Forsirani marš
Vrelo je ljeto 2026. godine.
Svi ćemo mi jednom biti spašeni.
Samo da danas padne kiša.
Kamilica
Na putu sam do Gradske kafane u koju redovito dolazim na ručak, i osjećam kako mi se gorušica pogoršava. Mali je razmak između mog stana i restorana, doslovno prelazak s jedne strane ulice na drugu, a moje stanje s refluksom naglo se pogoršalo. Naviknuti na mene, konobari su ljubazni, s pažnjom se odnose prema meni. Razumiju da sam ostao bez izbora: zazirem od hrane, a nisam siguran šta je pravi izbor za piće. Mladić u restoranskoj uniformi stoji uz moj sto i bez oklijevanja kaže:
„Uzmite kamilicu. Od nje Vam ne može biti gore, a možda bude koristi.“
Uzmem kamilicu, premda sam potpuno odviknut od čajeva, ne prijaju mi; nekad sam pio mentu a sad već mjesecima ni to. Naručio sam kamilicu, ali nije išlo, nije mi prijala. Zahvalim se konobaru, platim i krenem kući.
Kad sam prešao ulicu, prolazeći pored pekare, na vratima se pojavio mladi par s perecima. Usred su razgovora i djevojka mladiću umirujućim glasom kaže:
„Ima li išta na svijetu bezazlenije od kamilice?“
Susret na Stojčevcu
Sula je otišao na Stojčevac. Dva sata je proveo uz jezerce i telefonom snimao pačiće na površini, način na koji se kreću, usprave se na noge, lepeću krilima i lebde nad vodom kao gliseri. Potpuno se predao snimanju. Potom mi je snimak poslao i sad ga gledam.
Javim mu se:
„Znaš li da su se na Stojčevcu trebali sresti Tito i Che Guevara?“
„Ne.“
„Tako je pisalo u službenom itineraru. Nije poznat razlog zašto se to nije desilo. Guevara je stigao u Sarajevo, pretpostavljam da je bio na Stojčevcu, vjerovatno je vidio i pretke tvojih današnjih pačića, ali to u arhivu nije ostalo zabilježeno. Arhiv je zabilježio njegovu posjetu Muzeju Mlade Bosne. S Titom se sreo tek na Brijunima. U neočekivanom susretu, Broz se tog dana sreo i sa Haile Selasijem, za njega važnijim sagovornikom od tridesetogodišnjeg revolucionara s Kube.
Nakon susreta, Che Guevara je dao kratku izjavu i u njoj izrazio svoje oduševljenje Maršalom.
Otprilike onako kako si ti na ovom snimku izrazio oduševljenje svojim susretom s pačićima.“
Odisej u partizanima
Poruka Nenada Fišera na WhatsAppu:
„Šta je pjevao Odisej kad je bio u partizanima?
Padaj Scilo i Haribdo!“
Poruka je stigla u trenutku kad sam završavao gledanje filma Stevena Soderbergha, „The Christophers“, koji je Nenad proslijedio našem zajedničkom prijatelju Hrvoju Batiniću, a on nakon toga meni. U najkraćem, potomci nekada slavnog slikara, koji se u međuvremenu sasvim povukao i muči se s vlastitim materijalnim održavanjem, angažiraju izvrsnu restauratorku slika i samu solidnu slikaricu da utvrdi da li su u ateljeu slikara sačuvana djela rađena tridesetak godina ranije, za koje vjeruju da će im donijeti zaradu, što ona na kraju pristaje, postaje njegova asistentica i tu se razvija izvrstan odnos između dva nesporno posebna glumca, lik slikara Juliana Sklara glumi Ian McKellen a njegovu asistenticu Lori Butler glumi Michaela Coel. Njen je posao pronaći slike i eventualno služeći se svojim nespornim slikarskim darom naslikati nove na tragu postojećih što bi potomcima donijelo profit. Nenadova poruka dolazi u trenutku dok, u završnici filma, traje razgovor oko slika izloženih na velikoj retrospektivnoj izložbi sad već umrlog slikara. Pitanje je: Ko je sve ovo naslikao? Odgovor restauratorke glasi: Zar je to uopšte važno? Za mene to postaje ključna tačka u filmu, oko koje se sada vrtim, ko Odisej nad Scilama i Haribdama. Večer ću provesti misleći o tome. A onda ću, pretpostavljam, zaspati.
