Iz Ivine musandre
Brdašce štampane hartije i planinu netačnosti i nesporazuma koju svaki pisac postavlja između sebe i ostalih ljudi, za Andrića Ivu, koji ovo veli, odnosi se ne samo na književna djela, nego i na sve ono o čemu je i kako je i šta je mislio i govorio. Od njega se očekivalo nakon Nobelove nagrade da ima stav, mišljenje i vrijednosni sud o društvenim pojavama u zemlji i svijetu, umjetničkim, kulturnim i političkim fenomenima, dejstvu prirodnih sila, Apollo 11 misiji, rezultatu košarkaške utakmice… Nezvani tekliči, poput onog carskog tatarina iz Travničke hronike koji je do Priboja došao, povremeno bi mu donosili neželjene vijesti iz jugoslovenskih književnih čaršija, prepričavali šta se sve zbori i romori o njemu, nobelovcu. Sumarni popis stvari koje nije volio i koje je volio (izostavljajući početnu rečenicu iz kratke priče Ivo Andrić Elvisa J. Kurtovića) sadrži i ovaj stav:
Kod nas postoji pogrešno shvatanje da sam ja, navodno, protiv pozorišta i drame.
Otvorimo još jednom kamenolom mitova o Ivi, odkamenimo naslage uvriježenih mišljenja pretvorenih u okamine, e da bi došli do njegovog odnosa prema pozorištu.
Frojdovsko poniranje u djetinjstvo pisca ustanovilo bi u njegovoj autobiografskoj prozi Prvi i posljednji put na pozornici dovoljno razloga da porijeklo frustracije pozorištem pronađemo u đačkim danima u Višegradu.
Kao najdarovitijem u razredu za pisanje školskih sastava, Ivu je zapalo da jednu pripovijetku iz seoskog života adaptira za pozorišni komad. Prostrani tavan stare zgrade postao je pozorišna scena sa zavjesom, s gledalištem ispunjenim do posljednjeg mjesta s plaćenim ulaznicama, s ansamblom od Ivinih vršnjaka, koji su izradili kostime, scenografiju, rekvizitu. Bilo je kao u pravom pozorištu sve do završne scene u kojoj Ivo kao glavni glumac treba da zlom gostioničaru koji vara i potkrada seljake zada osvetnički udarac. On nespretno mlatara drvenim nožem, gostioničar počinje da se smije tako da mu otpadaju lažni brkovi, nevještom glumcu smije se i onaj scenski tehničar koji nikako da spusti zavjesu, podsmijeva se potom čitavo gledalište sačinjeno od rođaka i komšija malih glumaca; postiđen i osramoćen, Ivo bježi sa scene. Moje razočaranje u sebe i svoju publiku, kao i u svoje drugove, bilo je veliko, ali ubrzo sam se utešio i pomirio sa mišlju da nisam ja za pozornicu ni pozorišna veština za mene.
Mladac bijaše kad školskom drugu Milošu Vidakoviću 1911. godine saopštava da čita Schillera i Shakespearea: Valjaće kašnje pisati dramu.
Čista i bijela kao kabina na lađi bila je soba zagrebačke Bolnice sestara milosrdnica gdje se između terapija za grudobolju okupljaju mladi pisci oko dramskog barda Ive Vojnovića (poslije premijere jednog njegovog komada, publika ga iznosi sa scene Hrvatskog narodnog kazališta i na ramenima nosi po zagrebačkim ulicama!). Tu se spremaju umjetničke urote i prevrati – od splitskog Kazališta želi se načiniti idealno kazalište dovođenjem elitne glumačke trupe kojoj bi trojica Iva, halvu da mijese – Ivo Vojnović bio il poeta della compagnia, Ivo Raić umjetnički direktor, Ivo Andrić dramaturg.
Jedan sarajevski glumac, zanesen mišlju da uprizori Prokletu avliju na Bijeloj tabiji sarajevskoj, bio je nemalo iznenađen kada mu je rečeno da je Andrić napisao i dramski tekst. U piščevoj literarnoj zaostavštini nakon smrti pronađeno je šest nepaginiranih stranica formata 21 x 17 cm na kojima je rukom, mastilom i perom, latiničnim pismom ispisana jednočinka, autorski potpisana imenom Ive Andrića. Naslov Konac komedije dopisan je tupom olovkom i drugim rukopisom, upoređen s autografima Ive Vojnovića, pripisan je ovom dubrovačkom autoru. Biografi pretpostavljaju da je jednočinka nastala u periodu između 1914. i 1918. godine.
Da li je zamišljao glumce u habitima, opasane bijelim cingulumima s tri čvora, kako na sceni igraju malu braću iz Bosne Srebrene, kad je u bukureštanskom pismu Tugomiru Alaupoviću pisao o snu o velikoj fratarskoj drami? Ili ovaj stav ima posve drugačije književno značenje?
Ni Karađozu Latifagi ne bi priznao šta je sve rekao Ljubi Jandriću, između ostalog i to da ga je u mladosti privlačilo pozorište, da je namjeravao pisati dramske tekstove.
