Iz Ivine musandre
Graničnim područjima magije i podvizima, atribuira Ivo Andrić rabotu mostograditelja koji, kao preko dvije rijeke različite brzine toka i dubine, iz jezika, koji se uobičava imenovati kao strani, u jezik maternji, ili iz jezika maternjeg u jezik takozvani strani, premoštavaju ne samo riječi.
Njihovo umijeće ponekad se svodi na deblo preko potoka, čiji prelazak iziskuje dosta napora. Ili je to viseći most, od konopaca i dasaka, koji se ljulja i cima pod nogama, ili pak za vojne namjene pontonski most, u čijoj je tvornici kao prinudni radnik irgetio budući prevodilac Ivinih knjiga. Može biti improvizovani prelaz preko rijeke, poput onog partizanskog na Neretvi 1943. godine. Kao što može biti neimarsko remek-djelo prevodilačke mostogradnje, poput mostova na Žepi i Drini.
Više strast i poziv, nego ambicija i profesija; škola skromnosti, a rezignacija muza prevodilaca; njegovo djelo, kao i djela ostalih pisaca, bez njih ostalo bi pokopano u četiri zida jednog jezika. Nekoliko opštih mjesta u Ivinom odnosu prema prevođenju, upotpunjuje citat:
Šta je ustvari prevođenje? Veština i sposobnost uzeti čitaoca za ruku, provesti ga kroz predele i prostranstva kojima on nikad ne bi prošao, i pokazati mu pojave i predmete koje inače ne bi nikad video.
Ono malo džeparca što je dobijao od majke Katarine, dječarac s Bistrika trošio je na plaćanje privatnih časova njemačkog i francuskog jezika, da bi kasnije postao jedan od mostograditelja. Sarajevski gimnazijalac prevodi pjesme Walta Whitmana možda baš iz one knjige koju mu je dao Dimitrije Mitrinović. Slovenački jezik naučio je ne kao dio školskog programa Velike gimnazije, nego kao sljedbenik trenda ili mode među mladim naprednim ljudima slavenskog juga, da svako nauči još jedan slavenski jezik osim svog maternjeg. Nepoznat je njegov instruktor, no podučio ga je tako dobro da se odvažio na prevođenje poezije Otona Župančića, Vida Jeraja, Vladimira Levstika, Josipa Murna, Antona Medveda. Sasvim prigodno, u mariborskom zatvoru prevodi Baladu o redinškoj tamnici Oscara Wildea. S njemačkog prevodi Gottfrieda Kellera, s talijanskog Luigija Pirandella, španskog Juana Ramóna Jiméneza, poljskog Adama Mickiewicza…
Bdio je nad prevodima svojih djela kao da je babica Matišićka na porodu gospođe Davil. Skrbio o prevodiocima kao da je titularni ljekar Austrijskog generalnog konzulata Đovani Mario Kolonja koji liječi ranjenika koga mori žeđ. Odgovarao na pisma, primao prevodioce u beogradskom stanu i hercegnovskoj kući. Objašnjavao i tumačio riječi i izraze koje nisu poznavali ili nisu bili sigurni u njihovo značenje. Tek s odobrenjem znalca jezikā prevodi su slani u štamparije.
Prva knjiga nepoznatog mladog pisca iz Bosne zainteresovala je Josefa Pelišeka da je 1919. godine prevede na češki jezik. Ivino djelo prevođeno je na više od 50 jezika, on je najprevođeniji pisac iz bivše Jugoslavije.