Radio Benjamin
Javio mi se Petar Milat, kaže:
„Par godina Walter Benjamin je imao svoju radijsku emisiju za djecu. Njegova serija se zvala ‘Prosvjetiteljstvo za djecu’. Išao sam provjeriti kako bi zvučao vještački prijevod s njemačkog na hrvatski, a da pritom aplikacija napravi usporedbu s nedavno objavljenim engleskim prijevodom. Krajnji prijevod na hrvatski nije loš, tečan je i donekle precizan. U prvom poglavlju engleski prijevod je Berlinski dijalekt, a njemački je Berlinska njuška. NJUŠKA je doslovan i dobar prijevod berlinskog tj. njemačkog izraza SCHNAUZE. Tako se i kaže da, govoreći o dijalektu, Berlinčani imaju berliner schnauze.” Dakle, njušku.
Knjigu sad čitam s velikim zadovoljstvom, jer je pisana duhovito, uglavnom pozivajući se na vesele događaje u kojim učestvuju Berlinčani. Benjamin je očigledno imao veliku naklonost za direktnost, možda i drskost, stanovnika njemačke prijestolnice.
Zanimljivo, ova je knjiga ostala ispod radara njegovih filozofskih knjiga koje se svejednako prevode. Rado bih ovdje prepričavao Benjaminove anegdote, ali ću se zadržati na posljednjoj iz uvodnog poglavlja Berlinska njuška, pardon, Berlinski dijalekt. A tamo je vještačka inteligencija s njemačkog na hrvatski prevela sljedeće:
„Ima jedan dječak u petom razredu koji se nikako ne može odviknuti od toga da učitelju govori ‘ti’. Učitelj se zove Ackermann. Sluša on to neko vrijeme, naposljetku se razbjesni i kaže: ‘Do sutra ćeš mi sto puta napisati u bilježnicu: Svome učitelju ne smijem govoriti ti.’ Drugi dan dolazi dječak, predaje učitelju bilježnicu, i doista, sto je puta napisao: Svome učitelju ne smijem govoriti ti, gotovo pola bilježnice ispunio. Učitelj prebroji, sve se slaže. Šta, kaže mali koji stoji kraj njega, šta je, Ackermann, sad se čudiš!“
Knjigu je na engleskom objavio londonski Verso, s naslovom Radio. Benjamin. Čitam je veseleći se Benjaminovom radovanju berlinskoj njušci. U pitanju je opora drskost ali već skoro kao mentalitet jednog grada i njegovih žitelja.
S druge strane, ako ću biti iskren do kraja, mogućnosti vještačke inteligencije uznemiravaju me i plaše.
Noćni ljudi
S malim zakašnjenjem sam mom američkom prijatelju Peđi Kojoviću, jutros u 5 sati, odgovorio na poruke koje mi šalje na WhatsApp. On je na to dopisao:
„Pišeš li to na početku noći ili na kraju dana?”
„Moj dan je započeo sat ranije, noć je već uveliko iza mene prošla. Čak sam i kratku priču u tom razmaku napisao.”
„Eliot je pisao u tom procjepu između noći i dana, prije posla”, kaže Peđa.
Svoju pjesmu „Tami, iz koje dolazim”, Rilke završava stihom: Ja imam vjeru u noći.
Cijeli svoj život ja sam pisao tek pred ponoć, do dva ili tri sata ujutro. To je bilo vrijeme kad bi mi narasla snaga, svijest bi se očistila od svakodnevnih nevolja, i mogao sam bez ometanja pisati ono što želim, opušteno preći u tekst iz zamagljene svijesti dnevne stvarnosti. To je donijelo puno radosti, a malo sna.
Ako bih se sada mogao vratiti u prošlost i još jednom krenuti iz početka, bio bih brižan prema svome snu.
Sipar
„Ti si u Grčkoj?“, pitam Petra Milata.
„Nisam – samo kad nešto čitam ili slušam ili gledam, volim na Fejsbuku staviti lokaciju radnje. U ovome slučaju čuveni Apolonov hram u Bassai na Peloponezu.
