Film Igora Bezinovića Fiume o Morte (2025), dokumentarac s insceniranim prizorima D’Annunzijeve vladavine gradom Fiumeom (današnjom Rijekom), u potpunosti zaslužuje međunarodnu pažnju koju je privukao: savršeno dočarava ludu atmosferu jedinstvenog političkog eksperimenta s početka XX stoljeća, kratkotrajne Stato Libero di Fiume. U jednom poglavlju svoje izvrsne knjige Otherworlds, Federico Campagna[1] bavi se fascinantnim počecima ovog eksperimenta; država Fiume utemeljena je intervencijom jednog vojnog generala i najpoznatijeg pisca povezanog s dekadentnom književnošću u Italiji, Gabrielea D’Annunzija. Ono što je proisteklo iz D’Annunzijeve okupacije Fiumea bilo je izuzetno složeno međuprostorno stanje u političkoj klimi ratom opustošene Evrope, stanje koje je jednakost, slobodu i estetsko eksperimentiranje postavilo u samo središte svojih ustavnih i kulturnih temelja. D’Annunzio je bio više od pjesnika: proslavljeni romanopisac i dramski pisac, bio je i višestruko odlikovani ratni heroj, avijatičar, transgresivni izvođač, modni inovator, pionir oglašavanja, egomanijak i strastveni konzument kokaina. Njegova naizgled neiscrpna kreativnost učinila ga je međunarodnim celebrityjem, a njegove su izumi osvojili italijansku javnost. U kasnijim godinama, kada je Fašistička partija preuzela vlast u Italiji, režim će prisvojiti elemente njegove estetike, bacajući trajnu sjenu na njegovo naslijeđe. Međutim, sam D’Annunzio nije se mogao svesti na fašizam. Odbačen od italijanske vlade, Fiume je privukao sve pobunjenike protiv kapitalizma i anglo-američkog imperijalizma: tada još nastajuće fašiste, ali i sindikaliste, anarhiste i komuniste. „Zalažem se za komunizam bez diktature. Nije ni čudo, s obzirom na to da je cijela moja kultura anarhična. Namjera mi je da ovaj grad učinim duhovnim otokom iz kojeg će se prema svim potlačenim narodima širiti izrazito komunističko djelovanje“, napisao je D’Annunzio. „Ovdje boljševički čičak postaje ruža ljubavi.“
Međutim, premda anarho-komunizam Fiumea nije imao mnogo zajedničkog s grubošću Lenjinove doktrine, i on je izgubio svoj put u krvi. Bio je to oblik „latiniziranog boljševizma“ koji je spajao kult djelovanja, istinsku pažnju prema nevolji potlačenih i zahtjevima radnika, s dekadentnom estetikom i ambicijom da se kroz umjetnost izvede duhovna revolucija. Sve to odvijalo se u beznadno opkoljenom gradu i kroz napore međunarodne brigade dezertera, pobunjenika, kriminalaca i umjetnika koji su se odazvali pjesnikovom pozivu. D’Annunzio priznaje i potvrđuje suverenitet svih građana bez razlike po spolu, porijeklu, jeziku, klasi ili vjeri. Evo nekoliko odlomaka iz Ustava Fiumea:
Svi građani oba spola imaju puno pravo birati i baviti se svim industrijama, profesijama, umjetnostima i zanatima. Građanima pripadaju sva građanska i politička prava po navršenoj dvadesetoj godini života. Bez razlike po spolu, imaju pravo glasa i mogu biti birani na sve funkcije. Slobode mišljenja, štampe, okupljanja i udruživanja zajamčene su svim građanima. Svako vjersko bogoslužje je dopušteno, poštovano i može izgraditi vlastiti hram.
Duhovnost D’Annunzija i njegovih sljedbenika bila je dijametralno suprotna licemjernom konzervativizmu tadašnje službene Crkve. Fiume je bio „grad života“, prožet atmosferom intenzivnog erotizma. Nudizam je bio široko prakticiran, čak i među najistaknutijim predstavnicima vlasti, u ime autentičnije povezanosti s prirodom. Žene i muškarci upuštali su se u poliamoriju koja je dovela bolničko odjeljenje za spolno prenosive bolesti do ruba kolapsa. Homoseksualnost nije bila samo tolerirana nego je postala konstitutivnim dijelom etosa i estetike revolucije. Gledajući sa svog balkona neke od svojih ljudi kako se drže za ruke i odlaze prema poznatom mjestu za cruising, D’Annunzio je blagonaklono primijetio:
„Pogledajte moje vojnike, hodaju zajedno u parovima poput ratnika drevne Tebanske legije.“
Ljepota nagih tijela i vatra mladenačkih strasti bili su živi simboli onoga što je revolucija željela postići. Nakon šesnaest mjeseci opsade i pet dana krvavih borbi, 29. decembra 1920. godine, Fiume je kapitulirao pod bombardiranjem italijanske mornarice.[2]
Republika Fiume nije bila jedinstvena: postoje nejasne paralele s Pariškom komunom (bez religijskog aspekta, naravno), pa čak i s nekim radikalnim milenarističkim religijskim zajednicama koje nalazimo u kršćanstvu (Canudos u Brazilu), ali i u islamu (pojam i praksa kraja svijeta u Redu asasina, kada su sve moralne zabrane suspendirane). U ovim i sličnim slučajevima učesnici se ne bore za utopiju u dugotrajnom procesu koji zahtijeva disciplinu i žrtvu; oni žele utopiju ostvariti sada. Međutim, orgijastički duh oslobođenja de facto je bio ograničen na italijansku elitu (koja je došla u grad i okupirala ga), dok je postojala tiha većina (Mađara, Hrvata i drugih Slavena, uglavnom) koja je bila društveno konzervativnija i republiku Fiume doživljavala kao košmarnu invaziju koja remeti njihov način života – oni su samo željeli preživjeti u sjeni velikog spektakla. Uprkos egalitarnoj retorici, bio je to svojevrsni komunizam za vladajuću klasu.
