Izgubila sam, nažalost, svoj ratni dnevnik. Ili na radost, budući da su stvari koje sam iz njega zapamtila, nešto što bih, da je kako moguće, najradije zaboravila. Tamne mrlje prošlosti na mojoj bijeloj košulji.
Pamtim, recimo, da je gotovo svaki zapis u tom zagubljenom Dnevniku iz ratne 1992. i 1993. godine završavao nekom prigodnom parolom ispisanom velikim štampanim slovima. Jedna od, s ove distance zabavnijih, bila je i ona: MRZIM ELEKTRODISTIBUCIJU! Razlozi te krivo adresirane mržnje bili su, jasno, u stalnim redukcijama struje i vječitom znaku zauzeća dok na smjenu, brat, najbolja prijateljica i ja, pozivamo broj Elektrodistribucije da izdeklamujemo brzinom farmaceutskih disklejmera na reklamama „KadćemjesnazajednicaBratstvodobitstruju?!“ prije nego se veza zauvijek prekine. Skoro svaki poziv ostao bi neodgovoren, a rijetki dobijeni odgovori po pravilu bi bili nemušti i neprecizni, pa je tinjajuća mržnja prema tim nesretnim radnicama i radnicima eskalirala u velikim slovima na kraju dnevničkog zapisa u još jednom danu bez struje.
One manje zabavne parole bile su vrlo predvidive, u rasponu od MRZIM ČETNIKE do ŽIVJELA REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA!
Sjećam se i trenutka ponosa kada sam, sa 12-13, prvi put u Dnevnik prepisala i citat, ispravno ga označivši znacima navoda, autor je bio neki od braće Latić, citat izvučen iz nekog teksta u magazinu Ljiljan. Nije teško pretpostaviti kakav je bio citirani tekst ni koji su bili estetski, stilski ili literarni standardi dvanaestogodišnje mene.
Iskreno se nadam da je u tom dnevniku bilo ponešto od naše klinačke vedrine, topline mog i prijateljicinog odnosa kojeg rat nije ni nagrizao, smijeha u noćima uz svijeću i makar pokoji trač o ekipi iz ulice ili škole. No, to ne pamtim.
Ne pamtim, također, nijedan drugi odgovor iz šaljivog leksikona u koji smo se upisivali u sutonu rata, u prvom gimnazije, osim onog:
– Šta ti je najgora kletva?
– Dabogda se udala za HRVATA!
Ne mogu da se sjetim da li sam ja to pisala prijateljici A. ili je ona to pisala meni, ali nije ni važno jer se sjećam kako smo obje mislile da je to benigna šala. Kreativna, dapače. I da su tad postojali emotikoni, sigurno bi nakon tog brilijantnog odgovora stajao neki smajlić.
A nije bilo smiješno. Kao što ništa u bolnom i traumatičnom izbjegličkom doseljenju A. u Zenicu iz Žepča netom nakon što su njen rodni grad zauzeli/oslobodili pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane – nije bilo smiješno.
Kao što ni zadatak da se rastavi i sastavi poluautomatska puška na času Nauke o odbrani nije bio smiješan, ali, mada smo i A. i ja i većina odjeljenja znale kako jeste pomalo iščašen, nikada nismo rekle da imamo prigovor savjesti, da nećemo, da je glupo, da ima toliko znanja i vještina kojima želimo da ovladamo – ali sastavljanje oružja nije na toj listi.
Kao što nismo znale ni da treba da prestanemo navijati za odbojkaški tim svoje škole tako što protivničkom timu Katoličkog školskog centra zajedno sa masom skandiramo Idite doma!
Jer ni to nije bilo ni duhovito, ni britko, ni pametno. Dapače, bilo je nesmotreno, glupo, isključivo, uvredljivo, dogmatski i opasno.
Neprijateljski imaginarij
Da nisam, u proteklih tridesetak godina, naučila voljeti sebe sa svim tim nasljeđem devedesetih, ne bih ni u ovom tekstu, ni u životu, bila tako blaga ka toj maloj sebi.
