foto: Dženat Dreković/NOMAD

Begagić: Svoju zemlju nemamo, ali vašu vam ne damo

Sve smo, i sjetu, i melanholiju, i oplakivanje ljeta, pokopali čim je osvanuo prvi septembarski ponedjeljak. Odradili smo i bluz nove školske godine, preživjeli fotografije ulickanih školaraca na društvenim mrežama, progutali silne čestitke pred „novim počecima“, samopromocije poslodavaca koji su roditeljima dali slobodan dan da isprate školarce i želje za novim peticama u dnevnicima. Oteli smo se porivu da objašnjavamo da škola nisu tijesne najlon čarapice u boji suknje za kojima se tragalo cijeli august, niti se znanje valorizira tim peticama, niti su sva naša djeca izvrsna jer tako sjajno čitaju, pišu i briljiraju u matematici. Niti će im, eto, u klupama biti dosadno jer su prepripremljeni, prekvalificirani i sve već znaju.

Sve smo to pustili kraju. Septembar je mjesec kao i svaki drugi, mantrali smo, samo nas eto tek malo više no ostali podsjeti na loše uslove na poslu, na bijedan socijalni status i na nepostojanje obrazovnih politika.

No, ovaj se ipak, koliko god ga mi ignorirali, svojski trudio podsjetiti nas i na još nešto, a što nema baš nikakve veze sa krajem tanušnih godišnjih odmora i početkom školske godine.

Podsjetio nas je još jednom, zapravo ne jednom no opetovano, da je svijet zaglavljen u živom blatu patrijarhata koje svakodnevno guta vrijednosti humanizma, ravnopravnosti i solidarnosti. I da su jedine ruke koje grčevito drže te vrijednosti da posve ne potonu, ruke hrabrih žena, mladih i starih, ujedinjenih u hrabrosti i nepokolebljivosti koje vuku i vuku da spasu što se spasiti da.

Te su ruke tih žena obilježile ovaj septembar, obilježile kraj ovog ljeta. Zbog tih ruku se još jedino ne gasi plamičak ideje pravednog svijeta pred svim bujicama mizoginih, nasilnih, silovateljskih, mrziteljskih društava.

Te su ruke stisnutih pesnica podignutih u zrak preplavile ulice Prištine i Tirane nakon što su jedanaestogodišnju djevojčicu višestruko silovala četiri muškarca, od kojih neki nisu niti punoljetni. Djevojčicu od jedanaest godina. Jednu od onih kakvim želimo sretne nove početke jer polaze u peti razred. Jednu od onih kojoj ruksak na točkiće za teške udžbenike i prilagodba na nastavnike i predmetnu nastavu neće biti na listi životnih briga.

Život koji je pred njom obilježit će trauma, strah, nepovjerenje, krivica i bol. Ruke podignute u zrak žena koje su njene sestre i majke, koje su blokirale ulice i rekle dosta, neće je spasiti. U godinama pred njom neće biti mjesta za strah od testova i zadataka, svi će oni pasti pred strahovima od vlastitog tijela i od svakog para muških očiju koje vire iz mraka.

Četiri mjeseca nakon kraha ovog septembra, moja će djevojčica napuniti 11. Proslavit će ga, po svojoj želji, u azilu za pse. Kad poraste, želi biti aktivistica za prava životinja. Sve što o tijelu zna je da je boli stomak kad se primakne vrijeme škole i da mrzi što na bazenu već traže da nosi jednodjelni kupaći kostim. Nema tog školskog predmeta koji će je učiti da je njeno tijelo njen izbor, da je njeno NE, NE svih nas i nema tog trenutka u godini, u danu, u odrastanju, u kojem ćemo njoj i njenim drugaricama koje sviraju, crtaju i prave akcije za bolesne vršnjake moći garantovati da su sigurne i da će biti uredu.

Sve što im možemo obećati da će nas uvijek biti da stanemo uz njih i kada ne bude uredu.

