Početkom oktobra 2026. odigrao se niz događaja koji su uzdrmali odnose u trouglu Trump–Putin–Zelenski. Trump je 8. oktobra izjavio da je Putin pristao da odmah oslobodi 300.000 tona dizela „za američko i svjetsko tržište“, nakon čega bi u novembru uslijedilo još 500.000 tona, a potom dodatni milion tona. Ovaj sporazum podrazumijevao je da američko Ministarstvo finansija suspenduje sankcije na izvoz ruskog dizela do 7. aprila, premda druga ruska imovina, poput one koja se nalazi u američkim bankama, i dalje ostaje zamrznuta. Trump je na svojoj platformi Truth Social napisao da će u „kratkom roku“ biti isporučena još tri miliona tona ruskog dizela, u zavisnosti od stanja ruskih rafinerija, koje je napala Ukrajina – što je bio prvi nagovještaj da će Ukrajina biti okrivljena za nestašicu goriva…
Reakcija Ukrajine uslijedila je brzo: Zelenski je 9. oktobra osudio Trumpovu najavu sporazuma o uvozu ruskog dizela u SAD, nazvavši je poklonom Putinu koji predstavlja „ulaganje u rat koji se mora okončati, a ne produžavati“. Tu osudu ubrzo su podržali i evropski saveznici Ukrajine. Samo dan kasnije Trump je reagovao svojom uobičajenom brutalnošću: 10. oktobra kritikovao je Zelenskog, kazavši da bi „predložio“ Ukrajini da dobije novog lidera: „Predlažem da dobiju novog lidera koji može postići sporazum, jer on je mogao postići mnoge sporazume, ali ih iz nekog razloga nikada ne postiže.“ Jedan zvaničnik Bijele kuće izjavio je da su SAD u više navrata tražile od Ukrajine da obustavi napade na ruske rafinerije dizela, ali bez uspjeha. Trump je izjavio da će, nakon prvih isporuka, biti isporučeni dodatni milioni tona ruskog dizela, „u zavisnosti od stanja njihovih rafinerija dizela“. Upitan o zabrinutosti da bi sporazum s Rusijom mogao produžiti rat u Ukrajini, Trump je odgovorio: „Zelenski je mogao okončati ovaj rat mnogo puta… ali on bira da to ne učini.“ Potom je osuo paljbu po Zelenskom zbog napada na ruske rafinerije, tvrdeći da ukrajinski predsjednik „želi stvarati probleme svijetu“.
Ubrzo je uslijedilo još jedno iznenađenje: Trump je objavio da su i Rusija i Ukrajina prihvatile njegov prijedlog da tokom dva mjeseca prestanu međusobno uništavati rafinerije i druga energetska postrojenja. Rusija je odmah prekršila ovaj djelimični prekid vatre i nastavila napade na ukrajinska energetska postrojenja, dok je Ukrajina odlučila da ponovo uzvrati. Među ostalim zlokobnim znacima, Starlink je usporio ukrajinski internet – navodno pod pritiskom američke vlade, kako tvrdi Musk – čime je ukrajinska odbrana od ruskih dronova i raketa postala znatno manje djelotvorna (internetska veza je u međuvremenu obnovljena). Ukrajini ponestaje presretačkih raketa Patriot, dok se Zelenski i Trump sukobljavaju oko rata…
Logika koja podupire Trumpove postupke sasvim je jasna: cijene dizela rastu zato što Ukrajina bombarduje ruske rafinerije, a Ukrajina to čini zato što ne želi mirovni sporazum. Dakle, za visoke cijene naftnih derivata odgovorna je Ukrajina, a ne događaji u trouglu SAD–Izrael–Iran, odnosno Trumpova nespretna politika na tom planu… To je ujedno razlog zbog kojeg SAD nisu reagovale kada je Rusija uništila američku imovinu u Ukrajini, poput objekata Coca-Cole i McDonald’sa. Ukratko, SAD sve otvorenije zauzimaju stranu u rusko-ukrajinskom ratu.