Ono što se dogodilo u republici Fiume nije bio slučaj onoga što je Marcuse nazvao „represivnom desublimacijom“, permisivnošću koja postojećoj vlasti služi kao sredstvo tlačenja – pomislimo samo na to kako Trump napada svoje protivnike otvorenom vulgarnošću ili kako ljudi oko Netanyahua otvoreno raspravljaju o tome kako mučiti Palestince. D’Annunzijev Fiume prije je bio svojevrsna preideološka mješavina heterogenih elemenata: fascinacije promiskuitetnim seksom, drogama, spektakularnim paradama, intenzivnim iskustvom svetog, teatralizacijom nasilja rata i junaštvom izlaganja sigurnoj smrti… ono što ovaj niz drži na okupu jeste negativna karakteristika: svaki je element u izravnoj suprotnosti s rutinom stabilnog buržoaskog društvenog poretka. Fiume je bio u stanju permanentnog izuzetka, zbog čega nije mogao potrajati.
Analitičari obično D’Annunzijev Fiume označavaju kao „protofašističku“ tvorevinu, ali mislim da je isuviše lako D’Annunzijev hipi-fašizam vidjeti kao pokret koji nužno mora završiti u fašizmu. U „fijumanizmu“ izbija na površinu određena radikalna dimenzija koja jeste predstavljala pozadinu (ne samo) za fašizam, ali ta je dimenzija prije bila neka vrsta iščezavajućeg posrednika koji je morao biti potisnut kada se pojavio pravi fašizam – nije nikakvo čudo što je regularna italijanska vojska bombardirala Fiume i okončala republiku. Ono što fašistički režim mora potisnuti stoga nije emancipatorno ili liberalno naslijeđe, nego vlastito subverzivno jezgro. Ili, da parafraziramo staro upozorenje da se dijete ne smije zajedno s prljavom vodom baciti iz kade: upravo to fašizam čini – zadržava dijete (pseudoharmonični novi režim), izbacujući prljavu vodu u kojoj je dijete odgajano…
Najbolja karakterizacija republike Fiume jeste „pjesnički režim“, kako ga je nazvao Leopold Froelich:
„Fijumanizam je izrastao iz futurističkih i antiburžoaskih pokreta. D’Annunzio je spojio robusni nacionalni identitet Italije s fin-de-siècle ničeanizmom. Sa svojim klaunovskim epoletama i emotivnošću opere buffe, vlada je graničila s grotesknim. Pa ipak, bila je to poetokracija. U članu 65. Ustava Fiumea D’Annunzio nalaže da će „svaka općina pokrajine iamti hor i orkestar koje će subvencionirati država. U gradu Fiumeu, Kolegiju edila bit će povjereno da podigne veliku koncertnu dvoranu kapaciteta od najmanje deset hiljada ljudi, s sjedištima i dovoljno prostora za hor i orkestar. Velike orkestarske i horske svečanosti bit će potpuno besplatne – jezikom Crkve – dar Božji.“
Ti snovi o društvenim poetskim spektaklima u izvjesnom smislu ukazuju na fašizam jer, kako je Walter Benjamin rekao, logičan rezultat fašizma jeste „uvođenje estetike u politički život“. D’Annunzio je uveo rimski pozdrav i svoje pristaše odijevao u crne košulje, uzeo je titulu Duce od latinskog dux, srodnog riječi duke, ali on također predstavlja potisnutu jezgru fašizma. Sam Gramsci ovdje nije bio dovoljno gramšijevski u svojoj reakciji na fijumanizam – kao da još nije poznavao vlastiti pojam hegemonije:
„D’Annunzio, vođa legionara, prikazivan je kao luđak, histrionski neprijatelj domovine i poticatelj građanskog rata, suprotstavljen svim ljudskim i građanskim zakonima. Da bi ostvarila vlastite ciljeve, vlada je probudila najintimnije i najdublje osjećaje u kolektivnoj svijesti: svetost porodice bila je povrijeđena, bratska krv hladnokrvno prolijevana, integritet i sloboda naroda prepušteni na milost rulji pijanih, pohotnih vojnika, djevojaštvo zagađeno najrazuzdanijim seksualnim nagonima. Zasijavanjem tih ideja vlada je uspjela postići gotovo savršen konsenzus: javnim mnijenjem manipulirano je s dotad neviđenom lakoćom.“
Ako su vladari Fiumea doista „probudili najintimnije i najdublje osjećaje u kolektivnoj svijesti“ (ili, bolje, nesvjesnom), nije li previše lako to nazvati „manipulacijom“ (što podrazumijeva potpuno samosvjesnog aktera koji manipulira drugima)? Široka javnost nije bila „izmanipulirana s dotad neviđenom lakoćom“ – krug oko D’Annunzija, uglavnom mladi Italijani koji su došli tamo slijedeći njegov poziv, bio je „izmanipuliran“, ili, bolje rečeno, oni su „manipulirali“ sami sobom, svoj poetski san shvatili su ozbiljno i bili spremni boriti se za njega.
