foto: Dženat Dreković/NOMAD

Begagić: Zašto su rave i rak dvije strane iste medalje

Stala nisam

Bila sam izuzetno uzbuđena kada sam kolegici i kolegi u redakciji predlagala da se rubrika koju ćemo kasnije imenovati Stala nisam bavi ne samo super ženama koje rade genijalne stvari već i različitim razinama i oblicima ženskog iskustva o kojem se govori, šapuće ili radije šuti ili progovara tek u sigurnostima naših zona komfora, iza sedam vrata, brava i katanaca.

Oduševljenje su podijelili i kolega i kolegica, dali mi odriješene ruke i ja sam sretna sjela u auto i obišla neke prekrasne žene istočne Hercegovine koje se bave proizvodnjom vrhunskih vina; pričala sam sa ženama koje su živjele planine, nikad ne osvajajući vrhove, jer, naučila me prijateljica planinarka, vrh ne osvajamo mi – on osvaja nas. Istraživala sam o radnicama partizankama, borkinjama NOR-a okupljenim u ilegali oko Fabrike duhana Mostar; pisala o radnicama u trgovinskom sektoru što nam besplatno dijele svoje osmjehe i ljubaznost, izložene virusima, bahatosti poslodavca i potplaćenim uslovima u džungli koja si voli tepati tržište rada. A onda sam se razboljela, odležala zloglasni covid-19 i tekst u redovnoj rubrici Stala nisam simbolično nazvala Stala jesam posvetivši ga svim ženama koje stajanje doživljavaju vlastitim porazom. Željela sam tih dana samo to: da svima oko sebe, bliskima i dalekima, na sav glas govorimo koliko je dragocjeno, koliko je važno, koliko je predivno – stati.

Bolest je, srećom, prošla i uslijedio je oporavak i lagani povratak redovnim obavezama, u kući, na poslu, u porodici. Stiglo je, tako, i vrijeme za novi tekst. Otvorila sam radni raspored na kompjuteru i vidjela da je sljedeća tema kojom sam se željela baviti „žene i rejv“. Na trenutak sam se nasmijala tome, ironično mi je djelovao moj sljedeći radni zadatak: tijelo je bilo nikad slabije, najkraća moguća šetnja s psom oko zgrade zahtijevala je ozbiljan fizički napor i mentalni rollercoaster – gotovo mi se nemogućim činilo u takvom stanju u svijest i sjećanje prizvati adrenalin cjelovečernjeg partijanja, ples, muziku, neke divne žene za miksetama i gomilu mladih u zanosu. No, prijateljice su mi na sva zvona hvalile moju sljedeću sagovornicu, a u njenu sam se izvrsnost uvjerila i čitajući njen tekst o historiji ravea u Sarajevu, kao i nekoliko intervjua o njenom iskustvu DJ-ne.

Javila sam joj se na viber i ukratko joj prestavila sebe i voljenu mi rubriku. Odgovorila je kroz nekoliko sati, načelno ne odbivši razgovor, ali ne dijeleći entuzijazam. Spomenula je da već nekoliko godina ne radi ništa „neobično“, ubacila „korona otuđenje“ i rekla da, ukoliko želim, ipak mogu da joj se javim, da nije problem da razgovaramo.

Nekoliko sam se dana spremala za taj razgovor. Hrabrila me A., najbolja prijateljica, upravo ona koja mi je sagovornicu i preporučila – i sama stara partijanerka koja je jutra i jutra dočekivala baš po mjestima gdje su neke sjajne žene puštale muziku i gospodarile podijumom.

Žena je super. Ima neku divnu energiju, ne možeš se ne zaljubiti u nju kad je slušaš.

Ne, nisam spremna za još jedno zaljubljivanje, dosta mi ih je za života, šalila sam se, a dani su, na čuđenje gorespomenutih kolega i kolegica iz redakcije prolazili.

Dan pred rok, napokon sam uzela telefon da nazovem sagovornicu, a onda sam se sjetila da nikako od jučer nisam upitala A. kako je.

Sigurno nije ništa maligno, ali neka se ipak javi u bolnicu…

I tako. Tu sam shvatila, tačnije pet minuta nakon tog trenutka, da ne, ovo neće biti tekst o raveu.

Bolovi su joj počeli prije dva dana – nesnosni bolovi, oni od kojih ne možeš da sjediš, niti stojiš, oni što bole jednako na pokret, kao i na strogo mirovanje. Jaki analgetici nisu pomagali, tablete koje su trebale zaustaviti to čudno vanmenstrualno krvarenje petnaestog dana ciklusa nisu to učinile. Doktorica kojoj se obratila po hitnoj proceduri, naložila je hitno javljanje u bolnicu ukoliko bolovi potraju ili se pojačaju.

I tridesetak sati potom, moja je prijateljica pod dekom, zgrčena, čekajući da tablete djeluju, da bol umine, da krvarenje stane.

Na moje pitanje kako je, odgovara mi opisujući stanje u kojem se nalazi pitajući me, zbunjeno, kad je vrijeme da pali alarme. Prekasno – moji su već objavili opću opasnost, te je nagovaram da ma kako joj je teško, ustane i javi se u bolnicu.

Javiti se u bolnicu. Razmišljam o toj sintagmi dok je nanovo izgovaram. Kao javiti se poznaniku u prolazu, javiti se da odgovaraš pjesmicu, javiti se starcima da si stigla.

Sve smo to s pjesmom radile, i dosadnim prijateljima, i smor profesorima, i kontrolirajućim roditeljima ali kao da se ijedna od nas s pjesmom javljala doktoru, kao da je ijedna s pjesmom radila papa test, skidala pantalone, oblačila mantil i prilazila stolu za preglede?