Jednom sam Krleži u šali kazao: Lako je tebi, dok ti mirno sediš kod kuće, svako veče ti u nekom od naših pozorišta kapaju honorari!
Pa pišite i vi drame, ko vam je kriv! Na to će Krleža, pa dodade: A što se honorara tiče, dabogda i vama kapalo ovako kao što kapa meni!
Njih dvojica remete svečarsku atmosferu na izvođenju premijere predstave U naviljcima Petra Preradovića Pecije. Miroslav Krleža februarske noći 1919. u gledalištu zagrebačkog HNK glasno uzvikuje da takav komad spada u peštanski Orfeum! Ivo Andrić s njim demonstrativno napušta kazalište.
Blagodaran svome udesu, kraljevski diplomata imao je priliku kakvu po sokacima i mahalama slavenskog Juga ne bi imao, da izravno vidi i svjedoči nekim umjetničkim i političkim fenomenima svoga doba. U rimskome Salone Margherita prisustvuje izvođenju predstave futurističkog teatra sa sudjelovanjem osnivača ovog avangardnog umjetničkog pokreta. Pisac-diplomata zapisuje da je zavidio Goetheu što je imao da opiše samo rimski karneval. U prikazu komada Tomassa Marinettija navodi samo ono što je vidio, jer, kao ni ostali u gledalištu, ništa nije čuo.
Ti komadi „Pozorišta iznenađenja“ izgleda da upravo i nemaju sadržaja, i oni očito računaju na ovo strasno saučestvovanje publike, pa tek tako zajedno sa burnim protestima i zviždanjem daju neku sliku i, možda, izraz nekih nastojanja u umetnosti. Strelovitom brzinom oni se ređaju, i ne samo da se ništa ne čuje nego se pokatkad ništa i ne vidi, jer osim što svak zviždi, urla i trubi za svoj račun, i staro i mlado gađa glumce patlidžanima, krumpirima, suhim graškom, rotkvama i svim što im do ruku dođe, tako da glumci moraju često da se sklanjaju za kulise.
Nelagodan u gledalištu, u Razgovoru s Gojom napisao je pasus koji slovi kao njegov credo shvatanja pozorišne umjetnosti:
Za mene je cirkus najpristojnija forma pozorišta. On je najmanja beda u toj velikoj bedi.
U životu sam dolazio u dodir i sa pozorištem i sa glumcima. I svaki put sam se mogao uveriti da je pozorište najjalovniji od svih naših napora. U dodiru sa scenom i glumcima mene ispuni takvo osećanje bede da se pitam: da li ova ništavnost pozorišta nije samo slika onog što čeka sve veštine, pre ili posle, na njihovom putu?
Ne bî to pravo jednom beogradskom glumcu, pa to reče piscu, koji mu odgovori:
Ma to je Goja rekao, nisam ja!
Mi u drami nismo rekli još ni svoju prvu reč, početna je rečenica Ivinog prikaza predstave Kao vihor Svetozara Ćorovića, izvedene 1918. godine u režiji Branka Gavele.
Sad nam treba drama, pedesetak godina kasnije Ivo parafrazira svoje pismo u kojem književnom kritičaru Milanu Bogdanoviću poručuje da napiše roman ako mu treba, pošto je za Andrićevu drugu zbirku pripovijetki napisao da je odlična, ali da nam sad treba roman. Osim Krleže, književnost u Jugoslaviji 1970-ih nije imala velikih dramskih pisaca, bilo je uvjerenje nobelovca. On, koji, eto, ne voli dramu ni pozorište, saopštava Ljubi Jandriću (a kome bi drugom!) da želi da se nakon njegove, Ivine, smrti ustanovi književna nagrada za dramski tekst!
Radovao bih se kada bi ta nagrada bila podsticajna i privolela mlade pisce da se na početku svog stvaranja, ali s više izvesnosti, okrenu tom nedovoljno razvijenom književnom rodu. To bi mogle biti i jednočinke, drame za široku publiku, kao i misaoni komadi koji ne moraju računati na neko veliko igranje na sceni, kao na primer Krležin Aretej, ali koji bi nas brže navikavali da dramski mislimo, osećamo i pišemo.
Nepoverljiv prema svemu, govorio je za se, protivio se miješanju rodova umjetnosti, podižući time neosvojive palisade za dramaturge i reditelje koji su namjeravali neke njegove pripovijetke i romane postaviti na pozorišnu scenu. Borivoju Jevtiću, prijatelju iz mladobosanskih dana, izgleda nije mogao odbiti molbu za dramatizaciju pripovijetke Anikina vremena. Izvrsni poznavaoci teatra znaju zašto ne gledaju premijerne predstave, a Andrić i dodatno to ne čini da bi izbjegao neželjeni publicitet i novinarska pitanja o predstavi. Ono što je 1934. godine pod nazivom Anikina uzbuna vidio na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu izgleda da je kod njega stvorilo uvjerenje da nikada više neće odobriti izvođenje njegovih proza na sceni. Predstava je bila, kaže Ivo, svedena na erotiku i istočnjački dert, nekako čudna – mnogo defova, trbušnog plesa, cike i cupkanja. Nije mu mnogo značilo što Jevtić tvrdi da njegova pripovijetka vri od dramskog elementa koji se sam nudi za scenski okvir.