Ono što je fijumanizam postigao upravo je briljantan primjer onoga što je Gramsci kasnije nazvao ideološkom hegemonijom: njihova „poetska“ vizija (i praksa) spojila je unutar istog ideološkog prostora brutalni nacionalizam, slavljenje rata itd. s potencijalno progresivnim elementima – seksualnom slobodom, pravima homoseksualaca… – koje Gramsci opisuje iznenađujuće tradicionalnim terminima („svetost porodice povrijeđena“). Povrh toga, Gramsci zanemaruje poetsku prirodu ideološkog čudovišta fijumanizma.
Poezija i rat, nisu li oni suprotnosti? Ne: neki oblik poezije potreban je da bi se okrutnost rata učinila opipljivom. A poezija koja igra tu ulogu nije nužno loša poezija – šta god da je D’Annunzio bio, on nije bio loš pjesnik, bio je najpoznatiji italijanski pjesnik svog vremena. Poenta je općenitija: u konfuznoj ideološkoj situaciji poezija definitivno ne može ponuditi odgovor – a ako može, onda je taj odgovor zastrašujući.
Protiv fašističke poezije trebali bismo se besramno vratiti Platonu. Platonov ugled pretrpio je štetu zbog njegove tvrdnje da pjesnike treba izbaciti iz grada. Prilično razuman savjet, sudeći prema mom vlastitom postjugoslavenskom iskustvu, gdje su put prema etničkom čišćenju pripremili opasni snovi pjesnika – bosanski Srbin i vođa Radovan Karadžić samo je jedan od njih. Ako Zapad ima vojno-industrijski kompleks, mi smo u bivšoj Jugoslaviji imali pjesničko-vojni kompleks: postjugoslavenski rat pokrenula je eksplozivna mješavina pjesničkih i vojnih komponenti. Neposredno prije svog konačnog poraza u Fiumeu, D’Annunzio je, baš poput Karadžića, pribjegao etničkom čišćenju: u jednoj od svojih posljednjih uredbi naredio je svim ne-Italijanima da napuste grad…
Evo, dakle, Platonovog osnovnog argumenta:
„Napokon bismo trebali biti opravdani u tome da pjesnika ne primimo u grad koji će biti pod dobrim zakonima, jer on budi ovaj [loši] dio duše i hrani ga, čineći ga snažnim, i tako uništava proračunati dio, baš kao što se u gradu događa kada neko, čineći zle ljude moćnima, grad predaje njima i kvari one bolje. Isto tako, reći ćemo da pjesnik koji oponaša proizvodi loš poredak u duši svakog pojedinca stvarajući utvare koje su veoma udaljene od istine i ugađajući nerazumnom dijelu duše, koji ne razlikuje veliko od malog nego iste stvari čas smatra velikima, a čas malima.“[3]
Iako bi bilo lako odbaciti valjanost ovog argumenta, ukazujući na to da, s eksplozijom umjetne inteligencije, „proračunati dio“ naših duša koji Platon hvali predstavlja prijetnju samom našem opstanku, Platon je ipak iznio valjanu poentu, naročito imajući u vidu dobro utvrđenu činjenicu da je AI bućkuriš puna nedosljednosti, heterogenosti i halucinacija – što LLM agenti postaju složeniji, to više haluciniraju. Ne ukazuje li onda konfuzna ideološka građevina „fijumanizma“ prema nečemu poput napola razrađenog AI konstrukta? Uobičajeni prigovor da AI ne može pisati poeziju treba preokrenuti: on piše previše (loše) poezije. Elon Musk i Peter Thiel današnji su D’Annunziji.
[1] Federico Campagna, Otherworlds: Mediterranean Lessons On Escaping History, London: Bloomsbury 2025).
[2] Citirano sa: https://www.stagingdecadence.com/blog/fiume
[3] Citirano sa: https://www.perseus.tufts.edu/hopper/text?doc=Perseus%3Atext%3A1999.01.0168%3Abook%3D10