U još jednom zlokobnom zaokretu protiv Evrope, Rusija je ponovo zaoštrila svoju nuklearnu doktrinu: zvanično je objavila da će, ukoliko pristup enklavi Kalinjingrad bude blokiran, pribjeći svim raspoloživim mjerama, uključujući i nuklearni napad. Ironija je u tome što Njemačka ima barem jednako historijsko pravo na Kalinjingrad (Königsberg) koliko ga Rusija ima na oblast Donjecka: Königsberg nikada nije bio ruski grad; stoljećima je bio njemački grad, a jedno vrijeme čak i sjedište pruskih monarha – ta je oblast jednostavno pripojena SSSR-u kao teritorijalni dobitak nakon Drugog svjetskog rata…
Međutim, ovdje želim izbjeći otvoreno zauzimanje antiruskog stava i postaviti jednostavno pitanje: postoji li ikakva argumentacija na osnovu koje bi se Trumpovi postupci mogli opravdati? Mislim da je odgovor nedvosmislen: da, postoji. Riječ je o argumentaciji koja počiva na onome što nazivam apstraktnim pacifizmom – pacifizmom zasnovanim na dvije premise: (1) nemamo stvarnih neprijatelja s kojima smo neposredno suočeni; neprijatelji su ljudska bića koja nas plaše zato što se i sami plaše nas; (2) naoružavanje radi održavanja pariteta s neprijateljem nikada nije način da se spriječi rat. Jasan primjer takvog pacifizma nalazimo na posljednjim stranicama knjige Carla Rovellija 85 sekundi do ponoći:
„Volio bih da zemlje pronađu mudrost da u sadašnje ludilo međunarodne politike, sastavljeno od ratova, nesporazuma i igara moći koje se završavaju loše, unesu barem malo racionalnosti. Na prethodnim stranicama vidjeli smo koliko je nebrojenih leševa ostalo iza nas zbog nesporazuma i kratkovidnosti. Volio bih da neki od naših političara uspiju vidjeti malo dalje od vlastitog nosa, razmišljati o sudbini planete i zauzeti stav protiv sadašnje trke u naoružanju i samoubilačke ratobornosti. Jedini razuman odgovor jeste da prestanemo posmatrati neprijatelje kao neprijatelje, kao što to danas činimo. Da prestanemo misliti kako se oni moraju pokoriti našoj kulturnoj, ekonomskoj i vojnoj nadmoći. Da prestanemo vjerovati kako je rješenje u tome da budemo snažniji i agresivniji od drugih. Današnji problem, u vremenu nuklearne prijetnje, klimatske krize, još uvijek raširenog siromaštva i sve veće ratobornosti, nije pitanje ko će pobijediti. Problem je kako izbjeći rat. Kako naučiti sarađivati umjesto sukobljavati se. Ako mislimo da rat možemo izbjeći tako što ćemo postati snažniji i agresivniji, gledajući na druge s prezirom, rezultat će biti da će i drugi nastojati postati snažniji i agresivniji od nas te će i oni na nas gledati sa sve većim prezirom. Vjerujem da moramo naučiti posmatrati neprijatelje kao ljudska bića koja nas plaše zato što se i sami plaše nas.“[1]
Ne mogu dovoljno naglasiti koliko cijenim Rovellijeve knjige o kvantnoj fizici. Međutim, kada piše o prijetnji svjetskog rata, mislim da se oslanja na neadekvatno poimanje racionalnosti. Evo ponovo onih njegovih rečenica koje smatram najproblematičnijim: „Jedini razuman odgovor jeste da prestanemo posmatrati neprijatelje kao neprijatelje, kao što to danas činimo. /…/ Vjerujem da moramo naučiti posmatrati neprijatelje kao ljudska bića koja nas plaše zato što se i sami plaše nas.“
Ne vodi li takav pristup u začarani krug koji je samo naličje začaranog kruga straha od neprijatelja koji se plaši nas? Do jedne (veoma ograničene) mjere, mogli bismo nešto slično reći za Staljinov SSSR sve do kasnih tridesetih godina: Zapad se plašio SSSR-a zato što se SSSR plašio Zapada i u njemu vidio prijetnju vlastitom opstanku.
