Begagić: Šta ako ovaj život ne moramo odigrati kako su nas učili?

Kada živimo zakopčani u svojim mikrosvemirima, zaštićeni zidovima istomišljenika u tvrđavama koje smo si brižljivo gradili, zna nam se učiniti da kada se dešava neki nama važan događaj, cijela javnost, kompletna kulturna i društvena scena, bruji samo o tome. Iskače nam sa svakog feeda, iz svake društvenomrežne paštetice samo to šta nas zanima i što je nama važno, pa na trenutak i zaboravimo na naš balon i ustreptimo, poradujemo se da je napokon javni prostor preuzelo nešto lijepo, nešto vrijedno, u kakofoniji crnih hronika i teorija zavjere.

E tako je ovih dana, širokodometno odjeknula vijest da je Selma Spahić opet napravila sjajnu predstavu, režirajući Čehovljevog Galeba u Novom teatru u produkciji ICIKUM-a. Hvalio je Selminog Galeba i Kunto, i Panto, ushite radosti što imamo takav komad na našim daskama i poruke zahvalnosti Selmi što nas iznova izbije sa tračnica stvarnosti ispisivala je i izgovarala publika, ljudi različitih profila, ne samo tetarske radnice i radnici i oni zakleti zaljubljenici u teatar.

U rekordnom se roku po premijeri pojavila i prva teatarska kritika što je dosta neobično za ovdašnje prilike, s izuzetkom predstava koje igraju u sklopu festivala MESS.

Sve je upućivalo na to da je propustiti Galeba ravno društvenom i kulturnom samoubistvu i da je građanska dužnost svakog stanovnika našeg balona nabaviti kartu kako zna i umije, a i to je, pokazat će se, bio nimalo lagan zadatak, budući da su karte za sva septembarska igranja rekordno rasprodane.

Sada kad nam je približno jasno da je recepcija Čehovljevog Galeba u režiji Selme Spahić premašila sva i svačija očekivanja, valjalo bi, napokon, pokušati dokučiti i zašto.

Odigravanje života

Selma Spahić svog je galeba pustila da leti, pa se predstava ne odigrava tek na jednoj sceni, u jednom zatvorenom prostoru. To je predstava u pokretu i u nepredvidivosti. Svaki je čin prostor za sebe, što je osvježavajuće za publiku, ali i dodatni izazov za ansambl. No, on se s tim nosi nepokolebljivo dobro i funkcioniše kao izuzetno posvećena i skladna zajednica što je i zasluga rediteljice koja očito na svakom svom projektu postiže da ansambl strasno uživa u igri što se još kako vidi na svakoj izvedbi.

Ovakve promjene prostora u kojima se Galeb odigrava, nisu naravno tu bez dramaturškog razloga. Ne radi se samo o kretanju radi kretanja, već o svojevrsnoj spirali prema unutra, sužavanju prostora igre, od širokog, otvorenog, prozračnog, javnog do potpuno skučenog, gotovo klaustrofobičnog, intimnog i privatnog na samom kraju.

U toj neprestajnoj dinamici, toj igri kretanja koja nas djetinje zabavlja i drži u zanosu kakav imamo, recimo, čitajući dobru književnost i iščekujući kako će likovi koje smo zavoljeli završiti, sve je u pokretu, publika se kreće, glumci se kreću, prostor se mijenja, scenografija se mijenja, ne znamo uvijek gdje treba gledati, kamo treba poći, ali je sve to, mada ovdašnjoj publici donekle začudno, zapravo vrlo čehovljevski jer njegovi likovi, u Galebu, ali i ostatku njegova opusa, također vrlo često ne znaju šta se zapravo događa s njihovim vlastitim životima.

Oni žive čudeći se onom što im se u životu izdogađalo, pokušavaju shvatiti sebe i jedni druge, stalno pogrešno čitajući tuđe namjere.

I svi oni uporno nešto žele, a nešto sasvim drugo dobiju.

Kostja želi Ninu. Maša želi Kostju. Medvedenko želi Mašu. Nina želi Trigorina. Trigorin želi vidjeti sebe Nininim očima, ali i ne izgubiti naklonost Arkadine. Arkadina želi lijek za vječnu mladost kako bi zadržala patrijarhatom skrojenu privilegiju. Sorin želi život kakav nije stigao živjeti.

Kao da je svakom od njih u rukama scenarij za pogrešne likove, kojeg slijepo uče napamet, kojeg moraju odigrati, jer takva su pravila igre. I tu, u njihovim odigranim i neodigranim životnim ulogama, njihovim neostvarenim željama, njihovim stalnim čežnjama za životima koji ih negdje drugo i s nekim drugim čekaju, odvija se većina svijeta Čehovljevog Galeba.

