močvare“, te da tu podjelu zamijenimo mnogo radikalnijom: podjelom između establišmenta, u svim njegovim pojavnim oblicima, i širokog jedinstva svih emancipatorskih snaga. Sjetimo se Haley Stevens, demokratkinje koja je povukla podršku demokratskom kandidatu Abdul El-Sayedu, koji ju je pobijedio na unutarstranačkim izborima, te u posljednjem trenutku pružila podršku republikancu Mikeu Rogersu. Glavni razlog bio je njen stav o podršci Sjedinjenih Američkih Država Izraelu. Nikada ne zaboravimo da je glavna struja Demokratske stranke prepuna takvih Stevensovih.
Prisjetimo se da je tokom inauguracije Joea Bidena postojala jedna usamljena figura koja je ukrala svu pažnju time što je jednostavno sjedila, izdvajajući se kao element nesklada koji je remetio čitav spektakl: Bernie Sanders. Utisak nije bio kao da je riječ o osobi koja je izostavljena s neke zabave, nego o osobi koju uopće ne zanima da joj se pridruži. Svaki filozof zna koliko je Hegel bio impresioniran kada je vidio Napoleona kako jaše kroz Jenu – za Hegela je to bilo poput prizora svjetskog duha (dominantne historijske tendencije) koji jaše na konju.
Činjenica da je Bernie ukrao svu pažnju i da je njegova fotografija, na kojoj jednostavno sjedi, istog trenutka postala ikonična, znači da se istinski svjetski duh našeg vremena nalazio upravo tu, u njegovoj usamljenoj figuri, koja je utjelovljavala skepticizam prema lažnoj normalizaciji insceniranoj tokom ceremonije. Još uvijek postoji nada za našu stvar; ljudi su svjesni da je potrebna radikalnija promjena. Linije razdvajanja tako su se činile jasno povučenim: liberalni establišment, utjelovljen u Bidenu, nasuprot demokratskim socijalistima, čiji je najpopularniji predstavnik Bernie Sanders.
Stoga je od presudne važnosti da iza sebe ostavimo olakšanje i gotovo ekstatičnu nadu izazvanu Trumpovim porazom. U konačnici, njegov poraz lišava nas jednog fetiša i prisiljava nas da se usredsredimo na istinsku borbu koja tek predstoji. Nemamo se čemu vratiti pod nazivom normalnost: Trump je simptom upravo te normalnosti. Trumpovski populizam nije udario na Zemlju poput komete, kako je o Donaldu Trumpu napisao Joschka Fischer. Njegov uspon više nalikuje pukotini u Zemljinoj kori iz koje izbija tok lave. Trump je rezultat raspada liberalnog konsenzusa i nesposobnosti ljevice da ponudi održivu alternativu. Prvi korak u borbi protiv populizma stoga mora biti kritičko preispitivanje slabosti samog liberalnog projekta. Populizam je simptom tih slabosti. Šta nam je, dakle, činiti u takvoj situaciji? Mnogi komentatori pohvalno su govorili o govoru Marka Carneyja u Davosu, u kojem se pozvao na esej Václava Havela iz 1978. godine, Moć nemoćnih (The Power of the Powerless), u kojem „postavlja jednostavno pitanje:
Kako se komunistički sistem održavao?
Njegov odgovor počinje jednim trgovcem voćem i povrćem. Svakog jutra taj trgovac u izlog svoje prodavnice stavlja natpis: ‘Proleteri svih zemalja, ujedinite se!’ On u to ne vjeruje, kao što u to ne vjeruje niko drugi, ali ipak postavlja natpis kako bi izbjegao nevolje, pokazao svoju lojalnost i nastavio živjeti bez problema. A budući da svaki trgovac u svakoj ulici čini isto, sistem opstaje, ne samo zahvaljujući nasilju nego i učešću običnih ljudi u ritualima za koje oni privatno znaju da su lažni. Havel je to nazvao ‘životom u laži’. Moć sistema ne proizlazi iz njegove istinitosti, nego iz spremnosti svih da se ponašaju kao da je istinit, dok njegova krhkost proizlazi iz istog tog izvora.“
Međutim, upravo na ovom mjestu Carney pravi neobično poređenje: na isti način na koji trgovac u Havelovoj priči odlučuje skinuti natpis, tako bismo i mi trebali odlučiti ukloniti vlastiti natpis iz izloga, odnosno otvoreno se odreći starog svjetskog poretka. Ipak, između Havelove priče i današnje situacije postoji velika razlika: naš natpis iz izloga nisu skinuli neki disidenti koji su se suprotstavljali sistemu, nego same velike sile, a posebno Sjedinjene Američke Države, koje više ne smatraju korisnim sistem koji su prije nekoliko decenija nametnule svijetu. Slobodna tržišna konkurencija i druga međunarodna pravila odgovarala su im sve dok su garantovala njihove privilegije; sada ih se odriču jer su postale svjesne da, u novim okolnostima, ta ista pravila mogu ugroziti njihovu hegemoniju:
„Prijatelji, vrijeme je da kompanije i države skinu svoje natpise iz izloga. Decenijama su zemlje poput Kanade napredovale unutar onoga što smo nazivali međunarodnim poretkom zasnovanim na pravilima. Pristupali smo njegovim institucijama, veličali njegova načela i imali koristi od njegove predvidljivosti. Zahvaljujući tome, mogli smo voditi vanjsku politiku zasnovanu na vrijednostima, zaštićeni tim poretkom. Znali smo da je priča o međunarodnom poretku zasnovanom na pravilima samo djelimično istinita, da će najmoćniji izuzeti sami sebe kada im to bude odgovaralo i da se trgovinska pravila primjenjuju asimetrično. Znali smo i da se međunarodno pravo primjenjuje s različitim stepenom strogosti, zavisno od identiteta optuženog ili žrtve. Ta je fikcija bila korisna, a američka hegemonija je, naročito, pomagala u osiguravanju javnih dobara, otvorenih pomorskih puteva, stabilnog finansijskog sistema, kolektivne sigurnosti i podrške okvirima za rješavanje sporova. Zato smo postavili natpis u izlog. Učestvovali smo u ritualima i uglavnom izbjegavali ukazivati na raskorak između retorike i stvarnosti. Taj dogovor više ne funkcioniše.“
Ovaj govor sadrži mnoge značajne uvide, ali potrebno je iznijeti nekoliko primjedbi. Carney previše idealizira stari sistem. Da, on je dobro funkcionisao za razvijeni Zapad i odabrane azijske zemlje: otvoreni pomorski putevi bili su pod kontrolom Zapada; stabilan finansijski sistem, s američkim dolarom kao globalnom valutom, očigledno je privilegovao velike zapadne sile; kolektivna sigurnost i okviri za rješavanje sporova uglavnom su služili neutraliziranju prijetnji koje su dolazile od nerazvijenih država.
Šta će, dakle, uslijediti nakon liberalnog poretka? Sve što danas vidimo jesu tek morbidne pojave: haotični ekonomski rat, novi oblici fašizma i tehno-feudalizma, povratak kolonijalnom prisvajanju tuđih teritorija, nasilje koje poprima razmjere genocida.
Još radikalnije gledano, „normalno“ kretanje naše historije vodi prema (različitim oblicima) konačne katastrofe, samouništenju kroz ekološki kolaps, nekontrolisanu vladavinu vještačke inteligencije i globalne ratove. Upravo su te krajnje tačke našeg historijskog razvoja istinski morbidne pojave.