Naprotiv, reagirala bih mnogo oštrije. Trinaest godina nije tri, petnaest nije pet – rekla bih s visoka. Nisu to baš mala djeca. Šta su radili roditelji? Kako je došlo do toga da jeftine nacionalističke pokliče izgovaraju klinci koji pamte bratstvo i jedinstvo? I šta da očekujemo kad budu imali 25, ako to rade sa 15?
Danas imam odgovore na sva ova zabrinuta patronizirajuća pitanja. Danas imam i dovoljno godina i iskustva da ih mogu postaviti, ali i biti svjesna da nas puko čuđenje nad nekom tamo djecom koja su odrastala u laboratorijskim retortama divlje tranzicije ne amnestira, baš kao što nas ni sablažnjiva reakcija na njihove grijehe ne čini odgovornim građankama i moralnim vertikalama.
Nisu to baš mala djeca, da. Ona djeca koja su sa dvanaest, trinaest izgradila neprijateljski imaginarij koji se kretao od lokalne Elektrodistribucije do Hrvata – ma šta da smo u tu odrednicu smjestili, nasilu su iz mira, zajedničkog druženja, vikendica, ljetovanja u Baškoj Vodi i zimovanja na Vlašiću gurnuti u opustošeni, mračni grad u kojem se skrivaju u zgradu Narodnog pozorišta jer tamo uvijek ima struje i grijanja, gdje ne idu u školu jer su izbjeglice po svim učionicama, hodnicima i fiskulturnim salama i ipak si, svemu tome uprkos, svakodnevno mantraju koliko su sretni jer ne puca snajper i niko ih nije istjerao iz kuće.
U tim ne baš malim godinama, neprijatelji bi, po pravilima, trebali biti roditelji, vrijeme je to kada se prerezuje pupčana vrpca kako bi se odraslo. Ali kako usmjeriti ljutnju na roditelje na linijama, u rovovima i radnim vodovima, u jurnjavi za vrećom brašna, u rasprodaji imovine, u sređivanju papira za Njemačku, na roditelje kojih nema? Lakše je mrziti Elektrodistribuciju, izbjeglice, četnike, Hrvate, sve oko sebe.
To je i odgovor na famozno pitanje gdje su bili roditelji koji su trebali sjesti sa djecom i objasniti im da nije uredu da skandiraju vršnjacima s kojima se, mimo terena, druže i dijele grad i ulicu?
Nisu bili. I nisu imali pojma šta se dešava u školi. Nisu čitali dječije dnevnike, ni leksikone, ni gledali odbojkaške utakmice. Daleko su bili od helikopter-roditelja što budno prate svaki dječiji korak. Imali su četrdesetak i domovina, život, grad, karijera, brak – sve im se raspalo u paramparčad.
Sve što su njihova ne tako mala djeca imala jeste tek neverbalna razmjena sažaljenja – sasvim neprirodna dječija prema nesnađenim roditeljima i roditeljska prema djeci koja su to morala prestati biti.
Prestala sam i ja. Ona koja je s petnaest govorila vršnjacima da idu doma, s dvadeset i pet ipak nije postala stranačka uzdanica i tim prečacem došla preko studentskog do državnog parlamenta ili makar kakve pozicije u državnoj firmi.
Provela sam, u međuvremenu, sate, dane i godine u razgovorima, čitanju, učenju, istraživanju – svemu onom što stane u izlizanu odrednicu suočavanje s prošlošću. Upoznala sam dobre ljude, usvojila ispravne vrijednosti, nisam gazila preko leševa, naučila sam vjerovati da onaj, makar malešni, grč nelagode u želucu kakvog sam imala pri vikanju s tribina i rastavljanju puške pred profesorom u maskirnoj uniformi jeste signal kojem valja vjerovati.
