foto: Dženat Dreković/NOMAD

Begagić: Ključ grada u džepu patrijarhata

Da „Ključ grada / Počasni građanin Banjaluke“ kojeg povodom 22. aprila, Dana Banjaluke, dodjeljuje gradska uprava, nije neko priznanje za kojim bi se otimao iko ko drži do etičnosti, stručnosti i poštenja, govore imena samo nekih od dosadašnjih laureata: od Milorada Dodika (2008. godine), preko Nebojše Radmanovića (2009.), Aleksandra Harčenka (2014.), Željke Cvijanović (2018.) do prošlogodišnjeg dobitnika, predsednika iz frižidera, Aleksandra Velikog Vučića.

Sve zvuči kao priznanje kojeg bi se, kao u onoj narodnoj izreci, pametan postidio. No, ovogodišnji se laureat ponosio, smatrao ga zasluženim i srdačno se zahvalio. Nećemo se ovdje baviti time da je isti taj ovogodišnji laureat bivši savjetnik bivšeg lauraeta iz 2008. godine i stranački mu kolega, pa je „put laureata“ više no očit. Osvrnut ćemo se na druge njegove zasluge kojima je prije izvjesnog vremena zatrovao medijski prostor da bi, kako to obično biva, potom mirno nastavio karijeru zaslužnog građanina, velikog altruiste i humaniste, uvaženog privrednika i rođenog Banjalučanina. Kako?

Tako, jer je uvriježeno u našem medijskom i javnom prostoru, nesmetano se baviti svojim poslom nakon što „nepromišljeno“ uputimo par uvredica ženama, i to onim najranjivijim: trudnicama, porodiljama i radnicama u tekstilnoj industriji na čijem čelu stoji laureat. Radi se, otkrijmo mu naposljetku i ime, o Marinku Umičeviću, tehničkom direktoru tvornice obuće „Bema“ Banjaluka, a njegovu „spornu“ izjavu citiramo u cijelosti:

Čim prokrvare otvaraju bolovanje i ne rade po devet mjeseci, a potom se porode i odmah ponovo zatrudne, pa opet ne rade godinu dana. Razmišljam da kupim ženama u preduzeću Bema antibebi pilule jer će mi, u protivnom, propasti fabrika.”

Kao studentica književnosti, najviše sam uživala kada smo na vježbama, književni tekst secirali metodom „red po red“ što je često dovodilo do odličnih uvida: ponekad bi nam ova metodologija nauke o književnosti ukazala na sjajne postupke, a ponekad bi otkrila i nemušto autorsko skrivanje iza figura, pod krinkom ideje da jezik književnosti mora biti nerazumljiv i neprecizan. Premda su rečene izjave daleko od umjetnosti, autor im i nije književnik već zaslužni građanin, poduzetnik zabrinut za „razvoj poslovnog ambijenta u Republici Srpskoj“, ipak ćemo njegovu izjavu pročitati „red po red“, u nadi da ćemo otkriti skriveni altruizam i poduzetnički duh vrijedan najvišeg gradskog priznanja.

Čim prokrvare, otvaraju bolovanje…

Premda je subjekat u ovoj rečenici skriven, jasno nam je da se radi o ženama, u množini. Svikle na nevidljivost u patrijarhatu, žene se odlično snalaze i sa skrivenošću u sintaksi, naročito kada ih skrivaju muški šefovi.

Predikati u ovoj rečenici, pak, nisu skriveni. Kako se radi o zavisnosloženoj vremenskoj rečenici (u inverziji), imamo dvije klauze i dva predikata: prokrvare i otvaraju.

Ko prokrvari? Subjekti, ergo skrivene žene.

Šta otvaraju? Poklone za babine? Koverte od poslodavca-altruiste? Mejl sa obaviješću od resornog ministarstva o poticaju iz republičkih populacijskih programa? Ne, ništa od tog nije objekat ove rečenice. Skrivene žene otvaraju bolovanje. Bolovanje je ovdje taj sporni objekat. Kada ga otvaraju? Kad se porode? Kada im krenu trudovi? Ne. Vremenska klauza nam kaže drugačije: čim prokrvare.

Svaka rečenica, pa i ova, pored unutarnje jasne strukture, ima i drugu, obavijesnu dimenziju, te onu treću kojom govornik prenosi ne samo obavijest već i emociju i stav. U ovoj, vidimo to i po intonaciji, ali i po daljnjem kontekstu u tekstu, govornik pored obavijesti izražava i čuđenje, ako ne i snebivanje.

Snebivanje se odnosi na vremenski trenutak otvaranja bolovanja, ali i na samo bolovanje. Snebivaju se muški šefovi, jer oni dakako znaju i ne stide se podučiti nas, da trudnoća nije bolest, a krvarenje nije razlog da se odsustvuje s posla.

Zašto onda žene nemaju povjerenje u znanje muških šefova, pa lete otvarati bolovanje čim prokrvare? Možda zato jer muški šefovi zabrinuti za razvoj poslovnog ambijenta zbog bolovanja i porodiljnih odsustava svojih radnica, ma kako se iz njihovih izjava činilo, nisu doktori medicinskih nauka?

Možda zato jer su oni, priznanjima unatoč, tek tehnički direktori u fabrikama obuće i na toj poziciji ne moraju baš ništa znati o prijetećem spontanom pobačaju, niti o izvanmateričnoj trudnoći, niti o retroplacentarnom hematomu, niti o upali cerviksa, niti o predležećoj placenti, niti o abrupciji placente.

