Iz Ivine musandre
Ja sam stanovala u kući u kojoj je Ivo Andrić proveo djetinjstvo – rekla je žena, čim je kročila u Andrićev Memorijalni muzej.
Onda se Vi prezivate Ploskić – rekao je muzejski kustos.
Kako znate da je to moje prezime – pitala je žena.
Za posljednjeg boravka Ive Andrića u Višegradu, osamnaestog oktobarskog dana hiljadudevetstosedamdesetdruge, pisac je otišao na lijevu obalu rijeke, do prizemne kuće poznate po cvijeću. Ušao je u dvorište, najprije zavirio u šupu i otišao potom iza kuće, u baštu.
Tu je stajao izvjesno vrijeme zamišljeno i posmatrao Drinu.
Znao je, i nije se zbog toga ljutio. Kuću u kojoj je proveo djetinjstvo, naslijeđenu od tetke i tetka poslije njihove smrti, poklonio je Opštini Višegrad i Odboru za izgradnju Doma kulture. Mjesec dana kasnije opštinari su za sumu od 180.000 dinara kuću prodali (zafalilo novca za dovršetak izgradnje Doma kulture!) višegradskom željezničaru-mašinovođi Muhamedu Ploskiću, koji se s porodicom u njoj nastanio.
*
Mene su na rukama odneli u Višegrad!
Antun Andrić umro je 1894. godine, kada su njegovom sinu Ivanu bile dvije godine. Tako su pisali Ivini biografi sve do pojave knjigā Žanete Đukić-Perišić, Krešimira Nemeca i Michaela Martensa. Majstor mlinova za kafu, a ne podvornik (kako je zapisano u Matici krštenih župe Travnik) umro je tri godine kasnije od spomenute godine, u Banjaluci. To su pokazala novija istraživanja Ivana Lovrenovića i Mirka Marjanovića.
Ivino djetinjstvo biografi su pomno istraživali i o tome je pisano u raznim verzijama, no gotovo uvijek se na početku te pripovijesti spominje njegova majka Katarina, kao sirotica koja svog dječačića izdržava radeći kao pralja po bogatijim kućama i župnim uredima katoličkih crkava, jedno vrijeme kao tkalja u Tvornici ćilima na Bistriku. Sve su prilike da je 1894. godine Antun Andrić napustio suprugu i sina. Katarina zna da se ne može starati o djetetu. Dvogodišnjeg sina na rukama donosi u Višegrad, kod muževe sestre.
U nedovršenoj priči Dug Danila Kiša, Ana Matkovšik, tetka Ivina, uči ga govoru cveća i bilja, a Ivan Matkovšik, tetak Ivin, otvorio mu je oči za predele, kao što vojnik uči sa karte.
U kući Matkovšika nije bilo djece. Ivina soba puna je cvijeća i u nju se nije ulazilo bez prijeke potrebe. Prvo što bi svakog jutra ugledao kroz prozor bila je ćuprija.
Most je ostao potpuno izdvojen i sam.
Katarina, neko vrijeme nastanjena u Srebrenici, posjećuje sina kad god je u prilici.
Dušo, ja ću ti nabrati cvijeće! – govori Ana prolaznicima.
Ivana je žandarmerijska služba iz rodne Poljske dovela za narednika, Wachtamatera, u Bosnu, u pogranični grad Višegrad. Poslije propasti Monarhije kojoj je vjerno služio, namješten je kao blagajnik u šumarskom preduzeću Varda. Patrolirajući na konju prema granici sa Srbijom sa sobom vodi dječaka, koji pamti nazive Velji Lug, Nezuci, Dobrun, Veletovo, Olujaci… Već je usvojio imena Bikavac, Mejdan, Stražište…
Djevojka koja u Ex Pontu nešto pere i pjeva na avliji je Ajkuna Hreljić. Kućna je pomoćnica tetki Ani. Slabunjavog dječaka zalizane kose, kad je krenuo u školu, za ruku vodi preko Mehmed-pašine ćuprije. Razbija njegove strahove, ako ih je i imao, od prelaska na drugu stranu rijeke.
Dina mi, moj je Ivo bio… nako… ko i druga djeca što su!, govorila je Ajkuna novinarima i znatiželjnim Višegrađanima u doba kada je njen Ivo bio nobelovac. Za svakog dolaska u grad djetinjstva, i na druge načine, davao je i slao novčanu potporu nekadašnjoj svojoj dadilji. Nije želio da se o tome javno govori, a Ajkuna, pri svakom susretu pitajući ga da li se oženio, je to spominjala pred novinarima.
