Dva mi se sna u ovim vrelim noćima isprecijecanim čestim buđenjima javljaju u različitim varijacijama: u jednom se ili selim, ili mi se iseljavanjem prijeti, u drugom mi dolazi tata, svjestan da nije više među živima, da me pita kako sam i kako podnosim njegovo odsustvo.
Iz oba se budim okupana znojem, palim ventilator, ustajem piti vodu, pa se sa zebnjom od ponavljanja vraćam u krevet, jer tijelo traži makar još koji sat odmora.
Prethodna ljeta bila su obilježena selidbama: tri ljeta zaredom selila sam ili svoju malu porodicu ili svoje malo udruženje koje je postajalo sve veće, pa je, baš kao i porodice koje rastu, tražilo više prostora za sebe i sve svoje korisnike.
Jedno ljeto, imala sam zadatak obaviti paralelne selidbe, iz stana u stan, iz poslovnog prostora u poslovni prostor, sve u desetak dana. Niti stan, niti prostor, nisu bili posve useljivi, pa su nepregledne ljetne noći, jer po danu se malo šta moglo, otišle na čišćenja i preinake. Čekalo se ono kratko vrijeme prije jakog sunca, a ipak ne toliko rano da bi se komšijama palile brusilice, bušilice i usisivači… Spavalo se malo, a kada je sve napokon bilo gotovo, kada su stigli svi kombiji i kamioni, svi kršni momci se izlomatali da na četvrti sprat bez lifta unesu silu polica i kreveta, već je bilo vrijeme da se pozdravimo sa ljetom.
Obećala sam si tada da se nikad više neću seliti ljeti, tačnije, ako je ikako moguće, da se neću nikako seliti, mada znam da je potonje obećanje smiješno, znam već da hoću, i sigurna sam da me ta svijest o neukorijenjenosti ipak i smiruje, koliko i užasava.
Nemam samo ja figu u stomaku pri pomenu selidbi, toliku da mi u snu trenutni zajmodavac poslovnog prostora govori kako moramo da se iselimo 6.8. Sa ljetnog kampa na kojeg vodimo djecu s kojom radimo u rečenom prostoru vraćamo se, pak, na javi, 5.8. U snu se čudim i skupljam obrve, kažem da je to nemoguće, pa tek se vraćamo, nemamo vremena da se snađemo do septembra, ljeto je, i na koncu, zaboga, nedjelja je! Na sve te argumente, on samo slegne ramenima i ja se bijesna budim. Nedjelja je, ponavljam si sneno tu repliku iz sna, argument nad argumentima i smijem se tom smiješnom ubjeđenju da nedjeljom ima sve da stane, pa i kad prijetite nekome, ne uzimajte nedjelju za dan sprovedbe prijetnje u djelo!
Neki mi je dan prijateljica došla vratiti vreću za spavanje koju je posudila od mene prije previše mjeseci. Premda živimo dva ulaza jedna od druge, nikako se nismo uspijevale dogovoriti oko te primopredaje: donijet će ona, doći ću ja, donijet će njen sin mojoj kćerki, doći će moja kćerka… Ukratko, tek kada je došao trenutak njene selidbe, i moja vreća za spavanje našla je svoj put kući. Pitala sam je kako je, čula sam da je razlog selidbe dobar, useljava se kod nekoga koga voli, ljubav bi, valjda, trebala omekšati čak i selidbu, a ona spaja obrve i govori:
– Ko ih izmisli, dabogda se svako ljeto selio!
Nasmijem se i spakujem vreću u plakar, svjesna da i po svojim uvijek prekobrojnim ladicama i policama, krijem gomilu tuđih stvari koju nijedna generalka svijeta neće pročešljati tako temeljito kao selidba. Naredna. Samo ona oljušti viškove sa stanova kao pozno ljeto mrtvu kožu s tijela, pa nas spremi da akumuliramo novo: novu kožu, nove bespotrebne stvari, nove uspomene koje ćemo dovijeka vezati uz te naoko besmislene obeznačene zidove i kvadrate.
Leksika doma
Ona gotovo i ne pamti eru hotela i motela, otkad je rođena i otkad putujemo s njom, gotovo po pravilu, s izuzetkom ljetnih kampovanja i sporadičnih noćenja po planinarskim domovima, odsjedamo u tuđim stanovima. Booking, airbnb i slični servisi za kratkoročni najam, takozvani stanovi na dan, obilježavaju naša zajednička putovanja. No, leksika tih mjesta za odmor, umnogomu nam se razlikuje. U vremenima mog djetinjstva, govorili smo hotel. Ostali su nam peškiri u hotelu. Ponekad soba. Donesi nam ležaljku iz sobe.
