Nisam očekivao da će me napolju dočekati ovakva žega. Svratio sam do frizeraja da potkrešem bradu. Frizerka me ljubazno ponudila kafom, na što sam pristao, i sad razgovaramo. Žalim joj se na gorušicu, traje već danima. Ona mi veli:
“Probajte ćurokot, obično pomaže.”
A ja se sjetim, kad je Tunjo Filipović obolio, rekli mu:
“Ćurokot liječi sve osim smrti.”
A Tunjo odgovorio:
“Dobro je da ne oživljava, onda bi bio problem.”
Lijepo smo se družili, onda je frizerka podrezala moju bradu, sve je bilo kako treba, platio sam, oprostio se i izašao na ljetnu žegu. I onda gledam: do ulaza u moj haustor je stotinjak metara, a moja kafana je preko ulice i brzo sam u njoj. Da se sklonim s vrućine izaberem kraću opciju.
Dvadeset je sati, sjedim u svojoj kafani i čekam da malo zahladi, pa da se zaputim kući. Prišao mi je čovjek, s dvije moje knjige, izvinjava se i kaže:
“Viđam te ovdje i zbog toga, iz dana u dan, dolazim s knjigama u nadi da ćemo se sresti, pa da mi ih potpišeš.”
Obraća mi se familijarno, na ti, sjedokos je, moje je dobi, i ima nevjerovatne modre oči koje, jednom kad vidiš, upamtiš zauvijek. Pitam ga, iz čiste radoznalosti:
“Koliko ti je godina?”
“Danas sam napunio šezdeset devetu, ušao sam u svoju sedamdesetu.”
Napišem mu rođendanske posvete, zahvalim se, a on pita:
“O čemu ćeš sada pisati?”
“Volio bih pisati hronike Sarajeva.”
Ne znam kako je ovaj odgovor izišao iz mene. Možda zbog uvjerenja da bi to moglo značiti mom novom sarajevskom poznaniku? Šta god bilo, pojavio se drukčiji sjaj u njegovim očima:
“Kao moderni Bašeskija?”
“Zapravo ne, on je pisao ljetopis, hronološki bilježio događaje, a ja bih izdvojio neke ljude iz prošlosti i zanimljive događaje koji opisuju duh grada.”
“Bašeskija je hronološki bilježio, a ti bi vrijeme pretvarao u prostor? Znaš li etimologiju imena Sarajevo?”
“Saraj, svratište trgovačkim karavanima.”
“Ja sam to otkrio nakon slušanja krautrock banda Embryo, njihovog albuma (Embryo's Reise) koji je u dodatku imao i esej u kojem opisuju svoje putovanje, krajem sedamdesetih, po Afganistanu i Indiji; izučavali su tamošnju muziku, svirali s lokalnim muzičarima. U tekstu se kaže kako se na tim trgovačkim putovima, po karavan-sarajima, svirali zabavljači koji su putovali s trgovcima, za potrebu njihove zabave. I šta se desilo? Muzike su se počele ukrštati, keltska i kineska, kao i sve druge jer je pentatonika osnov svih tih kultura, pa su lokalni muzičari usvajali od svih stranaca i stvarali su se modeli koji objedinjuju uticaje svih. U afganistanskoj muzici su se tako mogle prepoznati sve muzike svijeta, ili barem njihovi obrasci.
Embryo miješaju psihodelični space rock, jazz i tradicionalnu etničku muziku. A neposredno nakon svog putovanja po Aziji, imali su koncert u Domu mladih u Sarajevu; hipsteri, vedri, svirali su svoju muziku koja se nama dopala zbog istočnog uticaja. Jedna je pjesma zvukom podsjećala na sevdalinku Moj dilbere. I to je bio trenutak kad se publika sasvim opustila i naglas s bandom koji je na njemačkom izvodio svoju pjesmu, što je podsjećala na bosanski original, krenuli pjevati Moj dilbere, kud se šećeš.
Svijet je bio bolje mjesto.
Poslije će doći Sovjeti i rušiti karavan-saraje po Afganistanu, mjesta gdje su se kulture prirodno ukrštale. Potom Amerikanci. Šta je od toga preživjelo danas?
Da li će hronike Sarajeva koje ti budeš zapisao u knjizi, podsjećati na ono što smo sada? Hoće li to biti isti grad?”
Onda se oprostio, rukovali smo se i on je otišao a da nije sačekao moj odgovor na njegovo pitanje. Zanimljiv čovjek, unio je sklad na kraju mog dana u kojem zatočen sjedim u kafani i čekam da malo zahladi pa da krenem kući.
Platio sam račun ljubaznom konobaru, a onda otišao do kupatila. Dugo sam se umivao, i vlažnim prstima provlačio kroz kosu da je ovlažim. Nakon toga sam, okupan, izišao iz kafane u vrelu sarajevsku noć. Devet sati je već prošlo. Idem kući, ali ne prestajem misliti na pitanje koje mi je postavio stranac u restoranu i onda, ne sačekavši odgovor, otišao.
Ima li smisla u književnosti danas vraćati se u prošlost, u svijetu u kojem je zaborav jedina pouzdana tačka našeg postojanja?
Koga može zanimati zaboravljeno sjećanje u stanju permanentne amnezije?
Ili jedino to ima smisla, pisati o iščezloj dobi, povezujući je s problemima ovog vremena sada? Možda ne kao hronike, već kao rječnike, i preciznim jezikom opisivati vrijeme u neprekinutom trajanju, s nekom idejom vječnosti, u ovom svijetu koji, po svemu sudeći, neće trajati još dugo.
Na putu kući, u prolazu između Šišalice, kako se zove mali salon u kojem povremeno u red dovodim svoju kosu i potkrešem bradu koja u starosti brzo raste, i mliječnog restorana gdje ponekad ujutro svratim na doručak, upravo je preko ulice, ispred mene, prošla crna mačka.