Šta je najdublja istina o tebi?
Nisam se dovoljno isplakao.
Daysleeper: šetnja s filozofom
U Barceloni smo, tako mi se u snu kaže. A sve zapravo liči na stari dio Mostara. S naporom se krećem po krivoj kaldrmi. Bole me zglobovi. U društvu sam Slavoja Žižeka. On u ruci ima svežanj papira s kojih oduševljeno čita. On to čita kao da je moj tekst u pitanju, ali ja vidim da nije, to su rečenice na engleskom koje je ispisao neko drugi, i koje Žižek izgovara sa svojim specifičnim akcentom. Ali on je ekstatičan, ne prestaje govoriti, tako da ne dobijam priliku da ga razuvjerim. Povremeno, kad pročita nešto što ga je dojmilo, priđe mi i ovlašno me zagrli, tako da osjetim njegov pazuh na svome ramenu. Ulazimo u neki muzej, u prizemlju smo, on ne prestaje čitati, pogleda svezanog za papire ispred sebe i krene da se penje uz stepenište. Ja sam ostao iza njega, jer su zglobovi mojih koljena u takvom stanju da se ne mogu penjati uz stepenište. Čujem ga kako čita, i kako se njegov glas u daljini utišava.
Slika
Supruga Nenada Fišera otputovala je u Sarajevo. On je sam u kući, i tako će biti sljedećih sedam dana.
Pitam ga: „Kako podnosiš samoću?“
On kaže: „Osjećam se kao slika na zidu.“
Putovati Amerikom
Putovati bez jasnog smjera američkim cestama, to sam volio i slobodno vrijeme na poslu, koristio bih da odlutam.
Jednom smo skitali zapadom Arizone, i odlučili svratiti u Jerome, ukleti grad, koji je nekad bio rudnik bakra. Serpentinama smo se vozili uzbrdicom i stigli u grad. Otkrio sam lijepo mjesto s mnogo slikarskih ateljea. Rano je ljeto 2018. godine, sjedimo u bašti kafea u Jeromu, pijemo čaj od mente, služi nas slikar koji je svom umjetničkom radu, pripojio konkretan posao od kojeg živi, s tri stola u bašti ispred ateljea, na samoj litici s koje gledamo prostranu dolinu ispred nas. I moj sin kaže:
„Spavat ćemo ovdje večeras u Grand Hotelu. Želio bih da se sretnem s duhovima.“
Pokazuje mi screen svog telefona na kojem ide opis iskustava posjetilaca hotela. Tamo se spominje domar kojeg je prignječio i ubio lift oko kojeg se, navodno, on sada pojavljuje. I medicinske sestre koje guraju bolesnička kolica kroz hodnike, čiji točkovi nesnosno škripe u noći.
„Tražit ću da nam iznajme sobu 32, zato što je najukletija, tamo su se desila samoubistva i duhovi mrtvih se redovito pojavljuju“, kaže samouvjereno sin.
Kratko šutimo i onda priznam:
„Ništa od toga. Ja u hotel ne ulazim.“
„Zašto?“
„Upravo sam otkrio da vjerujem u duhove. Ne želim ih sresti.“
Neočekivana ispovijest
Ljudi pokazuju zbunjenost u očekivanju. Recimo, za proslavu Nove godine oni se spremaju očekujući da će se dobro provesti, imati ugodne razgovore s prijateljima. Rijetko se to dogodi. Posebni događaji se zbudu u neočekivanom. Dok sjedim u svojoj kafani u koju izlazim svakodnevno da bih radio, dogodi se da prisustvujem zanimljivom razgovoru osoba za susjednim stolom, u uho se pretvorim slušajući ih i priželjkujem da njihov razgovor potraje. Ili sjedim i gledam djevojku ispred mene, koja crta za stolom u blok, a onda odustane. Pomjeri rub svoje haljine i gledam kako se dodiruju estetsko i erotsko: ona gleda kroz prozor i na svome stegnu crta prizor s ulice.
A danas, Hemon mi u razgovoru prenosi jedno svoje sjećanje:
„Iznajmio sam studio za pisanje, a odmah iza ćoška bio je mali restoran, Little India, gdje sam obavezno išao na ručak, tamo sam jeo najbolju chicken tikka masalu, to sam jedino naručivao u tom restoranu, i sad mi se, dok je spominjem, jede, ali toga u Princetonu nema.
Ovo je bilo u Chicagu. Dio grada koji se zove Edgewater. Restoran je bio uglavnom prazan, rotirali su se isti ljudi koje bih sretao, jedna porodica bila je skoro redovita. Konobar je bio mlad čovjek. Poslužio me je, nakratko je stajao uz moj stol, a onda napravio dva koraka naprijed i kroz prozor gledao na ulicu Bryn Mawr.
