Poeziju volim jer je nepredvidiva, kaže mi Hemon. Njen jezik nas vodi svojim putem. Danas sam napisao stih
Norveški kralj je mrtav.
Prirodno je došao: The Norwegian king is dead.
I sada čekam gdje će me taj stih odvesti. Privlači me otvorenost mogućnosti u jeziku poezije.
S prozom je sve drukčije. Opisujem scenu u kojoj moji junaci u romana, na nekom parkingu u Plitvicama, na svome putu iz Berlina u Sarajevo imaju trenutak opuštanja i upotrebljavaju ketamin. I kako meni to iskustvo nedostaje, odem u Chicago u malu kliniku, podvrgnem se ketaminskoj terapiji. Nakon toga se vratim kući i opisujem ono što sam prilikom medicinske seanse doživio, za potrebe svog novog romana. Mi se u prozi krećemo u unaprijed zadanom okviru. U prozi ipak imam neki oblik kontrole.
Pjesma u nastajanju govori o norveškom kralju o kojem ništa nisam znao, nisam znao ni da je živ, dok nisam pročitao vijest o njegovoj smrti. I sad se pojavio kao fakt u mojoj stvarnosti, ušao je u pjesmu za koju ću tek vidjeti gdje će me odvesti. Volim tu nepredvidivost.
Ovih dana je umro i Mladić. O njemu znam sve. I da je bio živ. I da sada više nije.
Mene su jučer zvali iz talijanskih novina Corriere della Sera da kažem kako objašnjavam onoliki broj ljudi koji ga u njegovoj smrti dočekuju kao heroja i slave ga, nakon svih zločina koje je počinio, nakon Srebrenice… Rekao sam da se dogodilo ono što sam i predviđao, da je bilo drukčije iznenadio bih se.
I to je priča o predvidivosti.
To je meni slika svijeta bez poezije.
Postoji svijet poezije i svijet bez poezije.
Svijet norveškog kralja.
Mladićev svijet.
Svij
(Naš se razgovor, u mojoj aplikaciji na kompjuteru koja nas snima, ovdje prekinuo)
Mačka i monah
Danas, 2. septembra 2026, u Sarajevu se temperatura penjala iznad 35 Celzija. U stanu radi klima, ali su vrata stalno odškrinuta da Frida, moja mačka, ima prirodan izlazak napolje. Ležim ispružen na otomanu u kuhinji, pokušao sam da crtam na ovom papiru svojim umornim rukama i odustao, okrenuo se kompjuteru i popravljao svoj sinoć napisani tekst.
A onda je s balkona utrčala Frida. Ispod šape je ispustila stršljena, odgurnula ga prema meni. Stršljen umire, ali još pokazuje znake života, lijevo krilo mu se pomjera. Pokupim ga papirom na kojem sam započeo crtež i odvojim umiruću žrtvu od mačke. A onda, dva sata je osmatram, uvjeren da ju je stršljen ugrizao. Ništa. Nema traga ugriza, ona trčkara okolo između balkona i stana kojim suvereno vlada.
Tri sata kasnije, Sula mi u e-mailu šalje svoje večerašnje otkriće; negdje je nabasao na pjesmu Pangur Bán, s kratkim objašnjenjem:
Napisana je na staroirskom jeziku, a rukopis u kojem je pjesma sačuvana vezuje se za 800–850. godinu. Nalazi se u tzv. Reichenau Primeru, malom rukopisnom zborniku koji se danas čuva u benediktinskoj opatiji u austrijskom gradu St. Paul im Lavanttal, u Koruškoj. Autor je nepoznati irski monah koji je živio izvan Irske, vjerovatno u nekom od samostana na evropskom kontinentu.
Njegov mačak se zvao Pangur Bán — a bán znači bijel, pa se ime može prevesti kao Bijeli Pangur ili Pangur Bijeli.
Posebno je lijepa osnovna ideja pjesme: monah i mačak imaju različite lovove. Mačak lovi miševe:
Kad Pangur Bán i ja
sami smo u svojoj ćeliji,
oba imamo svoj zanat…
Mačak pažljivo vreba plijen, dok monah pažljivo proučava tekst. Ono što je za jednog lov na miša, za drugog je lov na znanje.
Mačak nalazi zadovoljstvo u uspješnom lovu; monah u tome da razumije ono što čita. A najljepše je upravo ono što pjesma nema: nema velikih istorijskih događaja, nema rata, nema eshatologije.