Njegova djela prevodili su mnogi prevodioci u razne jezike, ponekad u jednom jeziku i jednom djelu nekoliko prevodilaca potpisuje se kao autor prevoda. Njemački je jezik s najvećim brojem prevedenih književnih tekstova, a za prvog prevodioca smatra se Zlatko Gorjan s prevodom pjesme Pejzaž 1923. godine u zagrebačkom listu Zagreber Tagblatt. U Bibliografiji Ive Andrića (1911-2011) Miloš Okuka je izbrojao 1.399 bibliografskih jedinica za njemački jezik, a poslije dolazi po broju prevoda u knjigama i časopisima mađarski jezik s 213 jedinica. Od prve knjige, goticom štampanih pripovijetki 1939. godine u Beču od Aloisa Schmausa, Andrićevo djelo izašlo je u devedeset pet izdanja. Na Drini ćuprija tokom dvadeset dvije godine izdana je 38 puta, Travnička hronika kao Wesire und Konsuln, Audienz beim Wesir i Travniker Chronik 17 puta. Kao prevodioci djeluju Edmund Schneeweis, Ernst E. Jonas, Hans Thurn, moglo bi se navesti još mnogo prevodilačkih imena, u novije vrijeme Katharina Wolf-Grießhabe čiji se prevod Travničke hronike smatra najboljim, kao što se u engleskom smatra prevod Celie Hawkesworth pod nazivom The Days of the Consuls. U francuski jezik roman je prevela Pascal Delpech (i ona se redovito predstavlja kao supruga Danila Kiša) tako dobro da je Konzulovica, kad je u Travniku čitala La chronique de Travnik i uporedo knjigu u izvorniku, nastojeći tako učiti jezik kojim je pisac pisao, rekla da joj je prevod bolji od originalnog teksta!
Neka Ivina djela nisu prevođena iz srpskohrvatskog nego iz nekog već objavljenog prevoda s drugog jezika. Tako je u Španiji Prokleta avlija prevedena s francuskog kao El lugar maldito, da bi je tek nedavno Marc Casals preveo s originalnog jezika na španski pod adekvatnim naslovom El patio maldito.
Od imena u kolofonima i impressumima kojima su potpisani prevodi Ivinih djela, u musandru Ivinu smještamo pet autora.
*
Poput kneza Bogdana Zimonjića kad je stupio pred Omer-pašu Latasa, stamen i ponosan Zoltan Csuka primao je Orden jugoslovenske zastave sa zlatnim vijencem, dodijeljen 1969. godine za zasluge u prevođenju književnih djela jugoslovenskih pisaca na mađarski jezik. Sličnu uzvišenu gordost osjetio je osam godina ranije, kad je Nobelovu nagradu za književnost primao pisac čije je djelo Na Drini ćuprija preveo 1947. godine. Pisac je rekao prevodiocu da je jedna minhenska izdavačka kuća njegov prevod romana tretirala kao referentan pri prevođenju ovog djela na njemački jezik.
Csuka je srpskohrvatski jezik učio kao politički emigrant tokom osmogodišnjeg boravka u Kraljevini SHS, i prije Andrićevih djela, preveo je drame i poeziju Branislava Nušića, Borisava Stankovića, Miloša Crnjanskog, Ivana Gorana Kovačića…
U pismima početnih godina prepiske Zoltan i Ivo oslovljavaju se s gospodine, kasnije postaju drugovi, onda dopisivanje, kao i izdavanje Ivinih djela u Mađarskoj, ima desetogodišnju stanku zbog loših političkih i međudržavnih odnosa dvije socijalističke zemlje. Zoltan u pismima Ivi pravi ne samo pravopisne greške, on piše kao neko ko nije u potpunosti razumio duh jezika s kojeg je prevodio književnost – „Molim vas budite ljubazni i uticajte na Zavod da se zadovolji ovoj ponudi“.
Lični ambasador pisca-nobelovca, kako ga titulira Biljana Đorđević, uvodi Ivine knjige i kao njegov literarni agent na mađarsku književnu scenu, gdje je od 1922. prisutan s tiražima koji dosežu tristo hiljada knjiga. Peto izdanje Na Drini ćuprija štampano je u sto dvadeset hiljada primjeraka, Gospođica u pedeset hiljada, Prokleta avlija u dvadeset pet hiljada, bibliofilsko izdanje Zapisi o Goji u 6.850 primjeraka.
Ivo Andrić je doprineo da ne samo ja, već i mađarski čitaoci zavole Bosnu, stanovnike te izuzetne zemlje. Muslimane, Srbe i Hrvate, sefardske Jevreje, franjevačke kaluđere i ceo taj raznobojni, čudesni svet. I ne samo čitaoci u Mađarskoj!
