foto: Dženat Dreković/NOMAD

Stanković: O jednoj borbi i tamnovanju

Čovek ode na dvadesetogodišnju robiju, a da to nije ni znao. Postane mu to druga priroda, uzima zdravo za gotovo nove okolnosti, oboli i nosi to decenijama sve se nadajući da će to proći, da je samo trenutno, ne može da veruje da je baš toliko strašno i da mu je ipak bolje da ostane tu gde jeste nego da ode u neizvesnost slobode i ličnog ništavila.

Tuđa izgubljenost i nasilništvo ne čine mu se preteški, mlad je i čak željan neke borbe, ma kakve, sve je bolje od života bez otpora, a ti njegovi tamničari koje je dobrovoljno prihvatio, oni su svojom jakom, čeličnom voljom, neumoljivim stavom, okrutnošću i besom idealno okruženje u kome on zna da se orijentiše, baš zbog njihove gluposti i ogoljenog materijalizma, to je neki antisvet u kome nije verovao da se ikada može naći ali koji mu pruža sigurnost baš jer ga se ne tiče, niti se susreće s njegovim duhovnim svetom u bilo kojoj dimenziji i jer treba samo da ispunjava tehničku stranu zadataka i svi će biti zadovoljni.

Oseća on da se našao u srcu teške, neizlečive, strašne porodične bolesti ali ta bolest nije njegova ona mu je spoljašnja i ima iluziju da u svakom trenutku može da iskoči iz kombinacije, napusti taj pakao tuđih arhetipskih mržnji i obesti i vrati se na svoje ostrvo mira i tišine. Međutim, godine prolaze, decenija i po, i teret postaje dosadan, predvidiv i prost kao srednjevekovna sprava za mučenje koju on uvek ponovo nekako izbegne ali psiha mu se menja neprimetno; on misli da je slobodan od svega a tone sve dublje u taj svet i biva prepoznat i priznat od drugih kao sastavni deo njega. Kao zet, na primer.

Oseća da mu je od početne vrućice preko jačih simptoma koje je ugušio u sebi jer je umetnik u samomučenju, polako izrastao tumor na mozgu koji ga sada pritiska i danju i noću, nemoguće ga je odstraniti bez krvi jer se povezao s nečim što sada ne može tek tako da ostavi, neko biće njemu drago bez njega više ne može da živi, promenio je konstelaciju na terenu svojim ulaskom u igru i sada bi pokidao osobu do koje mu je stalo ako bi napustio šahovsku tablu moći i licemerja u kojoj igra već toliko dugo da ni sebe više ne može da zamisli u drugačijim okolnostima.

Nalazi uvek neki razlog da ostane i ne pokaže svoju pravu prirodu, ona je zatomljena, nikada i nije isplivala na površinu jer je pre ove robije bio još mlad a sada je već star, slabiji za velike odluke i okršaje. Tumor sve jače pritiska i on se sve češće pita dokle tako, zašto mora da trpi, ali učili su ga, vaspitan je da podnosi i najveće sirovine, volja mu je od malena lomljena u prah, u mleko u prahu. Učen je da bude rob i da se zadovolji svojom ograničenom robovskom slobodom. Tako su mu se ponašali roditelji, bliski rođaci, nije video izbliza oslobođenog, zrelog čoveka i poverovao je, upio u sebe intuitivno da tako treba živeti, da nema snagu da bude svoj poput onih koje je viđao na filmu, u širem krugu prijatelja i poznanika.

Moraš samo da nađeš gospodara, i zlog, a svaki je zao, i onda da probaš da izbegneš nametnutu realnost, nikako da živiš u samo svojoj, u kojoj od tebe sve zavisi, teret svakodnevnog odlučivanja je nepodnošljiva stvar, posebno ako se stalno dvoumiš jer ti mozak radi brzo i u više traka a i perfekcionista si i hipersenzibilan, ne opraštaš sebi ništa, neko te je ubedio da je moguće biti savršen, samo se treba potruditi, a ako to ne uspeš napravio si negde pogrešan korak u izračunavanju kao u matematici.

Stalno stanje paranoje, retka opuštanja, više beg od svega od čega ne možeš suštinski da utekneš, povremeni predah, i odrađivanje za druge, postaju tvoja jedina rutina. Imaš onda neobjašnjive jutarnje depresije, ne živi ti se, sumoran si, nešto ti isisava svu energiju i motivaciju, a kažeš sebi da nema razloga, nisi bolestan, ne fali ti ništa, ni novac, ne ideš na posao, skoro da bi se reklo da su ti ruke odrešene za bilo šta, a ti se osećaš kao da si zarobljenik u kavezu koji ti je u glavi i srcu. Tu su rešetke. Odlaziš i kod psihijatrice koja ti u vidu manekenski lepe plavuše kaže da bi se i ona tako osećala da vodi sličan monoton život, da treba da više izlaziš, družiš se.