Danas: mi najčešće kažemo smještaj, ali ona nepogrešivo: kuća. Hoćemo li čitati kad se vratimo kući? – pita, a ja mislim da misli na kuću, jednu jedinu, kojoj se vraćamo za deset dana, pa ne razumijem čemu ovo pitanje, je li joj dosadno, je li poželjela nazad, maltretiramo li je ovim putovanjima, torbama, mijenjanjima smještaja, nomadanjem, mislimo li da joj činimo uslugu, a ustvari… Ma kući, večeras kad dođemo kući, prekida oluju mog prerazmišljanja.
Kada se s odmora vratimo, mi kažemo kako smo bili u Mariboru, a ona kaže: onda kada smo živjeli u Mariboru.
Jednako kao njeni prisni leksički odabiri, i ona cijela predaje se tim ogoljenim prostorima kao svojima. Najsretnija je kada se smjestimo u stanove, na kakve sve rjeđe nailazimo, u kojima se zapravo živi. Oni za razliku od onih potpuno podređenih gostima, sa praznim ormarima i bijelim posteljinama, kriju tragove života: knjige, kristalne figurice po policama, fotografije po zidovima, Čovječe ne ljuti se ispod klub stolića u dnevnom kojeg igramo do kasno u noć, premda ga u našoj pravoj kući ne igramo otkad joj je bilo pet – godinama već. U takvim stanovima se opušta lakše no mi koji se, uprkos tome što smo platili, osjećamo pomalo nelagodno, kao da čuvamo svijeću u nečijoj spavaćoj sobi.
Lijepo mi je pratiti te generacijske razlike, to njeno umnožavanje kuća naspram mog straha od selidbe.
Posljednji propušteni poziv
Mada se tamo gdje sam odrasla često koristio, meni je, iskreno, izraz preseliti za smrt oduvijek bio zbunjujuće stran. Ni dan danas ga ne koristim, ne kažem da je tata preselio, kažem da je umro, u formalnijem kontekstu preminuo. Vrlo rijetko da je otišao. Nikad da je preselio.
No, ponekad kad ga sanjam, sve je tačno tako: on dođe otamo gdje je preselio, dođe, a znamo u tom snu i on i ja da ga više nema. Dođe da se javi, da pita kako sam ili samo stane kraj mene i čeka da mu ja nešto kažem.
A dolazi, mislim, jer zna da mu imam i želim štošta reći. Kao recimo da mi je žao za onaj posljednji poziv na koji nisam odgovorila. Kao recimo da bih se sada nepogrešivo javila i da bismo vjerovatno pričali o posve trivijalnim stvarima, bio bi to vjerovatno najobičniji razgovor na svijetu, kakvi i trebaju biti kada nazoveš nekog u subotu ujutro, onako, da vidiš kako je.
Ja sam bila dobro. Spavala sam. I on je bio dobro. Sjedio je u kafani. A onda ustao i – umro. Preselio.
Bilo je kasno proljeće, a u zrelo ljeto, mama i brat rekli su da je vrijeme i počeli da sređuju stan u kojem sam odrastala, onaj u kojem je on živio do svog kraja. Čistili su, poklonili ili razdijelili šta nam više ne treba, sačuvali što želimo.
Ja nisam. Još nikako nisam. Jer kad sam obećavala sebi da neću više nijedno ljeto provesti u seljenju, nisam pomišljala na sve moguće selidbe u nama i oko nas. Sada bih se ipak potpisala i da iselimo iz prostora, makar i u tu nedjelju, šestog osmog, kad god treba, jer sve što selimo kombijima i kamionima, dobro je. Ma na koji sprat, s liftom ili bez njega, dobro je.
Kad smo bili mali, imao je u toliko prilika ponovljenu šalu koja nam je, kao sve te porodične sto puta prežvakane priče, postajala sve dosadnija kako smo rasli. Kada bi htio za neko mjesto reći da je u njemu boravio nekoliko dana, uvijek bi govorio: Šta bio, spavao! Ko zna odakle potiče ta rečenica, vjerovatno neki jugoslovenski TV sadržaj, ne pamtim referencu, pamtim kako se nepogrešivo smije svaki put kad je izgovori.
Da se danas mogu javiti na onaj poziv, rekla bih mu možda: Cavtat, u Cavtatu smo bili na moru i čekala bih da on kaže: Šta bio, spavao! na šta ne bih zakolutala očima već bih nastavila Znam, znam, taj hotel u kom ste bili sad je neka teška ekskluziva, jedva smo uspjeli izaći iz njega: privatna plaža, privatni put, privatne šume, privatno more, privatno nebo.
Tu bih zašutila i dala mu riječ, on bi malo pričekao, udahnuo, pa rekao nešto što će me ili iznervirati ili nasmijati, malo kad je bilo bilo šta između to dvoje.
Onda bih mu rekla da sam mislila mnogo na njega dok sam šetala.
Ili ne bih? Ili bi sve bilo potpuno drugačije? Ne znam, a i teško ću saznati, jer uvijek je tako: čovjek svašta kaže u neodgovorenim pozivima, a u onim odgovorenim nepogrešivo ništa.