Ali s Hitlerom je situacija drugačija: ovdje postoji asimetrija. Hitler se nije plašio Jevreja – u njihovom antisemitskom liku – zato što su se Jevreji plašili njega. Njegova mržnja prema Jevrejima imala je imanentne razloge: nacistima je bila potrebna figura poput „Jevrejina“ kako bi održali vlastiti ideološki identitet. Hitlerov antisemitizam, dakle, dolazi prvi; on nije reakcija na Jevreje, nego fantazmatska konstrukcija koja nacizmu omogućava da objasni društvene antagonizme (Jevreji su strani uljezi koji unose društveni sukob u naše skladno društvo, baš kao što su to migranti za današnje rasiste).
Očigledno je, dakle, da postoje granice onoga što možemo postići kada nastojimo „naučiti posmatrati neprijatelje kao ljudska bića koja nas plaše zato što se i sami plaše nas“. Postoje neprijatelji koji nas se ne plaše, nego nas jednostavno žele uništiti, bilo radi vlastite koristi bilo radi zadovoljstva. Ono što moramo naučiti jeste da i one koji nam se doimaju kao obična ljudska bića prepoznamo kao istinske neprijatelje s kojima dijalog i uzajamno priznanje nisu mogući. Ako bi naš otvoreni sukob doveo do međusobnog uništenja, onda bismo, naravno, morali pregovarati s njima kako bismo izbjegli samouništavajuću eksploziju – ali uz punu svijest o tome da su oni stvarni neprijatelji.
To nas vraća Trumpu. Posmatran Rovellijevim očima, Trump bi se zaista mogao ukazati kao minimalno razuman pregovarač koji strpljivo pokušava postići mir između Rusije i Ukrajine, vršeći pritisak na ekstremiste na obje strane. Ne djeluje li on u istom pravcu i kada je riječ o sukobu između Izraela i Irana? Štaviše, ne nalazimo li isti stav u Trumpovoj opasci o Američkom građanskom ratu koju je iznio prije nekoliko mjeseci, kada je rekao da se ropstvo moglo postepeno ukinuti na miran način, bez velikog rata koji je decenijama dijelio SAD?
Ipak, mislim da se u svim ovim slučajevima zamagljuje duboka asimetrija između sukobljenih strana. Nije NATO taj koji želi obuzdati, pa čak i uništiti Rusiju, koja je sada navodno stvarno ugrožena. Rusija je napala nezavisnu državu čitavu deceniju nakon što joj je već otela dio teritorije – Krim. Ruski stav je nedvosmislen: Rusija poriče da Ukrajinci postoje kao nacija, dok niko ne poriče postojanje Rusa. Isto vrijedi i za Američki građanski rat: Lincoln i južnjačka Konfederacija nisu bili dvije simetrične strane u sukobu. Jug je zagovarao ropstvo.
Čak i ako prihvatimo Rovellijevo suprotstavljanje racionalnosti i iracionalne ratobornosti koja šteti objema stranama, on zaobilazi ključno pitanje: kako se racionalno nositi s iracionalnošću? Budući da je iracionalnost ono što jeste – nedosljedna i samodestruktivna – ponekad je jedini djelotvoran način da spriječimo rat taj da se za njega pripremimo, kako bismo odvratili neprijatelja od napada. Neprijatelji ne napadaju samo onda kada se osjećaju ugroženima; često napadaju i kada osjećaju da smo slabi. Trumpovi protivnici često osjećaju njegovu slabost: on može biti agresivan prema Venecueli, Kubi i drugima, ali već u slučaju Irana njegova ratobornost kao da nailazi na granicu.
