Glavni slovenski dnevni list Delo objavio je u oktobru 2026. godine intervju s Vidom Červekom, koji je godinama putovao po Africi. Već sam naslov govori sve: „Afrikanci su svjesni moralnog bankrota Zapada. Istina je da smo mi negativci.“ Evo i završnih rečenica intervjua:
„Individualizam je animalizam koji možemo prevazići kolektivitetom. Došlo je vrijeme da učimo od Afrike, a ne obratno. Proces kolonizacije mora se preokrenuti. Afrika je naš lijek; u njoj možemo pronaći alternativu.“[1]
Ovaj intervju vjerno sažima dominantno antievropsko stanovište među afričkim intelektualcima i političkom elitom: zapadna demokratija i individualizam nisu primjereni Africi; oni razaraju pluralističko tkivo afričkog načina života, gustu mrežu lokalnih duhovnih odnosa i društvenih hijerarhija. Posljedično, Afrikanci ne bi trebali slijediti put evropske modernizacije, nego oživjeti svoj tradicionalni način života… Upravo zato ne postoji afrička filozofija: filozofija opstaje jedino onda kada se organska društvena hijerarhija počinje raspadati. Zbog toga je Sokrat prvi istinski filozof: odbacio je ukorijenjenost u tradicionalnom društvenom poretku i odlučio da ga radikalno dovede u pitanje. Zato su građani Atine bili u pravu kada su ga osudili na smrt, a Aristofan je također bio u pravu kada je u svojim Oblacima nemilosrdno ismijavao Sokrata, koji se ponaša kao da živi negdje u zraku, na oblaku, poričući vlastite korijene u datoj tradiciji.
Kao filozof, odlučno se protivim ovakvom gledištu. Za početak, smatram da prvi korak ka istinskoj nezavisnosti Afrike mora biti uspostavljanje historijske istine. Uzmimo za primjer ropstvo: naša prva asocijacija jesu Britansko Carstvo i Francuska, koji su otimali (ili, tačnije, kupovali od lokalnih vladara) robove iz zapadne Afrike i odvodili ih u Ameriku. Ako neko spomene da su muslimanske zemlje činile isto, i to u znatno većem obimu (posljednja pijaca robova u Medini zatvorena je 1962. godine!), odmah biva optužen za islamofobiju… Upravo zato izuzetno je važan čin bio kada je Ibrahim Traoré, vođa Burkine Faso, i sam musliman koji je oštro osudio kontinuiranu francusku finansijsku eksploataciju zapadnoafričkih zemalja, otvoreno osudio višestoljetno porobljavanje afričkih društava koje su provodile arapske sile. Njegove dosad neviđene izjave izazvale su žestoke reakcije širom muslimanskog svijeta, u kojem rasprave o ovoj historijskoj nepravdi i dalje uglavnom ostaju tabu-tema. Traoréove izjave dolaze “u trenutku kada afričke države sve glasnije zahtijevaju pravo da ponovo preuzmu kontrolu nad vlastitim historijskim narativima. Otvoreno progovorivši o ovoj osjetljivoj temi, lider Burkine Faso zauzeo je hrabar stav o pitanju koje je u mnogim regijama s muslimanskom većinom dugo izostajalo iz glavnih javnih rasprava. Transsaharska trgovina robljem, koja je trajala više od hiljadu godina, podrazumijevala je nasilno odvođenje miliona Afrikanaca iz njihovih domovina kako bi služili u arapskim društvima. Ovaj brutalni sistem, koji je prethodio evropskom kolonijalizmu, ostavio je duboke ožiljke u kolektivnom pamćenju kontinenta. Historijski zapisi pokazuju da su arapski trgovci i carstva imali značajnu ulogu u porobljavanju i transportu afričkog stanovništva širom Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Za razliku od transatlantske trgovine robljem, koju su prvenstveno pokretale evropske kolonijalne sile, trgovina robljem pod vodstvom Arapa trajala je stoljećima i uključivala složene mreže trgovine i moći.”
Trebali bismo slijediti Traoréov primjer i proširiti našu kritiku na mnoge druge civilizacije. Uzmimo Kinu, čija se ekonomska politika u Africi često slavi kao suprotnost brutalnom zapadnom kolonijalizmu: Kinezi grade autoputeve i željezničke pruge, poštuju lokalne običaje i nikada ne nameću vlastite vrijednosti lokalnom stanovništvu… Međutim, druga strana ove idealizirane slike jeste ono što se ne može nazvati drugačije nego kineskim neokolonijalizmom. Da bismo se oslobodili svih iluzija o Kini, dovoljno je samo baciti pogled na Mijanmar: Mijanmar je de facto kineska (post)kolonija, pri čemu Kina primjenjuje standardnu postkolonijalnu strategiju: podržava korumpirani vojni režim (sjetimo se kako je, tokom velikih protesta koje su prije nekoliko godina predvodili budistički monasi, vojni režim spašen diskretnom pomoći kineskih sigurnosnih savjetnika), a zauzvrat dobija slobodu eksploatacije ogromnih prirodnih bogatstava Mijanmara.