Turske, arapske, perzijske reči specijalne arome, pomešane sa slavenskim jezikom nastojao sam uvek da prenesem u mađarski tekst tako da i mađarski čitalac može da oseti divnu muziku, aromu tih reči i rečenica. To sam učinio na taj način što sam ih zajedno sa njihovim značenjem utkao u mađarske rečenice i nikad nisam davao njihovo posebno objašnjenje. Ako mađarski čitalac zna, ili bar oseća kako je lep pendžer ili akšam, šta znači čaršija ili ašikovati – da spomenem samo neke reči – onda to zna iz mađarskog prevoda Andrićevog bosanskog izraza.
Csuka je sretao Andrića u Beogradu i Herceg Novom, gdje se odigrala scena koju je prevodilac dobro zapamtio: sa suprugom je već sjeo u autobus za Dubrovnik, koji je za nekoliko trenutaka zastao na cesti iznad Ivine i Milicine kuće, s čijeg balkona njih dvoje srdačno mašu, ispraćajući tako goste iz Mađarske!
*
Njih dvoje sa šeširima na glavama sjedili su na trijemu kuće u Herceg Novom. Iako mu to nije rekla tada, prizor snimljen fotografskom kamerom djeluje kao filmska scena u kojoj Gun Bergman, uz kafu i liker, govori Ivi Andriću: Gospodine Andriću, nemojte se ljutiti, ja ću prevoditi samo one vaše stvari koje mi se dopadnu!
A prevela je veći dio Ivinog proznog opusa na švedski jezik. Pisala mu je deset godina uvijek na blijedoplavom papiru o jezičkim nedoumicama, on ih odgonetao i razjašnjavao. Očekuje njega i Milicu u Stockholmu sredinom decembra 1961. godine – aluzija na najprestižniju književnu nagradu bile je očigledna u jednome njenom pismu. Članovi Nobelovog komiteta za književnost čitali su Na Drini ćuprija u odličnom prevodu na švedski jezik od nekadašnje balerine i novinarke, potom profesorice slavistike na Univerzitetu u Upsali. To je bio, ili bar tako se smatra, jedan od presudnih faktora za dodjelu Nobelove nagrade Andriću. Nekoliko dana prije obznanjivanja odluke Komiteta, u izlozima švedskih knjižara stajao je njen prevod Travničke hronike.
Koliko i kakvih haljina da Milica ponese u Stockholm, kako Ivo da priredi svečani govor i obavijesti o mnogim protokolarnim detaljima slala je kao kakav ceremonijal majstor, pomažući piscu da se pripremi za svečanost dodjele Nobelove nagrade.
Ni danas nema ni jednog medijskog spomena o prevoditeljici da se ona ne imenuje kao supruga ili bivša supruga Ingmara Bergmana. Reditelj je zamolio prevoditeljicu da od pisca traži drame koje bi on režirao u pozorištu. Andriću kao dramskom piscu zahtjev za prevođenje upućuje Karl-Heinz Braun, koji je o njegovim dramskim tekstovima obaviješten od Freda Altena, dramaturga iz Basela.
Na cesti između Dubrovnika i Herceg Novog prvog julskog dana 1971. godine u saobraćajnoj nesreći ugašen je život Gun Bergman.
Bila je originalna žena, rekao je Ivo.
*
U biblioteci Memorijalnog muzeja Andrićevog na svoj prevod pripovijetke na poljski jezik pod nazivom Anika potpisao se Alija Dukanović.
Njegovo ime višekratno je navedeno u izvještajima koje su nadležnim službama morali podnijeti članovi naučne delegacije nakon povratka u Poljsku iz službene posjete Jugoslaviji 1984. godine. Maria Krakowska i Wieslav Rusiecki iz Saveza poljskih književnika, Julian Kornhauser s Jagelonskog univerziteta i lžbieta Kwasniewska iz izdavačke kuće Iskry opisivali su kako su agenti Službe državne bezbjednosti u Zagrebu primorali Aliju Dukanovića da odmah napusti teritoriju SFRJ.
Ime ovog prevodioca našlo se u depeši jugoslovenske ambasade u Warszawi kojom je Ministarstvo vanjskih poslova obaviješteno o grupi jugoslovenskih studenata koji su se izjasnili za Rezoluciju Informbiroa i odbili da se sa školovanja u Poljskoj vrate u domovinu. Za darovitog mladića iz Bihaća poslije dolaska u Krakow na studije polonistike 1947. godine zadugo su bile zatvorene jugoslovenske državne granice.