Škrt i samoživ, jedna je od uvriježenih slika i predstava o Ivi. Postoje mnogobrojni primjeri da je on finansijski i na druge načine povremeno ili stalno pomagao one koji su mu valjali u životu, kad je to bilo najpotrebnije, a bez osjećanja vraćanja nekog duga dobročinstva je činio i ljudima koji su mu bili dragi i važni. Bolesnom pjesniku Raki Draincu donosi pečenu kokoš i flašu kiselog mlijeka one ratne godine kada se do hrane i uz plaćanje suhim zlatom teško dolazilo.
Ajkuna Hreljić poživjela je cijelo jedno stoljeće, posljednje godine provela je u istoj ulici Basamaci, gdje je Ivo za gimnazijskih godina stanovao s majkom.
Drina. Zvižduk školskih drugova bio je dovoljan poklič da se plivanjem prepusti najvećoj zavodnici svoga djetinjstva.
Kod ostarjelog pisca u beogradski stan došla je u posjetu delegacija višegradskih đaka, Safeta Kurtalića, jednoga od njih, Ivo propituje o nekim tehnikama ribolova koje je on primjenjivao u danima višegradskog djetinjstva.
Kod kuće je već bio ožaljen. Nikome ne govoreći, s najpoznatijim splavarom Filipom otisnuo se splavom niz plahu Drinu, u Višegrad je stigao jašući na iznajmljenom konju.
Ivo je o tome govorio, ponešto zapisao u Pričama iz detinjstva i u knjigama o njegovom životopisu čitamo o najvećim atrakcijama višegradske kasabe:
kako halvedžije na glavi donose halvu i šećerleme
kako se navlače konopci i pale prangije za Ramazan
kad prvi put gleda cirkusku predstavu
kad se odigrava neslavni nastup u tavanskom pozorištu
kako za pet krajcara datih nekom Austrijancu u školskoj učionici sluša ljudski glas iz gramofonske kutije. To je učinilo veći utisak nego docnije svi bioskopi svijeta.
Drugovi u školskim klupama su od sva četiri vjerozakona, u gradu su uz starosjedioce doseljenici iz različitih dijelova Austro-Ugarske. Poduku dobija od Dragane Trifković i Idriza Azizovića Arapa, a naročito od učitelja Ljubomira Popovića, osposobljenog za srpsko pravoslavno pojanje i znalca njemačkog jezika, koji ga uči da treba lepo postupati ne samo sa životinjama nego i sa biljem i sa stablima.
Od muslimanskih žena u Višegradu uči se ljepoti govora, od višegradskih seljaka smjernosti i poštovanju.
U čaršiji viđa Ćorkana (Rum za Ćorkana!), Lotiku (Šta je, Ejub?), Nailbega (Dabogda te Mustajbeg iz Nezuka nevjestom zvao!).
Zagleda u svaki luk ćuprije, prati vodostaj rijeke. Na Sofi sluša, osluškuje, prisluškuje sve što se izgovori o gradnji mosta i vremenima kad se više nije umoljavao skeledžija Jamak.
Pa ti hajde gradu Višegradu
Da se gradi na Drini ćuprija.
*
Dječak je otišao iz Višegrada i vraćao se da kao gimnazijalac i student tu provede raspuste.
Bivali su dani kada je on bivao zlovoljan, mrk i opak. Mori ga neizvjesnost stipendije za nastavak studija u Beču. Vojmiru plemenitom Durbešiću u pismima iz Višegrada ne daje upute kao što to čini kad mu piše o Zagrebu i Zagrepčanima, da njegovu korespodencu ne pokazuje biografima jer mu u tom gradu nikad neće podići spomenik. Tako Ana, koju inače oslovljava kao pomajka, postaje brbljiva i glupa tetka, a Ivan, umjesto uobičajenog poočim, je službouljudni tetak.
Mnogo puta sam premišljao – sjedeći s njima – kako bi bilo divno otrovati im vodovod da jednog dana pocrkaju svi upravo u času kad popuste iza ručka kajiš i posrknu vode. Ili im jedne noći deflorirati sve kćeri i svastike, krivonoge i mutave djevojke.
Ipak ne gubi „prisebnost duha“: dresira svoja dva psa, a za kaznu im čita pjesme Vladimira Čerine. Utjehu donose džepna izdanja Philippa Reclama, koja će se listati u romanu o ćupriji, a Ivino ime bilo je otisnuto na koricama kasnijih izdanja lajpciškog izdavača.