Ali ono što Selma sa svojim autorskim timom nevjerovatno dobro radi je da, ne skrnaveći Čehova, prepozna kod njega sitne pukotine, otškrinuta vrata koja potom otvori širom i omogući likovima da iskorače u prostor i odigraju nešto drugačije, a opet nešto što zaslužuju i što mogu da iznesu. U tom otvaranju prostora, rediteljka nas zapravo pušta da provirimo i za trenutak pogledamo u svijet slobodan od nametnutih rodnih, klasnih i inih uloga ili onaj u kojem su te uloge potpuno drugačije raspoređene. Nemoguće je Selmine predstave ne tumačiti kroz rodno-klasnu optiku, pa ni Galeb, sigurno, nije izuzetak.

Rod i klasa: Ko ima pravo na želje?

Impozantna je galerija ženskih likova u Selminom Galebu, a i glumica koje junakinje utjelovljuju: od sjajne prvakinje drame Ejle Bavčić do studentica Akademije Ive Prgić i Anje Vujković.

Ono što je posebno zanimljivo i čime se rediteljica dobro zaigrala jeste otvaranje pozornice za skrajnute. One tihe i nijeme junakinje u ovoj su predstavi samouvjereno iskoračile s margine u centar pozornice.

Autorski tim svjesno je tako „povećao“ Polinu Andrejevnu (maestralno je utjelovila Maja Izetbegović), junakinju koja je kod Čehova sluškinja, pomoćnica, njegovateljica, ona „u četiri zida uzidana“ žena kakvima obiluje i ovdašnja, a i svjetska literatura i stvarnost. U Selminom je Galebu nimalo slučajno baš takvoj junakinji dato više vremena, više prostora, više tijela, više govora, više prisutnosti, više seksualnosti. Selma Spahić nije samo proširila sporedni lik, ona je uzela junakinju koja je kod Čehova dio pozadine pitajući se: Šta se događa kada ovu ženu, njene želje, njen život, stavimo naprijed?

Šta se desi kada podrazumijevajućem kućanskom opslužiteljskom, njegujućem radu damo ljudsko lice? Kada ona koja čisti, kuha, sprema, zapravo postane žena koja ima svoje želje, svoje čežnje, svoje tijelo, svoju strast, kada to nije samo Polina koju svi koriste, već i žena koja želi nešto za sebe, koja sanja, koja je strastvena, emotivna, koja puši, plače dok gleda dokumentarce sa umirućim životinjama i strasno želi muškarca s kojim godinama održava tajnu vezu?

Čehovljev Galeb drama je i o umjetnosti i umjetnicima, njihovom stvaralačkom egu, ljubavima, romansama, dramama, željama. No, Selma Spahić proširila je taj svijet i postavila pitanje ko održava taj svijet dok umjetnici stvaraju, otvarajući tako i prostor da dramu čitamo ne samo kroz rodnu, nego i klasnu optiku.

Polina Andrejevna nije samo njegujuća žena, supruga, ljubavnica, ona je i Mašina majka. One Maše koju je sjajno odigrala mlada glumica, studentica sarajevske ASU, Anja Vujković, upisujući se s mladim kolegom Josipom Stapićem (Kostja) i kolegicom Ivom Prgić (Nina) na listu imena za koja ćemo tek čuti i u čijim ćemo rolama zasigurno uživati u godinama pred njima.

I Maša, kao i gotovo svi Čehovljevi likovi u Galebu želi nešto što ne može imati. Ona strastveno želi Kostju, dok ovaj sanja o Nini. Gledajući svoju majku, Maša gleda život koji ne želi da živi, kojeg se sve što u njoj kuca i diše gnuša, ali i pribojava. Nije slučajno upravo ona ta koja povlači zastor i sklanja od radoznalih pogleda publike svoju majku i ljekara Dorna u strasnom zagrljaju. Iza tog formalnog čina cenzure zapravo je njeno odbijanje da se zagleda u život koji i nju čeka, a kojeg toliko ne želi. Kao da je čežnja za onim što nemamo porodični usud što se kroz prozore, stakla i zastore prenosi s majke na kćerku. I Maša će se udati za učitelja Medvedenka, biti u braku i imati djecu, živjeti svoj građanski život, ali će isto tako, kao i Polina, sa sobom na pozornicu ponijeti svoje trenutke čežnje, želje, nemoći, slabosti, ali i snage…

Ona će suprugu reći da ne želi ići kući, da o njenom malom djetetu mogu brinuti drugi. Ona neće tepati, gugutati, pjevati pjesmice, ozareno pokazivati fotografije niknutih zubića ni prvog rođendana svog zlata. Ona će reći da ne može. Da nije spremna. Da nema snage. Ono što su, igrajući uloge sretnih majki, milioni žena govorile tek sebi same, u svoja njedra, jer bi samo tamo bile saslušane, neprekorene i nežigosane kao majke-nemajke.

Svoju je scenu Selma otvorila takvima. Pretvorila je u ženska njedra, ne objektivizirana njedra, već njedra puna svega neizgovorenog što stoljećima u njima čuči i raste.