Nešto dalje od Prištine i Tirane, a daleko od Sarajeva na čije se ulice protesti sve teže prelijevaju, u Iranu su se žene pokazale očima svjetske javnosti: ogoljene ne samo od feredža već i od očekivanja društva koje na mjestu njihove hrabrosti i nezavisnost želi vidjeti ono čega u njihovim pesnicama, očima i raspletenim kosama nikada vidjeti neće: poniznost, potlačenost i klečanje pred državnim nasiljem.

Kontinuitet borbe iranskih žena mnogo je duži od medijskog izvještavanja o njemu. Trajao je prije Mahse Amini, trajao je i kada je Fatemeh Amini, sedamdesetih godina prošlog stoljeća mučena i ubijena, a ubila ju je policija šaha Pahlavija, istog onog čija se vladavina, kako navodi ženski kolektiv Faktiv „prikazuje kao progresivna jer su žene, primarno i gotovo isključivo u Teheranu, mogle nositi zapadnjačku odjeću.“

Ruke žena u Iranu vezivat će kose čak i kada ih to vodi u smrt. A mi ćemo stati uz njih kako znamo, možda već sutra, kada na dan izbora, odlučimo dati glas partijama koje u svojim programima i dosadašnjim djelovanjima pokazuju sluh za rodna pitanja, a svoje kandidatkinje ne predstavljaju kroz bračni status i broj izrođene djece.

Na samom svom zalasku, kad je lišće počelo da žuti, a i stranačke kandidatkinje i kandidati napokon zašutjeli, septembar nam je za pozdrav mahnuo iz susjednog Beograda, iz suhog njegovog centra, gdje godinama djeluje i ubire novac građanki i građana Srbije, redakcija tabloida Informer.

U potpuno preokretu gnusnom i za pobornike najcrnjeg od crnih humora, glavni i odgovorni urednik odlučio je objaviti intervju sa višestrukim i osuđenim silovateljem.

Sve mi koje smo, dakako, odbile čitati taj morbidni pokušaj novinarstva, mogle smo se samo pitati kakvo to pitanje kao novinar i čovjek postavite silovatelju, pitate li ga kako je počelo, šta je želio biti kada poraste, kako planira da živi nakon zatvora?

Pitate li ga je li se kaje, je li ga stid? Pitate li ga „kako sme“? Ne pitate. To će opet pitati one. Žene. One sa ulica Prištine, Tirane, Teherana, Beograda. One koje se ne boje.

Govno jedno, kako smeš? – urlaju uglas, makar su i same, dok se urednik koji je svoj medijski prostor dao kulturi silovanja i rodnog nasilja brani telefonom i snimanjem, zgranut, valjda, nad ženskim otporom, onim kojem patrijarhat rado tepa nazivajući ga histerijom.

I danas, dan pred opće izbore u Bosni i Hercegovini, u glavnom gradu Srbije traju veliki protesti ne samo protiv uređivačke politike Informera već protiv svih politika koje žele ženska tijela i ženske živote urediti po vlastitim patrijahalnim uzusima krijući ih iza velikih riječi kao što su tradicija, država, akcija, narod, pravda…

Žene Bosne i Hercegovine svojim će rukama sutra glasati na izborima, što su im pretkinje izborile još daleke 1946. godine.

Svjesne da nema zemlje za žene, one će, čekajući jednu takvu, odbiti da ovu koju imaju prepuste bez borbe. Jer nije ženska ruka da hrani, dok muška brani. Ona je da brani da se zvijer svih patrijarhata svijeta, od Prištine do Teherana, našim tijelima hrani.

Lamija Begagić

Begagić: San o skeli
Begagić: Rodovski rat
Begagić: Ljeto.
Begagić: Jakna za jedrenje
Begagić: Mogu sama
Begagić: Decembar.
Begagić: Mak na kolac
Begagić: Klinci su u redu

Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti