Kao djevojčica, mrzila sam promjene. Odrasla sam u stanu u koji su moji roditelji uselili godinu prije mog rođenja. Sve do trinaeste godine, to je bio moj jedini dom. Toliko sam voljela tih naših trideset i sitno kvadrata i tu zgradu sa pedeset i pet istih trideset-i-sitno-kvadratnih kutijica da se savršeno jasno sjećam navale anksioznosti pri pomisli da ću jednom kad porastem otići odatle. Rijetku utjehu mi je pružala fiksacija na zgradu od crvene cigle koju smo kolokvijalno zvali Trend po kafeu koji se nalazio u poslovnom prostoru u njenom sklopu. Trend je bio valjda prvi kafe u gradu koji je imao svijetleću reklamu, i premda sam kafe nismo vidjeli s balkona našeg stana na petom spratu, zgradu smo vidjeli, počesto umišljajući uveče, za vedrih noći, kako je obasjava omamljujuće plavo neonsko svjetlo reklame.
To nisam ja, to je moja trauma
Zgrade od crvene i žute cigle produkt su kasnog jugoslovenskog socijalizma, građene kroz osamdesete, neke čak i kroz hiljadu devetsto devedesetu i devedeset i prvu godinu. U takvom su stilu gradnje nicali cijeli kvartovi u inim našim gradovima, a crvena Trend zgrada obrela se u mom naselju formiranom oko stadiona Bilino Polje, na početku ulice Moše Pijade. Smiješno bi mi tada bilo pitanje, da ga je iko postavio, hoće li se takva novotarija uklopiti u ulicu čuvenu po starim dvospratnicama iz šezdesetih godina s mnoštvom zelenila, baštica i vrtova.
Meni se u sav moj tadašnji neveliki svijet uklapala savršeno i pružala tanku utjehu da ću, eto, kad već dođe taj časak za selidbu, otići u Trend i tamo živjeti, gledajući s balkona zgradu u kojoj sam odrasla.
Ne treba ni napominjati da se takav scenarij, srećom, nije odigrao. Odselili smo u jeku rata, nakratko, u stan mamine mame, na drugi kraj grada, u sedmospratnicu kolokvijalno zvanu Mostarka. Zanimljiva je ta potreba ondašnjih generacija da se kroz intimizaciju u jeziku povezuju s prostorima u kojima su im se odvijali životi: čini se da je malo koja zgrada u našim gradovima bila bezimena, sve te mostarke, stometarke, lepe brene, šibice, papagajke, čelični soliteri, kineski zidovi živjele su ideju da su naši prostori neodvojivi dio nas, duboko, intimno i bolno koliko je dio mene bila zenička velika garsonijera u koju smo se, nakon kratkog izleta, ponovo vratili i odakle sam se odselila tek kada ću otići na studij u drugi grad.
Nakon pet-šest-sedam, kako to u studentskim danima hoće biti, podstanarskih soba, sobica, stanova i stančića, dolazim napokon u naselje u kojem već godinama živim: sarajevsko predgrađe Dobrinja. I gle čuda, na svakom me ćošku presreće opet – Trend.
Naselje u potpunosti izgrađeno zlatnih osamdesetih, sa obiljem parkova, zelenih površina i parking mjesta, imalo je i cijele komplekse famoznih ciglenih zdanja koje su mi, eto, i decenijama kasnije, ostale predmetom neke neobično tihe i nježne čežnje, gotovo melanholije.
Sličan me osjećaj zatiče i u nedavnoj spontanoj šetnji zagrebačkim kvartom Jarun. Razgledam s prijateljicom okolne zgrade, opet te kasne osamdesete, kad sam ja još bila dijete, a ona već tinejdžerka. U nizu zgrada ispod balkona nalaze se cigleni blokovi čiju upotrebnu vrijednost ne znamo, ali ona namaštava prostirke za jogu, koktele, sunce i nas kako ležimo i sunčamo se na vrelom asfaltu. Izraz mog lica na tu ideju ne odiše oduševljenjem, što ona, kroz šalu, i primjećuje: Vidim, ideja baš i nije pala na plodno tlo, a?
Nasmijem se i priznam: lijepa je to slika, ali sve što ja vidim kada pogledam gradnju jugoslovenskih kasnih osamdesetih, jesu priče iza svakog od tih prozora, među svaka ta četiri zida: priče tek useljenih porodica u nove stanove, u tek iznikla naselja i svu tjeskobu njihovog neznanja da će kroz koju godina životi koje su tu počeli graditi, skrenuti u neke sasvim druge tokove.
