Svi imamo onog jednog prijatelja ili, još češće, jednu prijateljicu koja nepogrešivo na sve stiže.
Bio sjajan koncert u okolici grada – bila, plesala, pjevala, skakala. Čitanje imena ubijene djece Gaze – tu je svake subote. Dan bijelih traka na ulicama Prijedora – otišla. Prvomajski protest za neradnu nedjelju – bila, dok smo svi spajali vikend i bježali iz zemlje. Otvorenje preloše oglašene, a genijalne izložbe u galeriji na rubu grada – saznala, otišla. Prikazivanje novog indie filma omiljenog filmskog autora iz regije – eno je u kino dvorani, s jednocifrenim brojem posjetitelja.
Kad je sretnemo na nekim od rijetkih događaja na kojima se i sami uspijemo pojaviti (ako se zvijezde i dječiji rasporedi vannastavnih aktivnosti poklope) i upitamo je koliko inkarnacija, zapravo, ima, nasmije se i kaže kako je to najčešće pitanje koje čuje.
U njenu korist – nije sama, ima i kuče, i mače, i posao, i dijete. I, dakako, sumnjamo i dalje, neku tajnu univerzuma koju još nismo prozreli mi smrtnici kojima je pozorište nekad dalje od morske obale, a aktivizam nam se počesto svede na borbu prsa u prsa u redovima Prve tastaurske udarne brigade.
Zamišljam, ponekad, u trenucima dokolice i introspekcije, da sam ona, da imam taj njen blagi osmijeh, pa da održim pripremljen govor, uvijek spreman, tamo gdje ona kaže: Ah, to me svi stalno pitaju.
Da kažem da sam uvijek tu zbog slobode. Da kažem da sloboda nije samo odsustvo straha, da je ona veća od svih nas upravo zato što pripada svima.
Sloboda kakvu volim zamišljati, prostrana je svijetla učionica koja uključuje, a ne isključuje, u kojoj ne postoje tabui i nepoželjna osjećanja, u kojoj dječaci ne zatomljuju suze, a djevojčice ne gutaju nesigurnosti, u kojoj inkluzija nije tek „individualni program brige“ za djecu koju sistem prepoznaje kao ranjive i drugačije, već igralište i sigurna kuća za svaku drugačijost u svakom djetetu: od rodne, preko klasne, do one naoko benigne koju muziku slušamo ili zašto mrzimo časove tjelesnog.
Sloboda kakvu volim zamišljati, sigurno je radno mjesto, gdje radimo da bismo živjeli, a ne živimo da bismo radili, gdje o našim djelima govori naša posvećenost, strast, iskra, a ne odijelo, kravata i kompletić. Gdje nismo ponižene, gdje ne riskiramo batine kad tražimo platu, gdje nedjeljom i praznicima hladimo noge u lavoru i bindžujemo serije a ne stojimo za pultovima i kasama. Gdje nema otkaza jer širimo porodicu, gdje ne radimo u sedamdesetim, dok tijelo slabi, jer nam penzija ne može pokriti ni osnovne lijekove, kamoli nam priuštiti smirenu starost u toplicama s pogledom na zelena sumatranska brda i dolove.
Sloboda je odmor za sve. Sloboda je da nas neće otpustiti ili izbaciti s festivala ili velike europske konferencije jer svakodnevno dižemo glas protiv represije, torture, obezdomljavanja i ubijanja desetina, stotina, hiljada djece i civila u Gazi. Sloboda je ono u nama, ona uvijek ispravna kazaljkica, koja nam i kada nas otpuste, banuju, diskvalifikuju, izbace i ušutkaju, i dalje kucka, i dalje tjera da govorimo u ime obespravljenih. Sloboda je da priznamo da se bojimo, da ne možemo uvijek jurišati na vjetrenjače, da sebi i svojim bližim priznamo da smo nekada slabi, da svijet nije samo jakih, hrabrih i mladih, da je jednako i slabih, preplašenih, posustalih, ostarjelih.
Sloboda kakvu volim zamišljati nije isključiva i nije dugačka staza od domina, gdje rušenjem prve, padaju sve u nizu. Neće se srušiti dugački niz slobode, nije ni prije nas, neće ni poslije nas, ako zaštitimo i nahranimo napuštene pse i život posvetimo njihovom sklanjanju s ulice, umjesto da pomognemo da nijedno dijete ne dođe u situaciju da prosjači. Nije sloboda isključiva, ona nije ili-ili, ona je uvijek i svuda: i-i.
Neće se srušiti dugački niz slobode, ako ustanemo za roditeljski dopust očeva, za pravo da učestvuju u odgoju djece jednakopravno kao majke, a ne viknemo istovremeno kolike majke djecu odgajaju u strahu ili po sigurnim kućama. Neće pasti dugački zid slobode ako pod njim uzviknemo da imamo pravo nemati ili ne željeti djecu, a ne zatražimo u istom poviku državno finansiranje medicinski potpomognute oplodnje ili lakšu proceduru posvajanja djece.
I ništa manje brige neće ostati za sve naše ponižene i uvrijeđene, za svaku našu traumu i svako poljuljano mentalno zdravlje mladih i starih, ako učinimo makar malo da mladi gej muškarci, da mlade lezbejke ne moraju biti izbačene iz kuće, šikanirane na poslu, da ne lažu, ne gutaju, ne guše se u napadima panike umjesto da s onima koje vole klikću datume na bookingu i traže smještaj na pjeni od mora za ljetovanje koje su zaslužile, jednako kao i njihovi prijatelji koji nisu u istospolnim vezama.
Sloboda je festival, sloboda je vašar u dokonim ljetnim mjesecima, mjesto gdje može i šarena šećerna vata, i ringišpil, i kuhani kukuruz, sve dok nikog ne zaboli stomak. A dabogda nas sve bolio samo od leptirića, i od smijeha.
Sretan nam i dostojanstven i ovaj Prajd, Bosno i Hercegovino, a prilika da se pokažemo kao društvo otvoreno za svu našu djecu, bezbroj je i na svakom su uglu. Ako nama ne vjerujete, pitajte onu jednu prijateljicu koja na sve i za svakoga stiže i koja se nikad ne umara.
Nemojmo ni mi, za ljubav, za slobodu, za život bez straha i nasilja, za smijeh i leptiriće.