Kad naredni put dođe kod rođaka, ima službu diplomate koji kod njih provodi dio godišnjeg odmora. Nije tetkina i tetkova kuća samo kuća djetinjstva, tu su nastale neke od prvih pripovijetki Put Alije Đerzeleza, Ćorkan i Švabica, Rzavski bregovi…
Dočekali su Katarina, Ana i Ivan da vide prvu Ivinu zbirku pripovijetki štampanu u Srpskoj književnoj zadruzi, gordi i zbog njegove prethodne dvije knjige poezije u prozi.
*
Vraćati se u Višegrad za mene ne znači samo pohoditi detinjstvo nego i lepu , a uzaludnu nameru da iznova osetim onaj čudni ushit želje kojoj se davno jednom, ko će znati zbog čega, prohtelo da joj pričam o sudbini sveta i o ljudskom iskustvu.
Dolazio je, s jednom decenijom razmaka između dvije posjete Višegradu koji je, uz Beograd, smatrao za svoj jedini pravi grad. Romanom-višegradskom hronikom grad je postao jedan od onih znamenitih mjesta svjetske književnosti. Za amblematsko književno djelo Višegrađani su znali odati zahvalnost.
To je Višegrad! Dirnuli su me! – rekao je Ljubi Jandriću nakon što su prešli preko cvijećem u njegovu čast zastrte ćuprije.
Posjetu gimnazijalcima završio je porukom da budu dobri sinovi svoje Bosne i naše socijalističke Jugoslavije.
Pri susretu sa školskim drugovima i još nekim mještanima, počasni građanin Višegrada zapazio je da mnogo piju.
Pio bi i ti da živiš ovdje!, odgovorio mu je jedan drug.
Uzalud je Alija Akšamija govorio da je svjetlo nepovoljno i da snimanje odgode za naredni dan. Za posljednjeg boravka u Višegradu nastala je najpoznatija fotografija pisca, snimljena uz Mehmed-pašinu ćupriju.
*
Prešao je Ivo onu suđenu višegradsku stazu, u gradu djetinjstva u piščevu spomen osnovana je kulturna manifestacija Višegradska staza, održavana sve do danas, s numeracijskim određenjem godina održavanja, na primjer: ona iz 2019. godine bila je 42. po redu, a 27. u Republici Srpskoj. Turistima se pokazuje enterijer školske učionice kakvu je Ivo pohađao.
Dok zamotava netom pečenu teleću glavušu u natron papir iz Maglaja, Murat Šabanović u dokumentarnom filmu Bez naslova Bore Kontića objašnjava zašto je 1991. godine razbio Andrićevu višegradsku bistu pored ćuprije i bacio u Drinu.
Rušenje spomenika, revolt mene nije napravilo književno djelo Ive Andrića da ga bacim, mene je napravilo njegovo političko opredjeljenje, njegov karakter kao čovjeka je mene opredjelilo da napravim ono što sam uradio. Znači, Ivo Andrić je 1943. čestitao veličanstvenu pobjedu Draži Mihailoviću zbog pokolja u Foči, gdje je zaklat moj đedo Huso na mostu fočanskom. Od tada, Ivo Andrić je za mene bio neprijatelj mene i mog naroda.
Bikavac, Velji Lug, Dobrun, Ćuprija… nisu više bila samo mjesta iz Ivinih pripovijetki i romana. Nekoliko presuda Haškog tribunala iscrpno objašnjava, van razumne sumnje, šta se događalo u Višegradu 1992. godine.
Ako već nije uspio spasiti ništa od fotografske opreme dok je 1943. godine u prljavom radničkom kombinezonu napuštao Rogaticu, iz Višegrada je Alija Akšamija uspio odnijeti bogatu arhivu.
Iz rodnog rada s bratom je pogibiji izmakla bjekstvom u Švedsku Jasmina Ploskić, žena koja u Andrićevoj travničkoj kući spominje njegovu višegradsku prizemnicu.
U kući se za rata održavaju književne večeri.
Kod ćuprije pred okupljenim svijetom, mnogi su u vojnim uniformama, Dobrica Ćosić mitinguje o Andriću koji bi i tada ostao sa svojim narodom, podvodeći kao perfidan svodnik Ivin stav o ponudi nacista da ode u Švajcarsku kao neutralnu zemlju u Drugom svjetskom ratu, a on se opredjeljuje za Hölderlinovu misao.