Prihvatio si tuđe probleme, traume, ludila i mahnitanja kao svoje, pizme i mržnje, postao provodnik zelene pakosti koja je postojala pre tebe i postojaće posle, uhvatio se u kolo raspadajućeg sistema koji samo tako može da postoji, da proždire samog sebe i nastavlja dalje u beskraj dok se ne uruši, dok su tebe vodili nekakvi plemeniti motivi i vera da razumom ipak može da se prevlada zlo, to si učinio u sopstvenom životu, ličnom, počistio si dobar deo demona nasleđenih od svojih, i mislio si da imaš recept i za tuđe. Međutim!

Struja koja godinama prolazi kroz tebe jaka je i pitaš se: pa da li je ovo život koji sam želeo ako sam ijedan želeo? Da li ću umreti sa ovim ljudima, da li sam osuđen na njih samo jer mi je stalo do jedne osobe među njima, koja je njihovo oličenje, ovaploćenje iako nevina, njihova je žrtva koju ja ne mogu da spasim jer je sve bilo gotovo i pre nego sam je upoznao, sve se već završilo, pogrešno formatiralo a zato ne mogu ni da je ostavim, propašće, patiće više nego sada dok joj pomažem koliko mogu.

I ja sam inficiran i bolestan i propadam zajedno s njom, spašavam izgubljeno, trošim energiju koje je sve manje. Ko će meni da pomogne kad budem pao? Okružen sam strašnim egoistima koji se međusobno ubijaju jer im je to modus vivendi. Molim Boga da interveniše, naučio sam da izbrišem sebe i čekam da se desi nešto što će promeniti konstelaciju, makar to bila i nečija smrt, razdire me pasivnost i predatost tzv. sudbini. Tako sam uvek rešavao svoje najveće probleme, strpljenjem ali u ovom slučaju to ne vodi nikud osim u raspad. Ovaj model ponašanja uviđam i kod svojih sugrađana, naroda koji je možda zauvek odlutao iz stvarnosti i istine, svojom voljom.

Kad već postane neizdrživo, tumor i pritisak u glavi narastu do nepodnošljivosti, udaljavam se fizički od osobe koju volim i koja je zabavljena sobom, ostavljam je da sama proba da se spasi kada ja nisam uspeo posle dvadeset godina da joj ukažem kako da izađe iz pandemonijuma svoje familije. Pandemonijum je u njoj, kao što je zatvor u meni. Sa sobom to moraš rešiti, ne s drugima, to dolazi kasnije kao posledica.

Zlostavljane žene koje ćute i stradaju ceo život, deca koja i nemaju reči da opišu i shvate šta im se dešava, na šta su prisiljena, bivaju mi razumljiviji posle mog iskustva. Ono nije tako drastično niti je ostavilo neka velika oštećenja ali mi je pružilo uvid u to kako ljudi mogu da žive u svojim mikrosvetovima mučeći sebe i druge do besvesti i da niko to ne primećuje sa strane, samo ako se servira slika sretne porodice na slavama, rođendanima, prema spolja se bude čak i fin, i posebno servilan prema onima od kojih zavisiš, moćnih ali se za svoje najbliže, koji moraju da te trpe, čuvaju oštri zubi koji kidaju meso i dušu bez milosti. To je čovek.

Da li ću biti sposoban za slobodu posle skoro čitavog života provedenog u lancima, pitam se. Vredi probati, poslednji je čas. Čas je uvek poslednji, a mogao bi biti i prvi. Opet uviđam paralelu intimnog i opšteg, društvenog stanja. Mislim da ja imam veće šanse.

Da li će sloboda umeti da peva? Ja sam odavno propevao, a čovek koji peva slobodan je, makar pevao pred streljačkim vodom.

Ovaj tekst je gnoj inficirane duše, u njemu su zapisani, u snimku zaustavljeni teški trenuci i godine. Zato ne želim da mu se vraćam, on je žut, lepljiv, odurnog mirisa. Osećam se olakšan jer sam skalpelom misli zasekao tamo gde je trebalo i očistio ranu. Čudo literature je u tome da i drugima taj iscedak može biti na korist, čak na uživanje.

Dragoljub Stanković

Stanković: Izveštaj s autopsije
Stanković: Zagrljaj
Stanković: Predivne zverčice
Stanković: Čemu poezija?
Stanković: Sarajevo on my mind
Stanković: Moj demon
Stanković: Čitalački počeci
Stanković: Svi za mnom!
Stanković: Žmurke
Stanković: Sećanje na seks
Stanković: Pisac na samrti
Stanković: Protoplazma
Stanković: Kasapin i ja
Stanković: Za nežnost
Stanković: Pismo večnosti
Stanković: Igre smrti i gladi
Stanković: Noćni cvet
Stanković: Manifest bideizma
Stanković: Apsorber gluposti!
Stanković: Sudbina smrti
Stanković: Stariti u Srbiji
Stanković: Dijana madlena
Stanković: Književna kuhinja
Stanković: Gandža tekst
Stanković: Zaljubljivanje