Sulina lična vrana
On izlazi u obaveznu podnevnu šetnju.
U svojoj ulici ima pekaru u kojoj kupi pecivo. Na izlasku ga čeka vrana. To je ista vrana koja će ga neko vrijeme, iz dana u dan, slijediti u šetnji, do tačke kad on dovrši svoj dio peciva, a ostatak baci vrani i tu se razdvoje.
Navikao se na svog pratioca. Ali danas se vrana nije pojavila. Večer provodi u stanju blage melankolije, pita se:
Šta se desilo njegovoj ptici?
Sula
On već godinama skuplja papire za kaligrafiju, stižu do njega iz Kine i Japana u dekorativnim kutijama, kupuje različite vrste tinti i pera. I već više od dvadeset godina sprema se da piše, a ipak se ne upušta u to, jer nema povjerenja u svoj rukopis.
Svejedno, on je dječak među igračkama, dok zagleda u papire namjenski pravljene za njegovu nepostojeću kaligrafiju, bočice s tintom različitih oblika i veličina, i pera sa zlatnim i srebrnim vrhovima, on je kaligraf. Veća je njegova bliskost s tim objektima, nego s vlastitim rukopisom. Naša posvećenost predmetima nekad je veća od naše potrebe za vlastitom kreacijom.
Čisti papir je uzbudljiviji od većine papira po kojima je neko ispisao svoje rečenice.
„Razumijem tvoj pristup kaligrafiji, ali moje pitanje je: zašto ne pišeš svoje tekstove, svoje priče i eseje u obični notes, koristeći ta pera i tintu?“, pitam ga.
„Bilo je vrijeme kad sam ozbiljno pomišljao da zapisujem. Zaboravi pera i tintu. Sjećaš se, na početku rata, kad smo počeli raditi u Informativnoj službi Vrhovne komande bosanske Armije, tamo u ulici Danijela Ozme, u starom radiju, dobili smo kompjutere. I ja sam u kratkom roku uspio napisati seriju filozofskih tekstova kojim sam bio jako zadovoljan.
Tih dana s Grbavice je uspio pobjeći neki mladić i sklonio se u malu prostoriju u zgradi. Soba nije bila veća od dva metra. U njoj je on, da se obrije, iz jedine utičnice isključio kabl na koji su bili priključeni svi naši kompjuteri, a kako ja nisam snimio svoje tekstove, sve se pobrisalo. Mislim da nakon toga nisam bio spreman ponoviti iste eseje, pa sam odustao. Pisanju bih se nekad i vraćao, ali mrzovoljno i bez želje da to pretvorim u ozbiljan i konzistentan rad. Ona isključena utičnica u zidu sobe u Danijela Ozme, i mene je iskopčala.“
Biblioteka
U toku kasnog proljeća i, evo, cijelo vrelo ljeto 2026. godine, radim na tome da se vrate knjige u Vijećnicu. Biblioteka je početkom rata spaljena, u njoj je izgorilo tada više od dva miliona knjiga, a jedna divna djevojka je, prilikom spašavanja bibliotečke građe, poginula. Spaljivanje zgrade bio je vojni cilj našeg neprijatelja koji je grad držao pod opsadom četiri godine. Knjige su spaljene s jasnom odlukom da se uništi sjećanje grada.
Nakon rata, strani investitori su ulagali u rekonstrukciju zgrade, uvjereni da obnavljaju biblioteku. A kad je obnovljena, gradski političari su je zaposjeli, odbijaju izaći iz nje, i predano rade na tome da knjiga u Vijećnicu nema. Naše kolektivno vlasništvo su pretvorili u sredstvo za vlastitu zaradu, iznajmljujući prostor za svadbe, sajmove, privatne proslave… Nigdje u svijetu se nije dogodilo da nakon velikih ratova, u miru, političari usele i zaposjednu zgradu koja je odranije služila kulturi. Samo u Sarajevu. O tome piše Nenad Fišer, u svom opsežnom istraživanju o Vijećnici.
Gradski uglednici pišu tekstove, koje iz dana u dan objavljujemo, tražeći da se knjige vrate u svoju kuću, a do političara to kao da ne dolazi. Šute. Živimo u paralelnim svjetovima, gluhi su za naše riječi.
Kako nam se to desilo?, pitam u nevjerici.
