Neki se rađaju s tegovima na nogama. Mnogi, ne većina. I pre nego se rode Bog im zakači tegić u vidu malešnog viska, na primer, o glavnu arteriju. Ona onda radi smanjenim kapacitetom ali dete ne primećuje to u početku, prvih godina života, jer je ljudsko telo prilagodljivo, fleksibilno, premošćava prepreke kada može, navikava se na situacije. To je lični teg. Uz njega može da ide i drugi, teg koji se odnosi na osobe s kojima moraš da živiš, veruješ, bar dok se ne osamostališ. Ali ne slutiš da se nikada nećeš osamostaliti, to shvatiš mnogo kasnije. Nije ti to bilo predodređeno. Ne zavisi to od tvoje volje i misli.
Kad se prvi put sudariš s činjenicom da nisi kao drugi, da imaš ograničenja u kretanju, fizičkoj aktivnosti, kriješ to kao zmija noge, kao prešutnu misao i znak poraza, i bežiš od toga nadajući se da niko ništa neće primetiti, da se nećeš razlikovati od drugih u njihovim očima. To bude izvor za motivaciju da u nekim oblastima potvrdiš sebe, budeš briljantan, na primer u matematici, i time dokažeš da vrediš bar koliko i drugi. Kompenzacija, nadomestak. Sve to može da se desi, taj uspeh, drugi mogu da ti se dive zbog njega, ali ti znaš u dubini da u stvarima do kojih ti je mnogo više stalo ne možeš da im pariraš. Zavaravaš se onim što se prikazuje kao zvanična verzija tebe. Dok si mlad nosiš svoj teret uglavnom s lakoćom, tu unutarnju obeleženost, i misliš da ćeš kad odrasteš da se otreseš toga. Sanjaš o slobodi.
Drugi teg, vezan za tvoje najbliže, porodicu, ne možeš na isti način prevazići, olakšati. On je tu od kada znaš za sebe, i pre svesnog stanja, kod njega je bukvalno potrebna božanska intervencija. Opterećen si nečim čemu nisi uzrok i s čim moraš da se izboriš, a čiju prirodu, objašnjenje, verbalni izraz i sam tražiš. Svi se oko tebe ponašaju kao da toga nema ali ti ga osećaš i zabranjeno ti je da se žališ, čak pomeneš, to se gleda kao teskobna ali najnormalnija stvar, i ona nema ime. Sve je lažno, faktički suprotno, kao najveća porodična samoobmana, ne sme ni da se izgovori, ogolilo bi situaciju, srušilo mitove, prizvalo ono nastrašnije, tabuizirano jer roditelji koji pre svega ponašanjem, ne na rečima, traže to od tebe, da imaš razumevanje, da sažališ se, možda sami sebe podsvesno smatraju uzrokom za to što moraju da trpe i samo im trebaš još i ti, da se užive u tvoju perspektivu. Olakšaj im ili bar ne otežavaj. Ćuti i vozi. Tuđa trauma prenosi se na sve okolo. Jedan bolestan član porodice razboljeva sve oko sebe. To je pravilo. Najveća neistina glasila je: On nije bolestan! A sve je ukazivalo da jeste. Neko bi onda morao da bude kriv, po njima, i takođe morao bi da postoji lek, jer nema neizlečivih bolesti, bar ne u našoj familiji, ne priznaje se poraz.
Gledaš vršnjake kako rastu i skakuću bez nevidljivog tereta u sebi, doživljavaš ih kao beskrajno slobodne i znaš da ti to nećeš biti, nikada.
Kada s oba tega, posle svih godina, stigneš na kraj srednje škole koju si nekako prebacio preko glave, uz sve krize ličnosti podrazumevane za to doba, kod tebe još i pojačane, i kada bi trebalo da uđeš u trku za svoj život, da odlučiš šta ćeš da radiš u njemu, pokažeš odlučnost i snagu, ti vidiš da se osećaš iscrpljeno, izmoždeno, da ti nije ni do čega, umoran si kao da si već završio dva fakulteta. Nemaš energije ni za šta dok tvoji drugovi grabe dalje ne vide okove koji su sad već narasli na tvojim nogama. Kako se osloboditi, pitaš se intuitivno, ne znajući još tačno čega. Sve te guši, daviš se, nemaš rešenje, toneš.
Trka počinje, neravnopravna, treba istrčati tu stazu, svi oko tebe su sveži, blistavi, a ti se gasiš očajan dok ti namešten osmeh lebdi na licu. Više osećaš nego što znaš, ne znaš šta bi dalje, zameraš sebi na malodušnosti, lenjosti, neambicioznosti, kinjiš se i kidaš iznutra jer neko ti lepo šapuće, onaj najdublji bezglasni glas, daimon, sudbina, sledeće reči: „Ti ne možeš ništa da završiš, niti znaš zbog čega bi, ništa od toga nije važno, prepusti se životu, ne gubi vreme na fakultet ili zaposlenja, novac neće biti glavna stvar u tvom životu, nikada nije ni bio.“ Začuđen si i zapanjen porukom iz tmine. To je totalno drugačije od svega što vidiš oko sebe. „Ali šta onda da radim, kako i za šta da živim“, obraćaš se tom glasu u sebi, „ljudi samo o novcu pričaju, on im je najvažniji, znak je zrelosti.“ „Ne brini“, kaže glas, dok se ti ubijaš od užasa jer svi kreću da prave karijere a ti nemaš nikakvu ideju niti želju za bilo čim.