Moj omiljeni filozof slike, Georges Didi-Huberman, napisao je svoj esej o Heideggerovom čuvenom eseju o porijeklu umjetničkog djela. Tamo Heidegger između ostalog ima dva poznata primjera, Van Goghovu sliku s cipelama i ovaj grčki hram.
Heidegger na hramu vidi čvrstinu i postojanost, dok Didi-Huberman koji je pješačio do hrama, vidi kako se kameni stupovi osipaju. Taj izraz na francuskome je éboulis. Claude[1] mi je dao našu riječ, sipar. Prvi put sam čuo za tu riječ.
Pitam jučer Nenada, poznatog i pomnog zagrebačkog romanistu, je l’ pozna tu riječ na hrvatskome. Kaže, ne zna. On u francuskome pozna izraz za pala stabla nakon oluje, što bi kod nas mogla biti izvalina. Ne zna ekvivalent za kamenje i stijenje. Ali sviđa mu se taj sipar, kaže.
Sat vremena kasnije sjedim sa svojom drugaricom Natašom. Ona je pak poznata modna dizajnerica i strastvena planinarka. Kažem joj za sipar. Ona se nasmije. To je planinarima vrlo čest pojam, veli. Predio razdrobljenog kamena gdje nema čvrste pozicije, pa stoga može biti i opasno klizište.
Eto, šta čini AI u kombinaciji s prijateljima.
Zdravko Grebo
„Tako ti je, kako ti je“, kažem na kraju dugog razgovora, kad više nemamo ništa više jedan drugome reći, u trenutku predponoćne dokolice, Hrvoju Batiniću. A on veli, volim tu tvoju uzrečicu. Da, kako je, tako je.
Naš drug, profesor Grebo, imao je zbir svojih uzrečica. Kao da se njima štitio. Jedna je njegova uobičajena izreka bila:
„Ko nas zavadi?
I onda on opisuje one nane u Mostaru. Sjede na sećijama, zabiju mlinove za kafu u stomak. Vrte meljcima, kafa se drobi i jedna drugoj kažu:
„Ko nas zavadi.“
Uzrečice umekšavaju naš cinizam. On je sebe spašavao tako što je kao Mostarac imao kultivirani humor, i on je umio da se izmakne i sav taj naš jad pogleda sa smiješne strane. Velika je to vještina.
Amerika
„Planiraš li se vratiti u Ameriku?“, pita me Sula.
„Ne, ja sam otišao u vrijeme prvog Trumpovog mandata. U međuvremenu sve se već pogoršalo. Zašto bih se vraćao?“
„Kakvom brzinom se sve iz temelja promijenilo. Bilo sam neki dan u gradu, otišao u onu radnju s pločama i starim diskovima. Naleti nekad nešto od stare muzike. I naletim na Grateful Dead, Blues for Allah, super izdanje 3 CD-a. To je njihov album s kojim smo odrastali. Nekad smo to imali kao one analogne kasete. Sad to sve vrijeme slušam. Koja je to Amerika bila?
Jerry Garcia! Santana priča priču s Woodstocka.
On čeka kad će nastupit. I kažu mu Vi ćete tek u četiri ujutro doći na red. Dobro, kaže Santana. U to dolazi Jerry Garcia i dijeli tripove. Kaže ovo je dobro. I ja to popijem, kaže Santana. Kao da mu je to bio prvi put. U to dolazi onaj glavni šef i kaže Santani Vi sad morate izaći. Ako sad ne izađete nećete više biti u programu. A meni se sve vrti, ne znam gdje sam uopšte.
I uspio je odsvirati, to je legendaran nastup. Santana na Woodstocku.
To je bilo vrijeme. Te Amerike više nema.“
„To je bilo vrijeme žestine, vrijeme oslobođenosti. Ta dobra Amerika se pretvorila u kamilicu. Korporacije su kompletno stanovništvo strpali u rezervat, i oni su sada Indijanci, ili bi zbog političke korektnosti trebalo reći Native Americans. I možda je dobro da je tako. Sad mogu razumjeti šta su oni jednom uradili drugima. Tako ti je, kako ti je.“
[1] claude je “anthropic claude”, onaj zasad najbolji AI-alat