Sula sluša, šuti, a onda ipak kaže:
„Keith Richards (The Rolling Stones), moj omiljeni zapadni filozof, u svome vlasništvu ima veliku biblioteku u kojoj često pozira fotografima. Napravit ću sitnu korekciju[1] njegove rečenice iz autobiografije Life, objavljene 2010. godine, a koja glasi:
Dok rasteš postoje dva institucionalna mjesta koja snažno utiču na tvoju stvarnost: džamija koja pripada Allahu i javna biblioteka koja pripada tebi.
Tako glasi rečenica koju sam malo prepravio da je približim našem, sarajevskom iskustvu. Trebalo je na vrijeme čuvati ono što pripada tebi. Richardsu nije strana ideja pripadanja.
A sad sam se sjetio jedne karikature, mislim da je objavljena u New Yorkeru. A možda i u nekom drugom magazinu. Na njoj su, ako dobro pamtim, Adam i Eva, a sasvim sa strane, leđima im okrenut stoji Keith Richards. I Adam pita Evu: Ko je onaj čovjek? A gore iz oblaka viri glava Boga koji Adamu odgovara: Ne znamo. On je ovdje bio prije nego što smo se mi pojavili.“
***
[1] Evo i originala, tako da se vide korekcije u prijevodu: When you are growing up there are two institutional places that affect you most powerfully: the church, which belongs to God, and the public library, which belongs to you. The public library is a great equalizer.
U pravu je bio Charles Bukowski
U svom kasnom dječaštvu i ranoj mladosti imao sam muzičku grupu, svirali smo Grateful Dead, Pink Floyd. Svirali smo po stanovima, komšije bi dolazile na vrata tražiti da se smanji naša buka, pa smo se stišavali, do šapata. Ali smo svirali. Zabavno je bilo. Kao vođa naše grupe nam se nametnuo U., dolazio je iz ugledne socijalističke porodice, njegovo je samopouzdanje bilo neupitno.
Rano je počeo pokazivati zanimanje za filozofiju. Onda bi između svirki razgovarali o Heideggeru, a priča se završavala njegovom arogantnom rečenicom po kojoj je filozofija njemu dostupna, a da se ja bez stvarnog razumijevanja uključujem u razgovor o nepoznatom. I ja bih to prihvatao bez opiranja, tražeći da se vratimo svirci. Uskoro, U. je upisao filozofiju, napredovao, napisao neke knjige koje ni on nije čitao, dobio posao na lokalnom univerzitetu. Ništa svoje on nije donio u filozofiju. Pokazalo se da, naprosto, nema dara. Nakon što je to shvatio, prešao je u političke ideologe, stavio se u službu notornim nacionalistima. To me je povrijedilo.
Ne viđamo se više. Sad živimo u različitim gradovima. A ipak, ako bih ga sreo, ako bi se takvo što dogodilo, izveo bih ga na kafu da se sjetimo mladosti i Pink Floyda na koncertu, bez publike, u Pompejima. Premda je to vjerovatno greška. Mi više nismo ona djeca, sad smo nova bića, pokvarene igračke. Kad zakaže znanje, ljudi se okreću svijetu moći. Valjda je tako u životu, i nama dragi ljudi na kraju se pokažu kao loši.
Došlo je vrijeme u kojem je istina skrajnuta, obični svijet se za nju ne zanima, istina ne prija njihovom uhu, i onda biraju onu laž koja im je najprivlačnija. Laž tako postaje njihova istina, zaslugom djelotvornog učinka nacionalističkih ideologa.
Jednom, kad sve prođe, U. bi za svoje „političke zasluge“ mogao dobiti spomenik na nekom trgu uz glavnu ulicu.
U pravu je Charles Bukowski u onih savršenih šest stihova koji idu, otprilike, ovako:
Vaši najbolji ljudi umiru u uličicama
Pokriveni listom novinskog papira
dok vaši najgori ljudi
imaju kipove u parkovima
da golubovi seru po njima
stoljećima.
Pohvala novom
Javio mi se Petar Milat i kaže:
„Moja dva dosadašnja rukovodeća motta koje sam našao kod Waltera Benjamina su bila:
Lako se pogubiti u gradu. Ali da se izgubiš, to treba naučiti. – S time otvara Berlinsko djetinjstvo oko tisuću i devet stote.