Danas se antikolonijalističke kritike Zapada, koje dolaze iz tako različitih izvora kao što su nigerijska radikalna islamistička grupa Boko Haram i Vladimir Putin, sve više ispoljavaju kroz odbacivanje onoga što njihovi zagovornici nazivaju zapadnom seksualnom konfuzijom, kao i kroz zahtjev za povratkom „tradicionalnoj“ seksualnoj hijerarhiji. Naravno, itekako sam svjestan da izvoz zapadnog feminizma i individualnih ljudskih prava može poslužiti kao sredstvo ideološkog i ekonomskog neokolonijalizma (dovoljno je prisjetiti se kako su neke američke feministkinje podržale američku intervenciju u Iraku kao način da se tamošnje žene „oslobode“: rezultat je, kao što danas znamo, bio upravo suprotan). Ipak, trebalo bi bezrezervno odbaciti zaključak da bi zapadni ljevičari trebali pristati na neku vrstu „strateškog kompromisa“, u okviru kojeg bi se, u ime „više“ antiimperijalističke borbe, prešutno tolerisale prakse ponižavanja i proganjanja žena i homoseksualaca.
Mnogo je toga napisano o načinu na koji se univerzalnost univerzalnih ljudskih prava izokreće, o tome kako ona potajno daju prednost zapadnim kulturnim vrijednostima i normama (primat pojedinca nad njegovom zajednicom i tako dalje).[3] Međutim, ovom uvidu trebamo dodati još nešto: multikulturalistička antikolonijalistička odbrana mnoštva „načina života“ također je pogrešna. Ona prikriva antagonizme unutar svakog od tih partikularnih načina života, opravdavajući činove brutalnosti, seksizma i rasizma kao izraze osobenosti određene kulture, koju, kako insistiraju multikulturalisti, nemamo pravo prosuđivati prema tuđinskim, „zapadnim vrijednostima“. Istinska konkretna univerzalnost nije skup uzvišenih obilježja koja su zajednička svim kulturama; ona se sastoji u skrivenoj povezanosti i međuzavisnosti antagonizama koji obilježavaju svaku pojedinačnu kulturu ili način života. Ta povezanost otvara put univerzalnosti borbi, svijesti da su sve naše emancipatorske borbe dijelovi jedne te iste globalne borbe. Na taj način nastaje i nova zajednica koja prevazilazi apstraktni individualizam. Prvi oblik takve zajednice jeste kršćanski pojam Svetog Duha: zajednica vjernika koja djeluje izvan tradicionalne društvene hijerarhije. Da odemo do krajnjih konsekvenci, i komunistička partija jedan je od oblika takve zajednice.
Trebamo li, dakle, učiti od Afrike? Da, trebamo, ali pouka koju bismo iz toga trebali izvući glasi da povratak nekakvim (uglavnom izmišljenim) autentičnim korijenima nikada nije put kojim se možemo osloboditi dezorijentacije koju proizvodi današnji globalni kapitalizam. Jedini put ka emancipaciji vodi kroz nultu tačku kapitalističkog razaranja supstancijalnih korijena. Marx je bio u pravu: danas su redovi iz Komunističkog manifesta, koji govore o tome da je kapitalizam već u samoj svojoj biti proces iščupavanja iz korijena, aktuelniji nego ikada:
“Umjesto stare lokalne i nacionalne zatvorenosti i samodovoljnosti, imamo promet u svim pravcima i sveopću međuzavisnost naroda. Isto važi kako za materijalnu tako i za duhovnu proizvodnju. Duhovne tvorevine pojedinih naroda postaju zajedničko dobro. Nacionalna jednostranost i uskogrudnost postaju sve manje moguće, a iz mnogobrojnih nacionalnih i lokalnih književnosti nastaje svjetska književnost.”
Zar to danas, više nego ikada, nije naša stvarnost? Nadalje, ne važi li isto i za sve oblike etničkih i seksualnih identiteta? Zar Marxov opis ne bismo trebali dopuniti tvrdnjom da i seksualna „jednostranost i uskogrudnost postaju sve manje moguće“, odnosno da i kada je riječ o seksualnim praksama „sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, sve što je sveto biva oskrnavljeno“, tako da kapitalizam teži zamijeniti standardnu normativnu heteroseksualnost mnoštvom nestabilnih, promjenjivih identiteta i/ili seksualnih orijentacija?