Ne moraju znati ništa, ali možemo altruistički podijeliti medicinske fakte: da je zajednički sadržilac svih ovih simptoma vezanih za žensko reproduktivno zdravlje jedan – sve počinje kao krvarenje i sve može ozbiljno ugroziti plod i porodilju. I sve je, dragi muški šefovi, sasvim dobar razlog za bolovanje čim se prokrvari.

…i ne rade po devet mjeseci, a potom se porode i odmah ponovo zatrudne, pa opet ne rade godinu dana.

U nastavku rečenice, redaju se klauze i sve nam donose vremenski slijed u kojem naši skriveni subjekti, i dalje žene (porodilje, pa majke, pa opet trudnice, pa opet porodilje, pa opet majke) uglavnom ne rade ništa, osim što spajaju porodiljne i trudničke dopuste kao praznike.

Milina za skrivene subjekte, horor-priča za muške šefove.

Rečenica, kako dolikuje tradiciji epske naracije u našim književnostima, prati duži vremenski period: devet mjeseci, pa godinu dana jednog porodiljnog u sklopu kojeg žene brže-bolje zatrudne, jer šta drugo raditi u dokolici brige o novorođenčetu, pa opet devet mjeseci trudnoće, pa opet godina dana luftanja. Brojkama vični izračunat će da se radi o tri i pol godine, četrdeset i dva mjeseca, čistog nerada. Osim ako dojenje, podizanje, emotivna i fizička bliskost sa djetetom u najfragilnije prve tri godine života ne smatramo radom. A ne smatramo, jer smo poduzetnici, a poduzetnička ideologija je kapitalizam u kojoj je rad samo ono što donosi profit. Profit je, pak, samo novčana zarada, djeca to ni u kom scenariju nisu.

Već smo naučili da se u svim analiziranim rečenicama govori o ženama, no, ostalo je nejasno gdje su, ako subjekti nisu, muškarci: muževi, partneri vjenčani ili nevjenčani, sadašnji ili bivši, očevi djece koja se, iz godine u godinu, rađaju? Ako nisu subjekti, a objekti ne mogu biti, ima li ih makar kao priloških odredbi društva?

Gdje su glave porodica dok žene iz laureatove rečenice zatrudnjuju i rađaju? Na poslu? Rade? Razvijaju poslovni ambijent u Republici Srpskoj?

Razmišljam da kupim ženama u preduzeću Bema antibejbi pilule…

U ovoj rečenici žene napokon nisu subjekti, ali jesu objekat. Skriveni subjekat sad je šef-muškarac koji ženama kupuje. Patrijarhatu, također, poznata pozicija. Šta im kupuje? Kupuje im, kaže rečenica, antibejbi pilule. Farmacija ih poznaje pod imenom tablete za kontracepciju, a budući da ih koristi žena, što je dosta invanzivna i za žensko tijelo često vrlo komplicirana terapija, smatra se da je i kontracepcija, i planiranje roditeljstva, u potpunosti ženska odgovornost. Osim kada muškarac-poslodavac odluči da ironičnom kupovinom kontracepcijskih sredstava, ženama-radnicama u preduzeću pošalje signal da su njihova planiranja porodice ili stvar slučaja (trudnoće se dešavaju jer im niko nije kupio antibejbi pilule) ili pogrešna procjena za karijeru i razvoj ekonomije.

Odgovornost je, dakle, žene, planiranje porodice, populacijska politika, opstanak firme i ekonomski rast.

Šta ćemo kupiti ženama i kako im se zahvaliti što obezbjeđuju zdrave porodice i stabilnu ekonomiju, to iz ove rečenice ne saznajemo, čini se, prije, da one duguju zahvalnost muškarcima-šefovima.

…jer će mi, u protivnom, propasti fabrika.

Ovom smo uzročnom rečenicom obaviješteni da će fabrika propasti ukoliko subjekat ne kupi ženama-objektima antibejbi pilule. Zanimljivo je da se uz predikat nalazi lična zamjenica “ja” u dativu jednine koja ukazuje da fabrika neće propasti radnicama, niti lokalnoj zajednici, niti djeci uposlenica, već će propasti meni ili mi.

Iskaz koji je počeo sa ženama kao skrivenim subjektima, dosta je znakovito završiti vrlo neskrivenim „ja“ jer fabrika to sam ja, pa nisu valjda radnice.

Čini se da je sasvim prigodno na ovom mjestu citirati pjesmu Potpis iz zbirke poezije „Diktator“ sjajnog švedskog pisca Ulfa Starka. Sasvim lako možete riječ diktator zamijeniti riječima poput direktor, poduzetnik ili počasni građanin:

Za diktatora je važno
Da brzo
Umije da se potpiše
Krupnim pisanim slovima.

Već je crnim flomasterom
Ispisao osam cijelih listova
Izgledaju kao talasi u oluji
Tu piše:
Ja.
Ja.
Ja.
Ja.

Boljeg kraja od ovog nemamo. Skrivenu pravičnost ili osjećaj za socijalnu pravdu metodom analize „red po red“ nismo našli, ali u kriterijima za dodjelju najviših gradskih priznanja, ionako ne stoji odredba da laureat treba da, kako sam kaže „finansira natalitet“.

Ključevi grada daju se onim predstavnicima zajednice koji će njegovati postavke naših tradiocionalnih društava, a u njima je ženama ionako, i kad ih se nominalno pusti u fabrike, mjesto iza zaključanih vrata čvrsto čuvanih zidova patrijarhata.

Lamija Begagić

Begagić: San o skeli
Begagić: Rodovski rat
Begagić: Ljeto.
Begagić: Jakna za jedrenje
Begagić: Mogu sama
Begagić: Decembar.
Begagić: Mak na kolac