I onda drugi:
Komunist se može biti samo s pola srca. – To je negdje iz njegovih dnevnika ili pisama.
Ali kad sam ovog ljeta naletio na sljedeći citat, to mi je sada postao program. Zapisuje Benjamin 25. augusta 1938. godine:
Brehtijanska maksima: nadovezuj se rađe na loše novo, nego na dobro staro.
Prva stvarna potvrda ove maksime: jučer sam uraru u Zagrebu, gdje sam inače taj sat bio kupio 2004. godine, ponudio da ga otkupi natrag, jedan divni ručni Tissot iz 1947. godine. I uzeo sam ovo, pa sad treniram Siri na Apple Watchu. Jedan vječni sat promijenio sam za privremenu igračku, zato što me njene mogućnosti trenutno privlače.
Vječnost umara.“
Pitanje izbora
S Aleksandrom Hemonom danas na Zoomu, uobičajeno druženje subotom. Kod njega je 7:30 ujutro, a kod mene je podne, 13:30. Razgovaramo iz razdvojenih vremena, o onome što smo obojica radili u razmaku između dvije seanse, a onda o umjetnosti, književnosti, i on kaže:
„Ja sam neprestano između dva izbora, dok komponujem svoju muziku, nedostaje mi pisanje književnosti. Kad radim na novom romanu, fali mi moja muzika.
Podsjećam sebe na jednu karikaturu koju sam negdje u našim novima vidio, a na njoj je žena poklonila dvije kravate svom suprugu. On je upravo stavio jednu oko vrata. A supruga veli:
Znači ova druga ti se ne sviđa..?“
Ponavljanje je sudbina
Radeći na novim knjigama, svjesno upotrebljavam ponavljanja u tekstu. I ne samo u okviru istoga rukopisa, nego ih prenosim iz knjige u knjigu. Moji urednici su brzo shvatili da je u pitanju postupak koji pažljivo slijedim. To je, što bi Aleš Debeljak rekao, „širenje slike“. Jednom započeta priča u svom ponavljanju dobija nastavak, koji prethodnu priču u izvjesnoj mjeri širi, daje joj nova značenja.
Dodatni razlog za izbor ovog postupka je model pisanja u kojem ja svoje paragrafe izgovaram u mikrofon. Iz jezika koji u tipkanju teži preciznosti, ja sam se okrenuo obraćanju sebi ili nekom drugom, gdje je važna jasnoća, neposredna razumljivost onom koji sluša. Baš kao što je to u našem dnevnom govoru, ponavljanje je prirodno.
Danas sam čitao intervju meni valjda najdražeg američkog pjesnika Fredericka Seidela. Razgovor je to objavljen prije više od dvadeset godina (Umjetnost poezije br. 95, objavljen u broju 190 časopisa Paris Review). A tamo:
„Ponavljanje je sudbina“, kaže Frederick Seidel. Njegov rad ima „opsesivnu kvalitetu“, kaže intervjuist Jonathan Galassi, po tome što se pjesnik vraća „određenim temama i subjektima iznova i iznova“. U istom intervjuu Seidel kaže:
„Volim pisati neugodne pjesme, ne smeta mi ako pjesma nekome djeluje neugodno. Još uvijek je moguće uvrijediti ljude, a moje pjesme to nerijetko čine. Jedan od načina da se to učini jest lijepo napisati ono što ljudi ne žele čuti.“
Meni je to blisko, jer i sam u zadnjoj rečenici svoje posljednje knjige (Tuzlanski stenogrami) kažem: „Na pisanje me pokreće nesporazum sa svijetom.“
U zadnjem, ovoljetnom broju časopisa Paris Review, Seidel je objavio pjesmu Mrtve glave u tami – piše o muzici Grateful Deada, o stvarnosti današnje Amerike – koja ovako počinje:
Čujem muškarce kako marširaju. Trump Trump Trump Trump,
Vrijeme je za zatvor. Bojim se.
Nema se što pjevati osim pjesme.
Jer neće dugo trajati. Sve je pošlo po zlu.
Bojim se. I ti?
Ljudi žive uglavnom izolirani od svoje stvarnosti, bez jasne slike što im se događa.
Treba ponavljati, da bi nas se čulo.