Obilježje informbiroovca osjetio je i u novoj domovini. Zbog njegovog predgovora za poljsko izdanje Travničke hronike (Konsulowie ich cesarskich mości) jugoslovenske vlasti otkazale su najavljeni Andrićev dolazak u Poljsku u povodu promocije knjige. Aleksandar Vučo, član Komisije za veze sa inostranstvom Udruženja književnika Jugoslavije izvijestio je gornji naslov:
Sada imamo još razmenu sa Poljskom. Pored kulturne konvencije sa Poljskom, na koju ćemo se vratiti, izražena je želja poljskog Saveza pisaca, a takođe i naše ambasade, da se izvrši jedna razmena između novog pretsednika poljskog Saveza književnika Ivaškijeviča i Andrića, nezavisno od kulturne konvencije. Oni su mislili da Andrića pozovu u vezi sa izlaženjem Travničke hronike na poljskom jeziku. Međutim, tu se napravila jedna mala komplikacija. Mi smo pozvali Ivaškijeviča da dođe u junu, a Andrić je pristao da ode u septembru ili oktobru. I oni su se složili s tim. Međutim, pojavila se Andrićeva knjiga sa predgovorom nekog Alije Dukanovića, bivšeg informbirovca. Ja mislim da je to bio priličan nesporazum i propust naše ambasade, koja je trebalo da vodi računa o tome, jer poljski izdavač nema nikakvog razloga da kvari te veze. Oni sada nas savetuju da povodom izlaska te knjige Andrić ne putuje u Poljsku. Andrić je to jedva dočekao. Ivaškijevič javlja da ne može doći u junu, nego će doći u septembru.
Ja predlažem, i s tim se složila Komisija za kulturne veze, da mi primimo Ivaškijeviča normalno, a da odložimo Andrićevu posetu, ali ne u vezi sa ovim, jer bi to stvorilo jednu prilično neprijatnu situaciju, nego da Andrić zasebno napiše jedno pismo izdavaču u kojem može na neki način da protestuje, a mi bismo to usmeno rekli i poljskim književnicima. Postoji mišljenje da ne bi trebalo zaoštriti na tome naše vrlo dobre odnose sa Poljskom. To je zaista jedina od istočnoevropskih zemalja sa kojom smo mi konstantno održavali vrlo dobre veze.
Dukanovića i ostale informbiroovce poljske vlasti pozivale su u miliciju na obavijesne razgovore, kontrolisale njihovu korespondenciju, bili su im sumnjivi kao politički nepouzdani građani. Zato se Alija Dukanović ponašao kao da ga je vještinama konspiracije podučavao Mustafa Golubić. U sjećanju Ivana Lovrenovića na njegov prvi susret s ovim prevodiocem u Warsawi, Dukanović u kavanama pažljivo bira mjesto za sjedenje koje naglo, bez najave mijenja kao čovjek koga progone. Poljska prevoditeljica Danuta Cirlić-Straszynska kazuje da „Dukanović u poznatoj varšavskoj kavani Czytelnik nije mogao popiti kavu na miru jer mu se činilo da ga neko uhodi i da se nije htio susretati s jugoslovenskim piscima koji su se raspitivali za njega“.
Izgleda da se sigurno osjećao samo dok je prevodio i dok je pisao književna djela.
Onomad je Ivo Andrić zauzimanjem kod vlasti valjao fra Ljubi Hrgiću, sada je maloprije spomenuti pisac iz Sarajeva i sve Bosne dobra učinio te su zaboravljena njegova ideološka zastranjenja i Dukanović je dobio pasoš SFRJ, dolazio je u Sarajevo i Travnik – bio je zagrcnut glavnim gradom BiH, piše Lovrenović.
Vrijedni i dobri pisac i prevodilac dvadeset godina je u listu Tworzošć pisao prikaze o književnom i kulturnom životu u Jugoslaviji. Njegov doprinos poljsko-jugoslovenskim kulturnim vezama u slavističkim krugovima nazvan je Dukanovićevo razdoblje.