Na općenitijem nivou, dimenziju koju Rovelli zanemaruje pronicljivo je opisao Rowan Williams, pišući o Zapisima iz podzemlja Dostojevskog:
„Dobronamjerni liberal svog vremena pretpostavlja da će ljudska bića, kada im se autoritativno pokaže šta je za njih dobro, to i poželjeti te to izabrati; ali činjenica je da ljudska bića nisu tako ustrojena. […] Ljudi neće spremno prihvatiti bilo kakvo konačno određenje vlastitih interesa. […] Drugim riječima, dio onoga što čovjeka čini specifično ljudskim bićem jeste njegova sposobnost za izopačenost, ovisnosti, samožrtvu, autodestrukciju i čitav niz ponašanja koja su ‘racionalno’ neodbranjiva. Ako uklonimo tu sposobnost, nastaju dvije posljedice: nestaje ono specifično ljudsko, koje zamjenjuje obrazac uređenih, ali mehaničkih interakcija; a nasilje se kanonizira kao sredstvo društvene racionalizacije – jer se odstranjivanje iracionalnih ljudskih potreba ili želja može provesti jedino silom.“[2]
Koliko god nam se ovo gledište moglo učiniti naivnim i pojednostavljenim, ono u potpunosti rezonira s današnjom dominantnom normativnošću prosvijećenog hedonizma: užici su dopušteni, čak se i promoviraju, utoliko što služe zdravoj reprodukciji (stav da je „seks dobar za zdravlje“). Stručnjaci koji znaju šta je dobro za nas time dobijaju opravdanje da regulišu naše živote – a ta regulacija može ići toliko daleko da se dokidaju one naše potrebe koje se smatraju iracionalnim i disfunkcionalnim (sjetimo se samo zakonskih mjera protiv pušenja).
Dimenzija koja se opire takvoj regulaciji – ono što Williams naziva „sposobnošću za izopačenost, ovisnosti, samožrtvu, autodestrukciju i čitav niz ‘racionalno’ neodbranjivih ponašanja“ – upravo je dimenzija nesvodive samosabotaže, „potrage za nesrećom“, koju je Freud označio kao područje nagona smrti. Ako zanemarimo tu dimenziju, činimo to na vlastitu odgovornost.
U tom duhu Williams u svojoj knjizi o Dostojevskom predlaže radikalno novo (barem koliko je meni poznato) tumačenje Idiota. Nasuprot dominantnom razumijevanju prema kojem se junak romana, knez Miškin, „idiot“, doživljava kao osoba svete ljubavi i dobrote, „pozitivno dobar i lijep čovjek“, kako ga je sam Dostojevski opisao, kao čovjek kojem je stvarni svijet brutalnih borbi za moć i strasti previše surov, pa se na kraju mora povući u izolaciju ludila – Williams nudi drugačije tumačenje Miškina kao oka oluje: da, on je dobra, sveta osoba, ali upravo kao takva izaziva pustoš i smrt svuda oko sebe. Rogožin ubija Nastasje Filipovne upravo zbog Miškina, zbog uloge koju ovaj igra u složenoj mreži odnosa koja ga okružuje. Dakle, nije riječ samo o tome da je Miškin za ljude oko sebe idiot, naivna budala, dok je sam po sebi uzor dobrote. On je zaista naivni idiot, nesvjestan katastrofalnih posljedica koje njegovo prisustvo ima za druge.[3]
I time dolazim do svog tužnog zaključka. Apstraktni mirotvorci, koji odbijaju bilo kojeg svog protivnika prepoznati kao stvarnog neprijatelja i insistiraju na tome da ga tretiraju tek kao zbunjenog i pogrešno informisanog bližnjeg, upravo su poput idiota kojeg je opisao Dostojevski: oni su uzori principijelne dobrote, dijaloga i poštovanja drugih – ali su istovremeno katastrofa za sve oko sebe.
[1] Carlo Rovelli, 85 Seconds to Midnight, London: Penguin Random House 2026, str. 57-58
[2] Rowan Williams, Dostoyevsky: Language, Faith and Fiction, London: Continuum 2008, str.17-18.
[3] Op.cit., str. 6.