No, koliko je pustila glas iz ženskih njedara, toliko je i s muških pleća poskidala i pobacala u mrak pozornice silu nametnutih tereta i oslobodila ih uloga koje ne žele igrati. A mi smo, gledajući taj čin oslobađanja, gledali kako rodno rasterećeni, upasivljeni muškarci izazivaju kod nas komičan efekat.
Zašto nam je smiješan patrijarhata oslobođeni muškarac, muškarac bez akcije, muškarac od nježnosti? Iz istog razloga iz kojeg su nam i žene oslobođene njegujuće-majčinskih rodnih uloga monstruozne, nesimpatične, začudne i daleke?

Zato što su iza nas stoljeća igranja rodnih uloga!

Gotovo je ironično da tek na pozornici prestajemo odigravati i počnemo živjeti. Tek na pozornici taj učitelj Medvedenko dozvoli sebi da ushićeno pusti krik radosti nakon što Maša napokon izgovori da će se ipak udati za njega. Omogućit će nam Selma da vidimo tog i takvog muškarca, onog kojem je oduzeta aktivna osvajačka uloga. U patrijarhatu učimo djevojčice da od malena sanjaju o danu svog vjenčanja, o svojoj vjenčanici, o svom najsretnijem danu. U Selminom Galebu gledamo muškarca, ushićenog dječaka koji četiri čina sanja svoje vjenčanje i to otvoreno kaže, a kasnije i muškarca koji nježno i brižno tepa djetetu, koji brine, pjeva uspavanke na telefon…

I nije samo Medvedenko oslobođen okova, i ostalim muškim likovima, gotovo svim, Selma oduzima toksičnu muškost i od pukotina u ovim likovima kod Čehova pravi princip i postavlja pitanje: šta ako ovo ne moramo odigrati ovako? Šta ako niko to od nas ne traži? Šta ako je uredu da smo ranjivi dječaci i čekamo validaciju majke? Šta ako je okej da smo nesigurni oko posla koji radimo? Šta ako je uredu da nam se ne sviđa prazna funkcija visokog sudskog tužioca, jer smo zapravo htjeli tek naći nekog koga ćemo voljeti i baviti se umjetnošću?

Šta ako muškarac više ne mora stalno dokazivati moć da bi imao pravo na postojanje i da bi imao vrijednost? Šta ako žena ne mora biti i ostati vječno mlada i lijepa, da bi bila vidljiva? Jer, koliko i kod Čehova, možda još i više u ovoj adaptaciji, Galeb je zapravo drama u kojoj svi vape da budu viđeni, drama bez negativaca, bez istinskog dramskog sukoba, drama u kojoj je svima otvorena pozornica, u kojoj se svima prilazi s jednakim razumijevanjem, u kojoj su validirana naša mala životna pitanja: Hoće li me ova žena zavoljeti, hoćemo li imati novca, hoće li me majka priznati, hoću li ostati mlada, hoću li otići u veliki grad…

Na svim scenama, koliko ih god mijenjali, ostaje jedna konstanta, a ta je odsustvo osude. Čežnja, izazovi majčinstva, afere, slabosti ovdje ostaju jednako ljudske, jednako naše.

Bez pozorišta se ne može

Ako nam je pozornica trebala da raspakiramo nametnute uloge i nasmijemo se normama u lice, onda nije čudo da je Selma Spahić sa svojim autorskim timom za svojevrsni moto predstave izabrala repliku: Bez pozorišta se ne može.

Bez pozorišta se ne može – neosporno je dirljiva posveta umjetnosti i pozorišnoj igri, potrebi da je održavamo živom, potentnom, vibrantnom, da tragamo za novim postupcima onako kako traga i sam Kostja koji vlastitu stvaralačku, ali i intimnu emancipaciju traži upravo kroz majkoubistvo, kroz sukob sa svijetom vlastite majke, ironično tražeći upravo od nje najvažniju potvrdu i priznanje. No, ovaj je refren koji se kroz predstavu ponavlja gotovo religiozno, istovremeno i nepregledno semantičko polje na kojem sve postaje pozorišna igra, svi naši životi, pa i naše smrti.

Scena odigravanja smrti koju maestralno igraju dva umjetnika: jedan ostarjeli i nesuđeni, drugi mladi i neshvaćeni (tumače ih fantastični Senad Bašić i Josip Stapić) katarzična je i oslobađajuća za obojicu, jer tek igrajući vlastita umiranja, obojica napokon dobijaju sve za čime su za života čeznuli: svoj prostor, priznanje, vidljivost, potvrdu. Svoje Bravo.

No, jednako je oslobađajuća i za publiku, jer nas uči da pogledamo i one sebe kojima se baš i ne ponosimo. Da im možda ne kažemo Bravo, ali da ih prihvatimo. Onako kako ova predstava prihvata svoje nesavršene junakinje i junake i daje nam ih kao ogledalo:

Evo, to su ti ljudi. To ste vi.

I jesmo. U dobroj umjetnosti nikad nisu tamo neki junaci i junakinje. Uvijek smo mi.

Lamija Begagić