Na Drini ćuprija spomenuta je na haškom suđenju Mitru Vasiljeviću. Djelo je u nekim izvansudskim čitanjima bivalo označeno kao štivo koje je inspirisalo i potaklo masovna ubivstva i progon Muslimana u Višegradu, a pisac kao estetičar genocida.
Ploskići nakon rata vraćaju kuću u svoj posjed. Oni i dalje žive u zemlji Nobelove nagrade, u kući niko ne stanuje. Crvene ruže rese pusto dvorište. Od novosagrađenih kuća u susjedstvu Drina se više ne vidi.
Ne žele prodati kuću opštinarima, ovi pak na razne načine nastoje da je se domognu. Lokalno udruženje izviđača ultimativno traži da se kuća naprosto oduzme kao objekat od nacionalnog interesa i tome slično. Ploskići su ustrajni, odolijevaju svim pritiscima.
Počinju razmatrati smjelu zamisao: da kuću otvore javnosti kao privatni muzej o Ivinom djetinjstvu. Travnički kustos nudi im da bez ikakve naknade uredi muzejski postav.
Na zamisli o muzeju je i ostalo.
Pa ti hajde gradu Višegradu
da se gradi Andrićgrad.
Appendix
Hoće, kad Velji Lug u Nezuke sađe!
Dugo se vijećalo i dvojilo u višegradskom Domu kulture o uvrštavanju izložbe fotografija iz Zavičajnog muzeja Travnik u program kulturne manifestacije Višegradska staza, jer da bi to značilo gostovanje jedne kulturne ustanove iz Federacije Bosne i Hercegovine! Prevagnuo je argument Save Škobića (pjesnika i kulturnog radnika iz Novog Travnika koji je ovaj grad napustio za vrijeme rata i nastanio se u Višegradu kao zaposlenik Doma kulture) da je dio izložbe, posvećene Ivi Andriću, nastao u Višegradu.
Kao kurator izložbe Staze, Lica, Predjeli otišao sam u Višegrad. U kancelariji direktora Doma kulture on domaćinski prijazno predlaže da mi pokaže okolinu grada vozeći me u svome automobilu.
Pita me da li sam ikada čuo za Velji Lug.
– Da Vi znate koliko sam ja školskih raspusta proveo na Veljem Lugu!
– Nemoj zajebavat!?
Otelo se direktoru, ratnom vojnom invalidu, a sekretarica i blagajnica na te su riječi prekinule svoje poslove i zabezeknuto, s vidnim izrazom nevjerice i zbunjenosti, očekivale od mene neko objašnjenje.
Ono što sam im rekao, bilo je saopšteno u tri riječi.
Ono što se sada zapisuje, skica je za jedan dio istorije jedne porodice, zasnovana na porodičnoj predaji, manjkavoj u mnogim dijelovima, naročito u hronologiji događaja.
Starinom s druge obale Drine, Crnog Vrha, Demiri su nastanjeni na Veljem Lugu, odakle je lijepa Fata Avdagina.
Jedne drugosvjetskoratne zimske noći, u selo su po dubokom snijegu nahrupili četnici i počeli s terorom prema muslimanskom življu, već isprobanim u Istočnoj Bosni. Haša Demir svog je najmlađeg sina, Rasima, u dobi u kojoj je bio Ivo kad su ga na rukama odnijeli u Višegrad, izbacila kroz prozor u snijeg, nadajući se da će ga tako sačuvati od pokolja.
Ispuštaju se u porodičnoj predaji okolnosti u kojima se porodica razdvojila, uglavnom, majka Haša s mužem Ćamilom i nekima od svoje djece u zbjegovima se skrivala po šumama i pećinama.
Kad su se četnici razišli, pored kuća Demira naišao je komšija Pecikoza, a prema jednoj verziji pripovijesti, on je bio među tim četnicima i sažalilo mu se da se dijete smrzne u snijegu, uglavnom, on je ga stavio pod kaput i odnio svojoj kući. Potom se spominje Međunarodni crveni krst, čiji su službenici djecu poput Rasima Demira iz višegradskog kraja smještali u Dom za ratnu siročad u Sarajevu. Osim da je iz okoline Višegrada, o dječačiću nije bilo drugih podataka.