*
Smijao se prostodušno i radosno, kako to umiju Japanci, kad sam mu objašnjavao da se u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini pasoši i ostali lični dokumenti mijenjaju veoma često, uz njih i s njima adrese i nazivi ulica, ustanova i institucija, naposlijetku i nekih gradova. Kazuo Tanaka gledao je u biblioteci Ivinog Memorijalnog muzeja knjige koje su na japanski prevele njegove kolege Yoshioki Okazaki, Kenji Matsusani i Naruo Kurihara.
Prevodilac Gospođice, Ex Ponta, Nemira, Razgovora s Gojom, pripovijetki i eseja Ivinih, došao da obiđe zavičajna mjesta Andrićeva, od Višegrada preko Sarajeva do Travnika i sela Ovčareva.
Ne znamo da li je diplomant ruske književnosti porijeklom s ostrva Hokaido patio od morske bolesti tokom pedesettrodnevnog putovanja Jugolinijinim brodom Baška kad je iz Japana stigao do Jadranskog mora i potom beogradskog univerziteta na studij istorije vizantijske umjetnosti. Stipendista jugoslovenske vlade ništa nije znao o piscima i književnosti zemlje u koju je došao na sedmogodišnji boravak. Učeći jezik, zainteresovao se i za prevođenje literature na japanski. Katalog Ličnog fonda Ive Andrića pod imenom Tanaka Kazuo sadrži: Prijateljska i poslovna saopštenja; o poslatim knjigama; o susretu u A. domu; o prevođenju njegovih dela na japanski; čestitke; o poseti Japanu; pozdrav sa puta.
Ivu je prvi put sreo 1966. godine u njegovoj kući u Herceg Novom, a posljednji susret bio je dvije godine kasnije u piščevom beogradskom stanu, kamo je Japanac došao u oproštajni posjet. Imao je gotovo sve Ivine knjige, koje je namjeravao prevesti na svoj maternji jezik, nedostajale su dvije. Tražio je od pisca njegovu doktorsku disertaciju i Nemire. Za prvu, rečeno mu je da nema potrebe se prevodi, a drugu je dobio kao posljednji primjerak koji je autor imao kod sebe, i to s njegovim vlastoručnim korekturama.
Profesor na japanskim univerzitetima, urednik i savjetnik u tokijskoj izdavačkoj kući Kobunša zaslužan je za objavljivanje djela Andrića i drugih pisaca iz Jugoslavije.
Prevodilac je u Republici Srbiji odlikovan Ordenom Vuka Karadžića i dobitnik nagrade PEN Centra za životno djelo.
Kazuo Tanaka umro je 2007. godine i nakon kremiranja posmrtnih ostataka, njegov pepeo rasut je u Tokiju, na ušću Save u Dunav i u Drinu sa Sofe ćuprije Mehmed-paše Sokolovića.
*
Prema jednom novinskom napisu, rodio se kao Milutin Doroslovac, umro je kao Milo Dor. Od radnika na prinudnom radu u bečkoj tvornici pontonskih mostova postao je jednom od viđenijih figura na austrijskoj književnoj sceni.
Učinio je ono što niko od prevodilaca Ivinih djela na njemački ne bi učinio: Prokletu avliju preveo je kao Verdamte Hof – spojio je dvije nespojive riječi i time nastojao skrenuti pažnju čitalaca u njemačkom govornom području.
Kao nekoć u kraljevskoj ambasadi, Ivo je poput otpravnika poslova djelovao između Aufbau Verlaga koji je u DR Njemačkoj nastojao objaviti Prokletu avliju i Milo Dora kao prevodioca, a ovaj je, dobivši od autora 1955. godine prava na prevod u njemački jezik, ponudu dao izdavaču u SR Njemačkoj. Naposlijetku, Milo Dor i njegov stalni partner u prevođenju Reinhard Federmann izjavili su da kao prevodioci ne žele biti zastupljeni u Istočnoj Njemačkoj.
