foto: Dženat Dreković/NOMAD

Begagić: Kad kažem partizansko

Kad kažem partizansko mislim, dakako, na pridjev: vrstu riječi koja stoji uz imenicu i pobliže je određuje. Mislim na prisvojni pridjev, onaj koji odgovara na pitanje čije je nešto?, završava sufiksima -čki ili -ski i piše se malim početnim slovom.

Partizansko: to je ono što pripada partizanima.

Kad kažem partizani mislim na imenice, na onu glavnu vrstu riječi koja se prva uči, bez koje rijetko da postoji poštena rečenica.

Kad kažem partizani mislim na antifašiste, na borce i borkinje, koji su, mahom premladi, za današnju perspektivu gotovo komično naoružani, ustali protiv snažnih, zlih, antiljudskih i anticivilizacijskih, mrziteljskih i zločinačkih ideologija: nacizma i fašizma.

Kad kažem partizani, mogu pomisliti na bilo koga, birati rod, dob, klasu, etnicitet: Ivo Lola Ribar, sestre Ditrih, Moša Pijade, Ivan Goran Kovačić, Vahida Maglajlić, mnogi i mnoge… Kad kažem partizani mogu nabrojati stotine imena, sjećam se još, naime, vremena prije nego su njihove biste otopljene u staro željezo. Kad kažem partizani, mogu da mislim i bliže i intimnije od hladnog metala i njihovih ozbiljnih, a toliko mladih glava: mogu da mislim na dedu u posljednji tren spašenog sa voza za Jasenovac, mogu da mislim na majku (maminu mamu) prvoborkinju i njene škrte frontovske priče i rijetke fotografije u knjizi uspomena „Bili smo borci šeste proleterske“.

Kad kažem partizan, mogu da mislim i na svoj gimnastički klub gdje sam napravila prve korake po gredi i padom sa kolutova osigurala si gips na desnoj ruci i kraj sportske karijere u začetku. Kad kažem partizani i danas, trideset i kusur godina nakon pada na gimnastičke strunjače i gotovo jednako toliko nakon padanja bisti i ploča sa ulica i škola, mislim na isto: na antifašiste, na borce i borkinje koji su ustali protiv snažnih, zlih, antiljudskih i anticivilizacijskih, mrziteljskih i zločinačkih ideologija: nacizma i fašizma.

I danas, nakon što sam dupe solidno nažuljala na školskim stolicama raznih sistema, obrazovala se u ideološkim državnim aparatima raznih boja i dimenzija, otvarala i zatvarala raznolike revizionističke udžbenike mislim jednako: partizani su antifašisti, s ove strane historije, a partizansko, ono što pripada partizanima, je časno, ljudsko i civilizacijsko.

Kad kažem groblje, mislim na mir, na tišinu, na širinu. Mislim na Crkvičko groblje na rubu grada do kojeg se dolazi uzanim i strmim stazama kakvim se u drugim prilikama ne prolazi, osim kad se ide mrtvima. Mislim na pogled na dimnjake i visoke peći i na spomenike raznih gabarita i dimenzija, na obilježja, na slike, na zvijezde, mjesece, petokrake, na godine, na crtice, na kič ili minimalizam, na cvijeće, na upaljene cigarete. Mislim na majkinu i dedinu crno-bijelu fotografiju uklesanu u mermer i na osjećaj topline na dlanovima kad spustiš ruku na crnu ploču.

Kad kažem groblje rijetko mislim na nas žive. Mislim na mrtve i na ono šta su sa sobom zauvijek odnijeli, ali i ono šta su nama ovdje ostavili: kao tekovinu, vrijednost ili amanet.