Osećaš se potrošeno, gledaš u pustošnu besperspektivnost, ledinu, ne smeš da priznaš ni sebi da ti treba ti dug, dug odmor iako ništa nisi radio, otkad znaš za sebe. Nisi još osvestio tegove koji su ti isisali energiju. Osećaš se kao starac, bivši čovek, na kraju puta, u svojoj devetnaestoj godini. Svi počinju živote a ti bi da ga završiš. Nema ništa ispred. Mrak. Ostavite me na miru. Neće moći, kažu najbliži.
I pogodi se da taj prelomni trenutak bude baš 1990. godina kada kreću ratovi i totalna apokalipsa na svim planovima. U to vreme živiš kao podstanar u podrumu kuće-psetarnice. Te okolnosti budu još jedan tegić ali svakako mnogo manji od dva koja već vučeš, odlučujuća, koja ti ne dozvoljavaju da ovaj manji savladaš, izneseš kao tvoji zdravi drugari. I mentalno i fizički si blokiran. Paraliza je nastupila onda kada treba svom silom pokrenuti točak svog života. Pokušavaš pod prisilom roditelja da ideš na fakultet, prvi, drugi, treći, i naravno slamaš se, propadaš ekspresno, udavljen u kompulsivnoj neurozi koja je simptom, reakcija, na nametnuto ponašanje. Raspadaš se. Počinje lutanje. More pre nego usnim.
Kao da nisi od ovog sveta, nemaš prava na sopstveni život, nisu te učili kako se nešto, bilo šta, želi. Želju moraš preseliti na drugi svet, tu ona dobija supstancu, biva ostvariva, ma koliko da je majušno to postignuće. To je umetnost, fikcija, tek tu ima slobode o kojoj maštaš. Bude to kao deo tebe koji popunjava nedostatke ovosvetskog, moranja, u tome nalaziš utehu, olakšanje, vazduh za pluća i zbog toga jer su ti onirični prostori nedostupni tvojim tamničarima, svakodnevici, ceo kosmos možeš tamo sagraditi po sopstvenom ćefu i volji. Počinješ da pišeš dnevnike, godinama, ne verujući da ćeš bilo šta objaviti, previše je to intimno, lično, partikularno. Ali samo tako dišeš, kroz olovku.
I onda, kad si se već ustalio i stabilizovao na tom nivou, posle dužeg vremena, ukaže ti se prilika i ti pokušaš da zameniš tegove, da staviš druge, tuđe jer misliš da ćeš tako prevariti zlu kob, zamenićeš ih pa onda te nove skinuti kad i ako se bude moglo. Ulaziš u brak sa osobom koja te izvlači iz porodičnog kruga teskobe, dosade i rutine, nedešavanja, misliš da nemaš šta da izgubiš, jer ništa i ne poseduješ osim gladne utrobe i očiju željnih promene. Naslućuješ da kod partnerke ima nerazrešenih stvari ali, dumaš, to je mnogo lakše nego imati svoje probleme, to te čak i privlači kao zagonetka. Distanca ti daje prostor, deluješ jer si to izabrao slobodnom voljom i perspektivom. U najgorem slučaju uvek se možete razići, zaključuješ.
I onda, posle samo nekoliko viđenja, naslutiš planinu, neshvatljivu i nepreglednu, koja je vezana za dušu voljene osobe. Tvoji tegovi izgledaju smešno. Ovo čemu svedočiš, što upoznao si po prvi put u životu, zastrašujuće je. Utešiš se ali i ražalostiš kada vidiš kako i koliko neko može da bude povređen i traumatizovan. Tek sad dobijaš predstavu i aršine da izmeriš uništen život. I u njenoj porodici se ne izgovara i ne priznaje reč: bolest. Naprotiv, svi su superiorni, svemogući i sveznajući. Najbolesniji je najgenijalniji. Uviđaš da svaka porodica ima svoje slepilo i ludilo i da čitavo društvo može da oboli od nepriznavanja realnosti sa istim simptomima kao kod jednog čoveka.
Još nisi shvatio da ti je izbačen glavni adut iz ruku jer ne možeš ostaviti nekog ko je toliko izgubljen. Ko se drži za tebe kao za slamku. To govori da si i ti nešto vredno kad možeš biti jezičak na vagi nečije propasti. Ako još možeš da daješ, bogat si. Naša vrednost ispunjuje se u drugima, bez interesa, čak i na našu materijalnu i emotivnu štetu. Sami za sebe mi smo odvratni egoisti. Život tako dobija smisao više. Spasiti jednu osobu je spašavanje čitavog sveta.
Ostaje ti da vučeš i tu osobu kao težinu jer ne bi mogao da preživiš da joj se desi nešto ako bi je udaljio od sebe. Od malena si i sklopljen tako da nešto mora da te vuče na dole, opterećuje, da pored sebe imaš teret kojeg se ne možeš nikako osloboditi, a da ne izdaš sebe. Kada bi se Božjim čudom desilo da ne bude nikog u ulozi neizlečivog pacijenta koje te dan i noć smara, morao bi da ga pronađeš, u prvom prolazniku, potrebitom nemoćniku, da ga izmisliš. Inače bi ti falilo težište, tamno srce nepojmljivog postojanja i lak odleteo bi u nebo suviše neozbiljan, kao prazan balon, neodgovoran. Ne bi cenio život jer samo sagledavanje njegovih ponora i boli, tragedija, može dati zamah zahvalnosti i ispunjenosti, sreći i zadovoljstvu. Zbog toga jedino nerešive situacije imaju čari i smisla. Što reče onaj brkati nervčik: Amor fati i ples u okovima.