Sve smo makar jednom promašile termin za naredni, redoviti, pregled. Svakoj se od nas izvukao neki mjesec, jedan, dva, pet. I godina možda. Tajile smo, počesto, jedne od drugih da nismo otišle, da je sve okej, da nemamo sad para, da nam je baš sad doktorica na bolovanju…

Sve smo makar jednom molile jedne druge da idu s nama po nalaze. Ponekad smo se držale za ruke u čekaonicama. Sve smo makar jednom upoređivale nalaze, strepile koji je CIN, zivkale one koje su isto upućivane na HPV tipizaciju i koje su imale par korisnih trikova, znale kome, gdje, kako…

Sve smo makar jednom izgovorile jedna drugoj: Ma, bit će uredu. Sve smo makar jednom izgovorile same sebi: Ma, bit će uredu.

Jedna i po žena, svaki dan

Statistika kaže da tri žene sedmično u Bosni i Hercegovini umru od karcinoma grlića maternice. Nešto je crnja za susjednu Srbiju i iznosi oko pet stotina žena na godišnjem nivo ili – jedna i po žena svaki dan. Baš tako glasi naslov tridesetominutnog filma koji je snimljen o iskustvu Marije Ratković, novinarke, književnice, teoretičarke i kulturne radnice.

Marija je svoju dijagnozu dobila krajem januara – ironično, upravo u sedmici koja se obilježava kao sedmica podizanja svijesti o raku grlića maternice. Bio je tmurni januarski beogradski dan i ona je planirala putovanje. Željela je otići kod prijateljice daleko, u Dominikanu, tamo gdje je sunce dok je u Beogradu, kako kaže, odvratna zima. Poznajemo te odvratne, zimske, sive, smogovite dane. Možemo takav jedan beogradski lako zamisliti i u Sarajevu. Nije to dobar dan za takvu dijagnozu.

Naravno da dobar dan ne postoji, ali lako je razumjeti Mariju kada govori: Kada sam saznala, prvo sam ostala u šoku, a potom pomislila kako moram da odem na more, ako ne odem na more, sve će da se raspadne.

Ta je želja za morem bila želja za kontrolom. A nedostatak kontrole u bolesti, ono je što nas plaši gotovo kao smrt sama.

O svojoj dijagnozi i svemu što je nakon nje prošla, Marija već godinama govori javno i hrabro. Istupa u medijima, piše novinarske tekstove i fikciju, objavila je nedavno i izuzetno važan roman Ispod majice u kojem je progovorila o mnogim tabu temama.

Otvoreno i bez stida, osuda ili samoprezira u razgovoru sa svojom doktoricom u filmu Jedna i po žena, svaki dan govori i o tome da, prije uspostavljanja dijagnoze, šest godina nije dolazila na ginekološke preglede.

Svaka je od nas ponekad lagala, i doktorima samim. Slušajući Mariju, začas sam se opet našla u onoj oridinaciji kako u glavi smišljam laži o tome gdje sam dosad odlazila na kontrole i ko me dosad pratio. Imam dvadeset i šest i to mi je prvi ginekološki pregled. Prvi. Ikada. Prvi. Trinaest godina nakon prve menstruacije. Sedam godina aktivnog seksualnog života. Prvi.

Svaka je od nas ponekad osuđivala druge. Ponekad smo se drugarski korile – moraš, zašto nisi, ići ću s tobom, posudit ću ti lovu.

Marija je, na kraju, otišla. Protiče četvrta godina od njene dijagnoze. Zna mnogo više od svake od nas. Zna koliko su važne redovne kontrole. Zna koliko je važno da govorimo i učimo. Zna koliko je važno da radimo redovite preglede na HPV jer je HPV u 90% slučajeva uzročnik raka grlića maternice. Zna koliko je važno da iza žene ne stoji samo armija drugarica kao iza nje, kao iza A., kao iza mene, već sistem koji ne osuđuje, ne stigmatizuje, ne svaljuje svu krivicu svijeta na njena leđa, već onaj koji educira, pruža podršku, pomoć i zaštitu.

Pošalji poruku, Marija

A zaštita postoji. Danas su na tržištu tri vrste vakcina protiv HPV-a – svaka od njih učinkovito čuva od zaraze najtežim oblicima virusa koji uzrokuju papilome ili rak grlića maternice.

Upravo u zadnjoj sedmici januara ove 2021. godine u kojoj nam je, s razlogom, jedan drugi virus u fokusu, prezentiran je prijedlog plana vakcinacije protiv HPV-a u Kantonu Sarajevo s idejom da imunizacija bude obavezna za sve djevojčice unutar redovite školske vakcinacije, budući da je praksa u svijetu da se vakcinišu djevojčice uzrasta 12 do 14 godina, a potom i dječaci kako bi prokuženost bila veća i zaraza svedena na minimum. Dobre prakse u takvoj imunizaciji u Škotskoj i Australiji već su gotovo iskorijenile HPV.

U svojoj biografiji i o sebi nakon dijagnoze, Marija kaže da ima kontrolu nad životom, da ima budućnost koju možda ne bi imala da se nije javila doktoru. Spominje opet more, spominje sve što voli raditi, i spominje kako je i dalje svakodnevno muči stara dobra dilema poslati poruku ili ne.

Pošalji poruku, Marija. Pošalji je još danas. Reci mu/joj sve. I da voliš, i da te nervira. Ne čekaj.

Kao što nije čekala ni A. Javila se. I bilo je sve uredu.

I obećala sam joj da će idući tekst biti jednako važan kao ovaj: bit će o raveu.

Jer, život je sve to: i rave, i rak, i borba, i proslava života življenjem.

Lamija Begagić


Begagić: Mogu sama
Šehić: Sat apokalipse