Prokleta dramatizacija, naslovio je Eli Finci pozorišnu kritiku premijere predstave Prokleta avlija. Ivo, tada već nobelovac, možebitno obuzet osjećajem dodatne odgovornosti prema jugoslovenskoj kulturnoj zajednici, presamitio je svoja uvjerenja i poklekao pred odlukom da se njegova djela neće igrati na scenama. Na molbu pozorišnog direktora Milana Dedinca, dopustio je Jovanu Ćirilovu da dramatizira roman i pošto je vidio prvu reprizu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu 1962. godine, bez nekog vidnog zadovoljstva, učtivo i uopšteno, čestitao je umjetničkom ansamblu. No, bez zazora je rekao da šareno osvjetljenje zida tamnice nikako ne odgovara ubivstvenom bjelilu carigradskih hapsana.
Izgleda da ona Gojina misao iz piščevog života iščezava tek s njegovim postajanjem članom, a zatim i predsjednikom Pozorišnog saveta JDP. Do tada je znao samo za svjetla pozornice i glumce na njoj. Upoznaje majstore rasvjete, vlasuljare, suflere, inspicijente, dekoratere… U čestitki kolektivu JDP skoro pokajnički priznaje da je prvi put u životu mogao da malo izbliže, i nešto bolje, upozna jedno pozorište ne samo iz gledališta ili sa novinskih stubaca, nego iznutra.
Mene je taj višegodišnji dodir sa pozorištem i pozorišnim ljudima naučio da bolje ocenjujem i više cenim tu drevnu i složenu umetnost i one koji njoj, u ma kom vidu i ma na koji način služe. Imao sam prilike da vidim sa koliko strasti i požrtvovanja mnogi od njih, bili oni istaknuti umetnici ili anonimni tehnički radnici svome pozivu često služe. Mogao sam da saznam na delu do koje mere je pozorišni rad uslovljen u mnogim svojim delovima, koliko strpljenja i pronicljivosti traži svako sastavljanje pozorišnog budžeta i svako planiranje repertoarske politike; ukratko, koliko se rada, samopregora i savladanih teškoća, materijalnih i moralnih često krije iza crvenih slova svakog premijerskog plakata, i kako je visoka cena kojom pozorišni radnici često plaćaju živi i kratkotrajni blesak rampe ili zvuk aplauza.
Tokom desetogodišnjeg piščevog angažmana u Savetu, Jovan Ćirilov je povremeno prisustvovao na sjednicama i ponešto zapisao u svojim dnevnicima. Andrić je prečesto isticao da se u pozorište ne razumije, a to što je predlagao da se na repertoar uvrste drame njegovih književnih uzora iz mladosti za vrijeme studija u Poljskoj i što su prijedlozi redovno odbijani, primao je bez negodovanja. Način na koji je vodio sjednice Saveta, u jednome detalju, otkrivaju široj javnosti nepoznatog Andrića. U razmatranju imenovanja novog umjetničkog direktora, Ivi Frolu, koji je zatražio riječ u diskusiji, pisac je rekao: Vi ste već rekli svoje mišljenje!
Za Ivina života odigrano je još nekoliko predstava koje su za predložak imale njegovo štivo. Ono što je glumica Olga Savić priredila 1972. godine pod nazivom Lica, kolažnu predstavu od odabranih tekstova, on je smatrao najuspješnijim ostvarenjem zato što je njen rediteljski akcenat stavljen na književni tekst, interpretiran na sceni bez derta i defova.
Prokleta avlija je najviše puta izvođena, Travničku hroniku režirali su Ljubiša Ristić, Branko Bezovec i Nikita Milivojević, ovaj potonji je režirao Na Drini ćuprija u dvije verzije.
Dosta je igrana i Gospođica – Semka Sokolović Bertok igrala je kao monodramu, izvođena je u Narodnom pozorištu Bosanske Krajine u Banjaluci, Narodnom pozorištu Mostar, NP RS u Banjaluci, beogradskom JDP u režiji Gorčina Stojanovića.
Omer-paša Latas je postavljen na scenu Narodnog pozorišta Zenica 1971. godine.
Aska i vuk izvođena je kao konvencionalna i kao baletna predstava.
Ćorkana kao monodramu igrali su Miljenko Goranović (ponoćnoj predstavi na kamernoj sceni Amaterskog pozorišta Travnik 1987. godine prisustvuje 80 gledalaca) i Haris Burina.
Za podrobnije zanimanje o temi Andrić i teatar, preporučuje se dvotomna knjiga Vesne Krčmar Pozorišne dramatizacije dela Ive Andrića, istraživanje Srđana Vukadinovića Teatarski festivali i Ivo Andrić, Andrićev skriveni teatar Almira Bašovića i svakako esej Perine Meić Dramski kod u Travničkoj hronici.
***
Ljubo, mogli bismo jedno veče otići u pozorište za vreme mog boravka u Sarajevu!