Kao bezimenog dječaka je poslije završetka Drugog svjetskog rata usvojio travnički obućar Mujo zvani Buha. Siromašan, jedva se skrbio o svojoj mnogobrojnoj djeci i uvidio je da ne može othraniti i ratno siroče. Predloži on Asimu Škrgi, partizanu, rukovodiocu u Tvornici duhana i komunalnom preduzeću, da preuzme staranje. Asim je bio u braku s Hatidžom Sujoldžićkom, sopstvenicom recepata hiljaduijednog jela iz bosanske kuhinje. Poput Ivana i Ane Matkovšik, nisu imali djece. Veliku radost u njihov dom donio je dječak, kome su dali ime Sulejman i prezime Škrgo.
Nekako istovremeno, nedaleko od Travnika, u selu Čukle bili su usvojeni dva Rasimova (sada Sulejman) brata, Sabit i Abid, koji su kao nešto stariji znali svoje porijeklo, ali nisu znali da njihov najmlađi brat živi u vezirskom gradu.
Sulejman Škrgo bio je u završnim razredima osnovne škole, ili je već krenuo na stolarski zanat, nejasno je, no u Čukle je nakon pazarnog dana provedenog u čaršiji došao jedan od seljana i rekao da je na ulici vidio momčića koji izgledom veoma liči i podsjeća na Abida, izgledali su kao braća blizanci. Sabit Demir nekako je uvijek mislio i nadao se da je Rasim preživio rat. Svakog četvrtka, na pijačni dan, odlazio je u grad i hodao ulicama ne bi li sreo tog momka. Konačno ga je vidio, ali nije mu se javljao, samo je išao za njim da vidi mjesto gdje stanuje.
Dogodilo se tako da su se Sabit i Abid iznenada morali vratiti u Višegrad, pošto se porodica vratila na Velji Lug. Možda su prošle još neke godine i napokon je Haša Demir sa sinovima došla u Travnik da vrati kući najmlađe dijete. Sulejman nije želio da se ponovo zove Rasim, nije se želio vratiti u rodni kraj. Travnik je bio njegova postojbina, s Asimom i Hatidžom kao roditeljima, kojima bi od tuge srce uskoro prepuklo da njihov posinak nije odlučio da ostane s njima. Ostale su njegove veze s rodbinom u višegradskom zavičaju.
Sulejman Škrgo, telefonist u travničkoj Pošti, oženio je Muneveru Dedić, telefonistkinju u sarajevskoj Pošti. Iz tog braka rodio sam se ja.
U porodici se oduvijek govorilo o očevom porijeklu, a svaki susret s višegradskim rođacima bivao je radostan događaj.
Sjećanja dječaka, ni u školu još nije krenuo, na prvi odlazak iz Travnika u Višegrad uključuju putovanje vozom Ćirom. Po vrućem ljetnom danu presjedalo se u drugi voz negdje oko Ustiprače, kamenje oko pruge oštro je i grubo za dječakove noge.
Od tada, svakog ljeta, ponekad i zimi, išlo se u posjetu rođacima, koji su u Travnik mahom dolazili zimi.
Velji Lug sa šumama, bregovima i livadama dječaku je bio arkadijski poligon i savršen krajobraz za igre u kojima su oživljavali Vukovi sa Ontarija, Teks Viler i Kit Karson, partizanske epopeje iz Vrhova Zelengore…
U predvečerja, s rođacima mog uzrasta i nešto starijim od mene, odlazio sam na brijeg s kojeg se vidjela ćuprija na Drini.
Jedan amidža, Salko, živio je u susjednom selu Babin Potok, išli smo i tamo. Kod svakog amidže i strine moralo se boraviti po nekoliko dana.
Dobrun je bio najveća atrakcija, mitsko mjesto iz višegradskih boravaka.
Tu je živio amidža Osman, jedno vrijeme zaposlen kao i Ivin tetak, u firmi Varda. Njega je kao momčića trinaest ili četrnaest godina starog u Drugom svjetskom ratu obuklo u crnu vojnu uniformu i avionom odvezlo u Austriju (Stockerau?) ili Njemačku, ne zna se. Navodno je unovačen za obuku elitnih vojnika. Prema drugom kraku predaje, njega je u Njemačku poveo neki nacistički oficir, želeći ga usvojiti. U domovinu Osman je vraćen nakon završetka rata.
Strina Nefa, uvijek u dimijama, pokazivala je ožiljak na vratu i govorila: Mene su četnici klali! Nije objašnjavala kako je preživjela pokolj u Drugom svjetskom ratu, ili se ja toga ne sjećam.