Teško mi se tom dojmu oteti kada vidim i loše održavane dobrinjske zgrade – tjeskoba naglog propadanja novog početka.
Izvini, govorim prijateljici, ne mogu se saživjeti sa tvojim joga prostirkama, meni ova cigla nije fjaka na romantiziranom vrelom asfaltu pustog grada, već propast, raspad i smrt. No, to nisam ja, to je moj PTSP.
Nasmije se prijateljica, gorko, sažaljivo, na šta ja odmahnem rukom.
Ne brini, tješim u obratu ja nju. Ta nas je lakoća propadanja nečega što je tek imalo početi naučila nerobovanju stvarima i zidovima.
Klima glavom, smirila je ova moja podmukla laž: trauma nas, dakako, nije naučila ničemu.
Vlastite sobe
Prije koju godinu, radila sam s kolegom fotografom i filmskim radnikom Bojanom Hadžiabdićem fotoesej Vlastite sobe kojeg smo, kasnije, pretočili i u putujuću izložbu. Pokušali smo fotografijom i riječju opisati ženske prostore (slobode): šta famozna vulfovska vlastita soba znači djevojčicama, djevojkama i ženama. Obišli smo trinaest soba, razgovarali sa djevojčicama i ženama od 3 do 83 godine i utvrdili tezu u koju smo i sumnjali: u djetinjstvu dobijamo prostore jer se naše majke povlače pred nama, da bismo ih, što više sazrijevamo, sve više gubile. Primjeri su pokazali da očekivana katarza dolazi tek u poznim godinama, u trećoj životnoj dobi, a nerijetko – smrću partnera gdje se, na početku nesnađene, žene ponovo opuštaju u svojim prostorima prilagođavajući ih, najzad, svojim potrebama. U tom su mi smislu najdojmljiviji razgovori bili upravo oni sa starijim ženama, a posebno se sjećam bezuspješnog pokušaja prikrivanja stida jedne sagovornice dok ozareno priča kako je čekala da prođe četrestina kako bi napokon na otpad odnijela vražiji regal.
Vražiji regali nečijeg preminulog supruga ili ostarjele majke bili su i povod nastanku ovog teksta. Tragajući za novim stanom u kojeg ću useliti s porodicom, ponovo sam se, makar na internetskim oglasima stanodavaca, susrela sa tom tjeskobnom patinom prostora u koje se ulagalo uz imperativ da generacije u njima „uživaju“.
Spletom (ne)sretnih okolnosti, pokoji sretniji pripadnici generacije izvukli su se iz te zamke statičnosti, ukorijenjenosti i čuvanja kostiju predaka. No, većina njih, nastavila se vrtiti između majčinog regala s porculanskim figuricama i očeve police sa starinama.
Nalazim, na koncu, ogoljen stan, gotovo nenamješten, bez regala, bez ičijeg emotivnog prtljaga. O činjenici da se u njemu odvijao neki život, govore tek tragovi selotejpa na zidu male spavaće sobe što me u trenu podsjeti na rijetko dobre stihove popularne muzike, iz pera darovitog Mile Kekina:
I dalje smo tu, ti, ja i moj tata,
naša velika ljubav na premalo kvadrata,
i dalje moja draga spava
u sobi gdje sam lijepio slike iz Brava…“
Zgrada u kojoj ću neko vrijeme živjeti, simbolično je, eto, od žute cigle. Zidovi će uskoro biti blistavo bijeli, a djeca koja će vrlo lako taj tuđi prostor koliko sutra proglasiti domom, odrastat će tu, kao i u prethodnim svojim prostorima, svjesni besmislenosti gomilanja stvari i puštanja korijenja.
Tješi me i ova bjesomučna laž. Naravno da neće: uslijedit će mjeseci zapišavanja prostora, lijepljenja crteža po zidovima, gomilanja perlica, klikera, kamenčića, kutijica i ostalih predmeta bez upotrebne vrijednosti koji na ovom svijetu postoje tek da otežaju svaku narednu selidbu.
Dug je put od transgeneracijski prenesene traume od izgubljenih prostora do urbanih nomada, slobodnih i oslobođenih kakvi želimo da jednog dana postanu.