Ukratko, da relaksiramo priču: godine su prošle pune muka. Ali su prošle.
A onda smo, jebiga, ta i takva ja, i ta i takva moja oštećena generacija – dobili djecu.
Mi smo rekli da kako to misli…
U odličnoj pjesmi Imperativ iz jednako odlične poetske zbirke Pjesme iz Lore Boris Dežulović se kroz jezičku igru u razgovoru policijskog inspektora i delikventnih pojedinaca koji su ispisali nepismenu inačicu popularne nacionalističke krilatice Ubij Srbe britko i duhovito kako smo od njega i navikli poigrava sa vezom između nasilja i neobrazovanja, imperativa i genocida:
Inspektor je onda rekao da kako ćemo
ubiti Srbina kad ne znamo to ni napisati
Mi smo rekli da bolje mi baratamo
bodežima nego padežima i da pravilnije je
Ubiti Srbine nego Ubij Srbe
On je onda rekao da kako to mislimo
Mi smo rekli u genocidu množine.
Citirao se ovaj poetski klasik posljednjih dana po društvenim mrežama nakon što se na dječijem nogometnom turniru dogodio incident u kojem djeca jednocifrenog broja godina skandiraju Ubij Srbe na utakmici protiv tima iz Srbije. Djeca su iz Dežulovićevog Splita, skandal se desio u Sarajevu, skupa sa još jednim napadom usmjerenim protiv gostiju iz Srbije u kojem su učestvovali nešto stariji nasilnici, te je sve na momenat uzburkalo medijsku žabokrečinu u kojoj su osvanuli natpisi širokog spektra od Sarajevo (više) nije otvoreni grad (a da kako to mislite?) do Čemu to (ne) učimo djecu.
Od Idite doma moje generacije do Ubij Srbe generacije mlađe od moje kćerke prošlo je taman onoliko godina koliko treba da se jedno ljudsko biće rodi, poraste, odraste, stasa, završi škole, nađe partnera/partnericu, postane roditelj i zavrti cijeli krug.
U tih skoro trideset godina jedina je konstanta odrastanje u kontrolisanim uvjetima, ona gore spominjana retorta sa zamorcima koje gledamo kroz prozirno staklo lišene slobode, ali im se ipak sporadično čudimo kada pokažu svoje neprilagođeno ponašanje.
Slučaj mnogih mojih prijatelja koji ne pale knjige, ali bi rado spalili svoje dnevnike iz kojih im se još jedino rugaju njihova tanana djetinja uvjerenja i klopke iz kojih su se izvukli živi i djelomično ozlijeđeni, dokazuju nam postojanje plamička nade da su možda ipak klinci u redu.
Ne znači to da mnogi od njih neće naći svoju prečicu od urlanja na tribini sa sedam do urlanja sa saborske govornice sa dvadeset i sedam.
Ne daje ta tiha nada ni alibi roditeljima, školi i društvima u koja smo odavno izgubili povjerenje, niti nas uljuljkava u ideje o otvorenim gradovima oslobođenih mržnje, nasilja, bahatosti, pohlepe i kukavičluka.
No, s druge strane, upiranje prstima u te balavce koji zaboga mrze druge i drugačije, slušaju užasnu muziku, imaju poremećene vrijednosti i neobrazovane influensere za životne uzore, stavlja nas na imaginarnu poziciju moći koju, ako ništa, nismo zaslužili jer smo iste te balavce podizali na strahu, emotivnim ucjenama, duhovno i materijalno osiromašeni, dok je svijet oko njih gramzivo rastao i mijenjao se i pred kojim će još dugo stajati kao Tom Hanks na aerodromskom terminalu.
Namaštajmo samo za kraj, da u toj sceni, negdje u offu naziremo seksi glas Yaye iz Jinxa dok pjevuši:
Stari moj, ne budi u bedu
Svijet se manje više istim tempom kvari
Stari moj, klinci su u redu
Na njima je da mijenjaju stvari…