Monah ne pokušava objasniti Boga, svijet ili ljudsku sudbinu. On jednostavno primjećuje da on i njegova mačka, svako na svoj način, rade ono što vole i u tome nalaze mir. Zapravo, vrlo savremena pjesma, valjda je to i razlog da je preživjela do danas.
Sa Sulom sam sada na kameri kompjutera, objašnjavam mu Fridino hvatanje stršljena, i neobičnost da ubrzo nakon toga stiže njegovo istraživanje srednjovjekovne pjesme.
Kažem:
„Mi živimo u sinhronicitetima. Sve je u ovom svijetu unaprijed zadano, valjda?“
A Sula veli:
„Sve je povezano i svi smo na dobrom putu, neko bos, neko u sandalama.“
Pisar Suljo
Sula mi je poslao time-lapse na kojem grupa tibetanskih monaha pijeskom pravi veliku mandalu. To je strpljiv rad u kojem se u savršenim geografskim proporcijama kreiraju najsitniji detalji sve dok se ne dođe do čudesne slike, uistinu ravnopravne ozbiljnim umjetničkim djelima. Kad je završena, stari monah četkom pobriše sve što je naslikano i pijesak nazad vrati u keramičku posudu. Tako se izriče budistički stav da ništa ne preživljava, da sve nestaje.
Gledao sam pažljivo cijeli proces i s nekom vrstom neugode pratio četku koja briše sliku od pijeska, što pokazuje sliku nihalizma, što bi mi u Evropi rekli, ali u budizmu se misli u drukčijim terminima, za monaha s četkom to je održavanje praznine u urednom stanju. Meni je taj način mišljenja stran.
Svejedno, sjetio sam se Sulje, neninog brata, bio je općinski pisar i obrazovan čovjek. Neka vrsta našeg lokalnog Bašeskije. Kad bi dolazio sestri u posjetu, svi bi ga smrknutih pogleda dočekali znajući šta ih čeka. Suljo je dolazio kao predavač. Sjeo bi, noge podvio ‘po turski’ i započeo priču koja je imala prvu riječ, a tačku na rečenicu bi stavio na kraju, kad je vrijeme rastanku. Tu nije bilo dijaloga. Samo je on govorio. Bio sam mali i vjerovatno jedini koji se njegovim posjetama radovao. Govorio je u sentencama, o svijetu i našem životu u njemu, pozivao bi se na Kur'an, a povremeno bi prizvao i svoju stvarnost pisara i tada bi ogovarao ljude, pa bi se vratio svijetu i značaju znanja u njemu.
Taj dio meni je bio manje važan i nisam ga sasvim razumijevao, ali jedna slika mi je ostala živa za cijeli život. Ispred sebe bi poredao papire za duhan, izvadio duhankesu i dok bi govorio, sporo, ali sa savršenom vještinom bi motao cigaretu, sporo, dok ne dobije besprijekoran oblik, onda bi rub liznuo i pažljivo zalijepio. Kratko bi je držao u ruci i nastavljao svoju priču, a onda, polako iznad duhankese zderao onaj papirić i vratio duhan nazad. Papir bi zgužvao u malu lopticu i spustio ispred sebe. Potom bi, a da ne prekida tok svojih misli uzeo novi papirić, primakao duhankesi, i počeo iznova da mota svoju cigaretu. Proces bi se tako ponavljao, napravi i pokvari i vrati se nazad, sve do kraja večeri. Kad završi, zgužvane papiriće bi skupio u šaku i zamolio sestru da ih baci u vatru, a svoju bi duhankesu vratio u džep.
Zašto je on to radio? Ne znam. Da li je to bio način odvikavanja od duhana? Ne vjerujem, bilo je to vrijeme u kojem se nije vjerovalo u štetnost nikotina. Možda je to skupljanje zgužvane loptica od papira i cijeli postupak bio zamjena za tespih, koji iz neko razloga nije imao uz sebe. Ipak je to oblik mentalnog umirivanja, pomjerajući bobice između prstiju, drži svoju misao u istoj ravni. Meni je cijeli postupak s motanjem cigarete ličio na upotrebu instrumenta koji je pratio njegov skladni ton govora. Ali šta je zaista to što je on radio, mislim, to je samo on znao.