Uzmimo kritičare patrijarhata koji ga napadaju kao da je još uvijek hegemonijska pozicija, pri čemu zgodno zanemaruju jedan detalj iz prvog poglavlja Komunističkog manifesta: „Buržoazija je, gdje god je došla na vlast, razorila sve feudalne, patrijarhalne, idilične odnose.“ Nije li došlo vrijeme da se zapitamo zašto je kritika patrijarhalnog „falogocentrizma“ i sličnih pojava uzdignuta na nivo glavne mete upravo u ovom historijskom trenutku, našem vremenu, kada je patrijarhat definitivno izgubio svoju hegemonijsku ulogu i kada ga tržišni individualizam apstraktnih prava postepeno potiskuje?
Ovom uvidu treba dodati još samo to da globalni kapitalizam ne usmjerava automatski sve svoje subjekte ka hedonističkom i permisivnom individualizmu. Činjenica da se u mnogim zemljama koje su nedavno zakoračile na put ubrzane kapitalističke modernizacije (poput Indije) brojni pojedinci i dalje drže takozvanih tradicionalnih (predmodernih) uvjerenja i etičkih načela (porodičnih vrijednosti, odbacivanja neobuzdanog hedonizma, snažne etničke identifikacije, davanja prednosti vezama unutar zajednice u odnosu na individualna postignuća, poštovanja starijih…) nipošto ne dokazuje da oni nisu u potpunosti „moderni“. Kao da ljudi na liberalnom Zapadu mogu sebi priuštiti neposrednu i potpunu kapitalističku modernizaciju, dok stanovnici manje razvijenih azijskih, latinoameričkih i afričkih zemalja mogu preživjeti nalet kapitalističke dinamike jedino uz pomoć štaka tradicionalnih veza; kao da su tradicionalne vrijednosti neophodne onda kada lokalno stanovništvo nije u stanju preživjeti kapitalizam tako što će usvojiti njegovu vlastitu liberalno-hedonističku individualističku etiku.
Postkolonijalni teoretičari „subalternosti“, koji u opstanku predmodernih tradicija vide posljedicu razornog djelovanja globalnog kapitalizma i njegove nasilne modernizacije na tradicionalne društvene veze, u ovom su pogledu potpuno u krivu. Naprotiv, odanost predmodernim („azijskim“) vrijednostima paradoksalno je upravo ono što zemljama poput Kine, Singapura i Indije omogućava da slijede put kapitalističke dinamike čak radikalnije nego zapadne liberalne zemlje. Pozivanje na tradicionalne vrijednosti omogućava pojedincima da vlastito nemilosrdno angažovanje u tržišnoj konkurenciji opravdaju u etičkim terminima („Ja to zapravo radim kako bih pomogao svojim roditeljima, zaradio dovoljno novca da bi moja djeca i rođaci mogli studirati…“).
Postoji jedna lijepo prostačka šala o Kristu (koju mi je, uzgred, ispričao jedan palestinski kršćanin tokom moje posjete Ramallahu prije desetak godina). U noći prije nego što će biti uhapšen i razapet, njegovi sljedbenici počeli su se brinuti: Krist je još uvijek bio djevac; ne bi li bilo lijepo da prije smrti iskusi barem malo užitka? Zato su zamolili Mariju Magdalenu da ode u šator u kojem se Krist odmarao i zavede ga. Marija je rekla da će to rado učiniti i ušla je, ali pet minuta kasnije istrčala je napolje vrišteći, prestravljena i bijesna. Sljedbenici su je upitali šta se dogodilo, a ona im je objasnila: „Polako sam se svukla, raširila noge i pokazala Kristu svoju pičku; on ju je pogledao, rekao: ‘Kakva strašna rana! To treba izliječiti!’ i nježno položio dlan na nju…“
Zato se čuvajte onih koji su previše zaokupljeni liječenjem tuđih rana – šta ako neko uživa u vlastitoj rani? Potpuno isto tako, neposredno „liječenje“ rane kolonijalizma (što bi u suštini značilo povratak u predkolonijalnu stvarnost) bilo bi prava noćna mora: kada bi se današnji Afrikanci zatekli u svojoj predkolonijalnoj stvarnosti, bez sumnje bi ispustili isti onaj prestravljeni krik koji je ispustila Marija Magdalena.
[1] Delo, subotnji dodatak, 30. oktobar 2026, str. 18-21
[2] Vidi Nancy Fraser, Fortunes of Feminism, London: Verso Books 2013.
[3] Vidi, npr, Costas Douzinas, Human Rights and Empire, New York: Routledge 2007.