Sin Azem bio je neki šef u višegradskoj tvornici Terpentin. Iako nije bio ribar, strpljivi je bio moj pratilac u ribarenju na početku zagonetnog kanjona Rzava. Oženjen za Enisu iz Babinog Potoka, daktilografkinju na sudu. Imali su dvoje djece.
Kćerka Vezima, koju su zvali Azemina, živjela je s mužem i dvoje djece u Višegradu.
Amidža i strina stanovali su pored Rzava, u blizini ostataka tvrđave Proklete Jerine (kako je u narodu prozvana ova utvrda) i stare džamije. Amidža je lijepo i zanimljivo pričao legende i priče iz prošlosti dobrunskog kraja. Rano jutrom znao bi nas probuditi da kroz prozor gledamo srne. Išli smo u šumu da nam pokaže rimsko kamenje, a to su bili stećci. Vodio nas je do Undrulja, mjesta gdje je zarobljen Draža Mihailović.
Kao Ivi Drina, Rzav je meni bio najveća dobrunska dragocjenost – loviti klenove i potočne mrene, kupati se u toploj i čistoj rijeci, to su bile nesagledive prednosti ovog drevnog naselja u odnosu na bezriječni i bezpotočni Velji Lug i Babin Potok. Tada nisam znao za Ivine pripovijetke u kojima je Dobrun važno mjesto njegove književnosti.
Posljednji telefonski kontakti s amidžom Osmanom bili su u proljeće 1992. godine. U blizini njegove kuće bila je kafana u kojoj su se zadržavali rezervisti JNA iz Srbije i Crne Gore. Gruhale su bombe, pucalo se iz mitraljeza. Govorio je amidža da u Dobrunu više nije bezbjedno i da će se preseliti kod kćerke u Višegrad.
*
Za mog boravka u Višegradu povodom muzejske izložbe, prvog posjeta tom kraju nakon završetka rata 1995. godine, otišao sam u Dobrun.
Poput Andrićeve kuće na osami, kuća mojih rođaka sagrađena je na specifičnom mjestu.
Pomislio sam da sam zalutao, da sam otišao na pogrešno mjesto.
Kuće nije ni bilo. Ostale su ruine od nekih zidova, drveće je već izraslo kroz nepostojeći krov, sve je prekrilo trnje i pavit. Mogla se poznati samo još avlijska česma, na kojoj je bila napisana godina 1974.
Vratio sam se u Višegrad i otišao na Stražište, na muslimansko greblje.
Na jednom drvenom nišanu bilo je prezime Demir.
Od posmrtnih ostataka rođaka Azema bile su pokopani samo manji dijelovi skeleta. Ništa se ne zna o njegovoj smrti, osim da je, van razumne sumnje, ubijen 1992. godine. Enisa, njegova žena, s dvoje djece izbjegla je do Makedonije, odatle u Austriju, gdje se kasnije udala za jednog Srbina, koji je djecu podigao kao najrođenije svoje.
Na dva mezara su imena Nermin Hasečić i Alma Hasečić. Tu su dijelovi posmrtnih ostataka djece Azemove sestre. Unučad Osmana i Nefe imali su 15 i 10 godina. Ubijeni su, kao i njihova mati Azemina ili Vezima, i njihov otac Remzo.
Kasnije je dobijena obavijest da su u jezeru Perućac nakon njegovog isušivanja pronađeni dijelovi skeleta strine Nefe. U ovome ratu nije izbjegla pogibiji od četničke ruke.
O amidži Osmanu ništa se ne zna.
Poznato je jedino da su se u Višegradu krili po stanovima i kućama, dok nisu došli po njih.
Prema jednom internetskom izvoru, Osman, Nefa, Azemina, Remzo, Nermin i Alma živi su spaljeni u kući Esada Brankovića, ulica JNA.
Demirima s Veljeg Luga i Babinog Potoka kuće su spaljene.
Amidže Sabit i Abid još jednom su morali bjekstvom spasavati glave, ovaj put s ostalim rođacima u Sarajevo, dok su neki od njih rat proveli u Goraždu.
Demira na Veljem Lugu, u Babinom Potoku, u Dobrunu više nema.
*
Ovo sam jednom ispričao Ivanu Lovrenoviću. Rekao je da bih to trebao literarno nekako fiksirati, naprosto zapisati.
To sada činim.
Da Velji Lug u Nezuke sađe.