Nepoznati su mu bili mnogi turcizmi, orijentalizmi i lokalizmi, pa je u pismima tumačenja tražio od starog Austrijanca, kako je nazivao Ivu zbog dobrog poznavanja njemačkog jezika. Pisac je bio začuđen nekim Dorovim prevodilačkim rješenjima, poput uvođenja riječi Wichtigkeit (važnost) za Karađozovu riječcu phi, koju literarni lik svaki put izgovara na drugačiji način. Redigujući Dor-Federmanov prevod Ivinog djela, dr. Guggenheim kao lektor Surkampa pita pisca da li je izrazom austrijski internuncij želio da postigne neku posebnu poentu, koju on nikako ne bi želio propustiti u prevodu. U Ivinom odgovoru stoji da nikakve poente s tim izrazom nema i da ga mogu zamijeniti s jednostavnim – otpravnik poslova.
Milutina Doroslovca Gestapo je hapsio dva puta, jednom u Beogradu kao člana Mesnog komiteta SKOJ-a i pripadnika pokreta otpora, odakle je otpravljen u logor u Smederevskoj Palanci, a odatle deportovan u Beč na prinudni rad. Tu je drugi put uhapšen i ostao je zatočen sve dok ga vojnici Crvene armije nisu oslobodili. Ostala je sumnja da je tokom mučenja u beogradskom zatvoru odao jednog druga koji je strijeljan i zbog toga dugo vremena nije smio doći u domovinu, da bi po pronalasku nekih policijskih zapisnika bilo ustanovljeno da on nije bio izdajnik.
Rođen u Budimpešti, prvi jezik kojim je progovorio bio je rumunski. Preseljenjem u Banat i Bačku, uči srpskohrvatski, od bake dolazi u dodir s njemačkim, na kojem je napisao 50 knjiga. Beogradski gimnazist uči francuski i njemački sve dok ga zbog ljevičarskog političkog aktivizma nisu izbacili iz škole i zabranili upis u sve gimnazije u zemlji.
Ostaje da živi u poslijeratnoj Austriji, preživljavajući švercovanjem šećera, slanine i konjaka iz kućne radinosti.
U svijet književnosti ulazi 1952. godine kao Milo Dor s prvim romanom Mrtvaci na odsustvu. Radnja nekih njegovih djela smještena je na Balkan i u Jugoslaviju, gdje su bili dosta čitani Poslednja nedelja o Sarajevskom atentatu i Sva moja braća o crnogorskim avanturistima braći Zanović, objavljenom u biblioteci Hit zagrebačkog Znanja.
S Heinrichom Böllom i Günterom Grassom osniva organizaciju evropskih pisaca Klub 47 a kasnije je utemeljitelj Industrijskog sindikata pisaca.
*
Nekad smo se opet tako teško probijali kroz prevod, veli Ivo kao čitalac.
Nekad prevodilac može pogrešno pročitati ne jednu riječ, nego jedno slovo, jedan grafem, čime potpuno promijeni značenje i smisao riječi.
Osnovan od porodice Porsche, kulturni centar Odeion u Salzburgu priređivao je višednevni program Bosanske večeri i zato su htjeli da jedna noć bude posvećena Ivi Andriću. Pozvali su na gostovanje Andrićev Memorijalni muzej iz Travnika, da predstavi pisca i njegovo djelo. Za austrijsku publiku namjenski je produciran scenski kolaž Sve moje je iz Bosne, u kome se koriste neki Ivini iskazi dati Ljubi Jandriću. Prevođenje je povjereno W.A., slavisti s univerzitetskom karijerom, koji je prevodio neka Andrićeva djela. Premijeri je prisustvovala Myrto Dimitriadou, direktorica salzburškog Toihaus teatra i nakon događaja, sjedeći u jednom cafeu, spomenula je repliku iz kolaža, „kao što reče Travniker Käsemeisters…“. To mi je kao autoru scenskog kolaža bilo čudno i sumnjivo, Andrić ne spominje nekog kajmakara, sirara, Käsemeisters, pa sam pomislio da je pogrešno pročitala umjetnički oblikovan titl. Iste večeri, provjeravajući sadržinu prevoda, uvidio sam da se direktoricina opaska može odnositi samo na misao o smrtnosti koju izriče Ivin literarni travnički kajmakam. Prevodilac je visoko zvanje u hijerarhiji Osmanskog carstva pročitao kao kajmakar, pa je zamjenik vezira u Travniku postao Travniker Käsemeisters!