Mislim, chicken tikka masala, to je bilo nešto. Ja sam tamo, sjedim u restoranu, kašikom prevrćem po tanjiru, a ovaj konobar, mladi Indijac, stoji, gleda kroz prozor na ulicu koja se zove Bryn Mawr, i najednom mi se počne povjeravati.
I počne mi pričati kako je usamljen, kako je još uvijek djevac, ima dvadeset i sedam godina. kako je željan žena, kako bi volio da otkrije ljubav. Monolog. Sve je lijepo raspoređeno. On govori, okrenut leđima, meni u kontrasvjetlu. Jedem svoju chicken tikka masalu i žvačem da se ne čuje. A obično se čuje. Žvačem da se ne čuje, da ga ne prekinem, da njegov monolog potraje što duže.“
Daysleeper: spaljena šuma
Cijeli Trebević je zgarište, još samo u vrhovima gore plamenovi. Dom Sedam šuma okružen je spaljenim borovima. U zgarištu, između spaljenih stabala vidim Iliju Šoškića, konceptualnog umjetnika, s četkicom u ruci, s kanticom boje, nanosi bijele brojeve na ugljenisanu koru borova. Broj po broj. Jednom u prošlosti sam vidio da je uradio sličan konceptualni rad u spaljenoj šumi na Jadranu. Stojim na putu sa strane i pozdravim ga imenom. Okrenuo se meni, gleda me zbunjeno i kaže:
„Nisam ja Ilija, ja sam Adnan.“
„Ti nisi Ilija Šoškić, umjetnik?“
„Ja sam šumar. Moj je posao održavanje spaljenih šuma.“
Jekoderm
Danas sam govorio na pres konferenciji. Ispred su bili snimatelji, s desetak kamera prijetećim objektivima usmjerenim prema meni. Oni su tu da završe svoj posao, da zadovolje zahtjeve svojih urednika, koji su ih poslali da snime događaj. Njihov je posao da ono što ulazi u kadar bude čisto, bez suvišaka koji bi mogli ugroziti sliku namijenjenu emitiranju.
Upravo zbog toga, jedan od njih mi je prišao i, bez pitanja, ispred mene sklonio plastičnu flašu s vodom, spustio je ispod stola, tako da objektivu kamere bude nedostupna.
„Ne smijemo praviti reklamu za proizvode poput ovog“, rekao je.
Nisam se opirao, pustio sam ga da radi svoj posao, on brine šta će snimiti, a to što ću ja govoriti on neće ni slušati. Nas spaja samo vizuelna ravan, u kojoj se vidimo, sve drugo je isključeno.
Jutros sam, dok sam kuhao svoju kafu, kipuću vodu prolio na naličje svoje lijeve šake; brzo se pojavila opekotina. Kako je to nešto što nam se često događa, posebno mojoj supruzi koja je u otvorenom neprijateljstvu s vatrom, brzo sam u kutiji s lijekovima našao jekoderm i nanio sloj ljekovite masti na opeklinu.
U mom dugom životu jekoderm je jedini lijek u ovakvim prilikama. Mogao bih napisati knjigu o neprijateljstvu s vatrom opisujući događaje koji su uključivali nevolje s njom. Hoću reći, ovaj objekt je dio izolirane povijesti mog života, s dubokim tragom u mojoj svijesti, u mome sjećanju.
Istog trenutka pomislim: nakon što je Warhol naslikao svoju coca-colu, počinje njegov prepoznatljivi pop-art stil. Rađena u sitoštampi, u relativno velikom formatu, za umjetnika je to bila slika koja utjelovljuje „američki identitet“, coca-colu pije predsjednik države, jednako kao i svi drugi, ona povezuje naciju u svojoj demokratičnosti.
U mome djetinjstvu, hrana se spremala u šporetima koji su se zagrijavali na drva, prisustvo vatre je bio razlog da je jekoderm bio obavezan u svakoj kući. Tako je valjda i danas, barem ako je suditi po mome ormariću s lijekovima. Jekoderm je objekt koji povezuje naš identitet. I da je, nekim zaumnim slučajem na današnjoj pres konferenciji kamerman prišao (jer u tom trenutku u svojoj torbi ja imam jekoderm) i umjesto flaše s vodom, pokušao skloniti moj lijek koji sam upotrijebio zbog opekline i greškom tubu zadržao na stolu, kako bih se ja ponašao? Da li bih ga pustio da objekt skloni kako ne bi pravio reklamu „proizvodu poput ovog“?
Ovaj dan
Danas je 6. septembar 2026. godine, sunce zalazi za zgradu preko puta i, istog trena, meni, koji sve to gledam sa susjednog balkona, izgubila se slika gole djevojke koja je iza prozora svog stana odustala od odjeće opirući se ljetnoj vrelini.
Ovaj dan više se neće vratiti.