Kad kažem Partizansko groblje mislim na neke drage Mostarce koji su mi ga otkrili i one koji su mi, potom, slali svu moguću literaturu o tom arhitektonskom dragulju iz pera Bogdana Bogdanovića. Kad kažem Partizansko groblje, mislim na onaj prvi put kad su me tamo doveli mnogo mlađi od mene prepričavajući kako su nedavno opet imali akciju brisanja fašističkih simbola sa spomenika šaleći se kako te ploče nisu toliko čišćene i prane ni u doba kada su imale skrb dostojnu spomeničkog i memorijalnog kompleksa takvog tipa. Kad kažem Partizansko groblje, pomislim i na onaj put kada sam ga htjela pokazati prijateljici, pa se beskrajno vrtila ukrug centrom Mostara, jedva ga našavši u šiblju, mraku, iza blatom izlokane livade pretvorene u parking. Sjećam se osjećaja kao da sam prošla vrata Narnije koja čuvaju neki oronuli bezubi tipovi koji su nam samo koji minut prije na naše pitanje: Kako ćemo do Partizanskog, rekli: Ne znamo, ali žene ste, same ste, mrak je, šta ćete, zaboga, tamo?! Mislite, nesigurno je? – pitale smo. Mislim, nemate vala šta da vidite, ima ovaj grad drugih sadržaja – odgovorili su.

I ima. Ima taj grad drugih sadržaja. Imaju svi naši postpartizanski gradovi razne sadržaje. Imamo za pokazati murale, ulice, škole, Mladića, Budaka, Busuladžića, sto čudesa, silu folklora u kojem će se dvije žene, same, bez muške pratnje, noću, osjećati sigurnije no na Partizanskom groblju u centru Mostara, dragulja našeg Juga, turističke destinacije i odmora za oči, ako ih čvrsto zatvoriš.

Jer premda je i ta noć na Partizanskom, kad smo ga konačno našle, bila obasjana mjesečinom, topla i blaga, u pravu su bili nedobronamjerni prolaznici – nismo se osjećale sigurne tamo gdje ni mrtvi nemaju mira. Da smo htjele biti imalo patetičnije, rekle bismo kako smo čule njihovo vrpoljenje, kad kad spavaš na lošem krevetu, mamuran, zapušenog nosa, s nogom u gipsu, pod punim mjesecom. Kao da nikako ne možeš da se naštimaš, a umoran si, umoran kao pas, umoran kao Bosna, kao Hercegovina od fašizma, od relativizma, od huškanja, od revizionizma, od zla.

Kad kažem skrnavljenje, mislim na pijane, zadojene klince sa sprejevima u rukama kojima nije teško načiniti par prostih poteza rukom da iscrtaju simbole pod kojima se ubijalo, klalo, silovalo, pljačkalo: pokoja ravna ili zakrivljena linija i eto ga, već za koji sat slušamo muziku, tražimo rizlu, spavamo kod mame i tate u stanu i sutra opet žicamo marku za kafu i kladionicu.

Kad kažem skrnavljenje, kad kažem vandalski čin, kad kažem oštro osuđujemo ne mislim ni na šta. Mislim na riječi okamenjene kao spomenike koje ne znače nikome, ne znače ništa. Mislim na ništa, na prazninu, na politikanstvo, na blijede i prorijeđene zgranute reakcije onih koji svakodnevno otvaraju vrata novim mlađahnim i nešto starijim fašistima.

Kad kažem sistemsko uništavanje Partizanskog groblja ne mislim samo na zločin počinjen nad njim ovog 15. juna/lipnja 2022. godine već na sve svakodnevne zločine vršene u ovom gradu nad idejom antifašizma od 1992. do danas.

Kad kažem sistemsko uništavanje antifašizma mislim na gnjide, licemjere, koristoljubive egoiste. Govna.

A onda opet: kad kažem Partizansko groblje mislim i na otpor i na onaj stih nastao u očaju borbe protiv vjetrenjača revizionizma: „Moji su dobili četrdeset i pete.“

I opet će.


*Naslov donekle dugujemo uredniku i kulturnom radniku Kruni Lokotaru koji je vrlo zanimljiv zbornik sačinjen od 28 priča renomiraniranih književnih imena nazvao: „Kad čujem Daruvar“. U ovom su se zborniku autori i autorke koji, po uredničkom uvjetu, nisu iz Daruvara, poigrali i ispisali svoje priče o ovom gradu o kojem se malo zna. Hvala, Kruno, na kreativnom poticaju, a budući si i sam istinski antifašista, nadamo se tvom razumijevanju što ovu parafrazu koristimo u svrhu otpora.

Lamija Begagić

Begagić: San o skeli
Begagić: Rodovski rat
Begagić: Ljeto.
Begagić: Jakna za jedrenje
Begagić: Mogu sama
Begagić: Decembar.
Begagić: Mak na kolac