Jutarnji razgovor s Petrom Milatom
Jutros razgovaram s Petrom Milatom. I on kaže:
„Ovo je došlo od Gorana, na kavi prošli tjedan. Pričali smo o tebi i on veli da mu tvoj ubrzani ritam pisanja i objavljivanja dosta sliči na Roberta Bolaña posljednjih godina njegova života. Ne znam jesi li o tome već negdje pisao u ovim zadnjim knjigama?“
Zapravo u svojim dosadašnjim knjigama, negdje još od knjige korespondencije koju sam vodio s Miljenkom Jergovićem, potom u Autoportretu s torbom, pa evo do posljednje knjige koju sam objavio, Rat je bio budistički samostan, ja pišem o Robertu Bolañu, ali se nikada nisam bavio tim konkretnim podatkom o njegovom prelasku iz jednog književnog modela u drugi. On kad je otkrio svoje medicinske probleme, on jeste napravio prelaz iz poezije na roman. I pisao je mnogo.
U tome ima neke sličnosti s ovim što ja radim, ali ima i određenih razlika. Najprije njegovo objašnjenje, ako dobro pamtim, bilo je da on to radi da bi skupio pare za svoju porodicu, od kojih bi imali korist jednom kad njega više ne bude. Istina je da poezija ne donosi materijalnu korist. Pisao je on i prozu u ranoj fazi, ali ako se sjećaš njegov prvi roman Antwerp, zapravo je poezija i od nje neke financijske koristi nije moglo biti. Onda kad je odlučio da napravi promjenu, prebacio se u američki model pripovijedanja i to se s njegovim južnoameričkim temama, pa i evropskim temama, sretno uskladilo.
U mom slučaju, pisanje užurbano i često objavljivanje desilo se iz potrebe da završim neke knjige koje sam imao na umu od ranije, ali mi je to neprestano izmicalo. To je strelica vremena, koja me usporavala, neprestano sam u budućnost pomjerao svoje pisanje, jer sam imao važnija posla. Trebalo je raditi zahtjevne poslove tako da moja porodica preživi.
To se neprestano pomjeralo prema nekoj nultoj tački iz koje ću posvećeno da pišem i objavljujem. A onda sam shvatio da se to, na taj način, neće dogoditi. Jednom kad je dijagnosticiran kancer želuca, promijenio sam se iz temelja i počeo pisati. Ja želim brzo završavati svoje knjige i želim ih čim prije vidjeti. U tom procesu, boravim u zatvorenom prostoru iznajmljenog radnog studija, što je u suprotnosti s mojom nekadašnjom potrebom za kretanjem. Zbog toga se pisanje pretvorilo u bijeg od samog sebe, da bih zaboravio na ovo u šta sam se pretvorio. Tako su se desile neke promjene koje se meni čini važnim. Nisam bio sklon fikcionalnome, nisam bio sklon, tada sam govorio, izmišljajima, ali sada jesam. Bježeći od svoga svijeta nastojim ući u imaginaran svijet. Zbog toga što sam spriječen da izlazim u svijet, stvaram novi svijet u onome što pišem, miješajući ga s realnim iskustvima iz svog života.
Ne tako davno, gledao sam televizijski razgovor u kojem Thomas Bernhard za sebe, otprilike kaže, kako uopšte ne misli na smrt, ali da također zna da smrt stalno misli na njega. Misli: Kad ću ga odvesti kući. I kaže da zbog toga nerado ide kući, zato što otići kući znači umrijeti. Poziva se na Pascala koji je rekao: Biti kod kuće znači biti mrtav. I na neki način ja razumijevam ovo što je on rekao. Otuda dolazi potreba da se izmaknem od sebe i, u izvjesnom smislu, to je zavaravanje smrti. Nemam ja iluziju o tome da od nje mogu pobjeći.
Ali ako ovdje govorimo o konkretnoj kući, a Bernhard i o njoj govori, misli o tome što je njemu austrijska kuća i Austrija kao takva. Nekad pomišljam da sam napravio grešku zbog toga što sam se iz Amerike vratio kući. Ja sam bježao zbog toga jer više nisam mogao podnijeti Trumpa, u onom njegovom prvom mandatu. Kad sam došao ovdje, prijalo mi je. A mogu reći da mi prija i sada, nezavisno od mog medicinskog biltena.
I kad se podvuče crta, birajući između Trumpa i kancera, izabrao sam kancer.