Zvijezde svakog ljetovanja nisu more, valovi, plaže i brodići već očevi. U tih sedam toliko priželjkivanih dana oni bljesnu kao neki rijetki nebeski fenomeni što se pojavljuju svakih xy godina i što zbog svoje rijetkosti, što zbog stvarne impresivnosti, bez treptaja se posmatraju, fotografišu i priželjkuju. Očevi su najednom tu od zore do sumraka, bacaju radosnu dječicu u more, plivaju daleko, odvoze ih do plovaka, pušu šlaufove i mišiće, skupljaju kantice i kantice pijeska, lješkare s potomstvom po plićaku kao nasukani kitovi.
Potomci skikom dozivaju tata, tata, tata, vidi, pogledaj, a oni gledaju i govore bravo, ohrabruju i one poteze od pretprošlog ljeta. Nose na ramenima kad se umore, unose ih iz noćnih šetnji u apartmanske krevete, spuštaju i skidaju sandalice.
Posljednjeg dana, očevi rashlađuju auto, sjedaju za volan i vraćaju potomstvo kućama. Otvaraju vrata starih rodnih uloga, povjere ih majkama i odlaze na hladno Sarajevsko sa ekipom koju nisu vidjeli sedam dana. Djeca se idu tuširati, pa spavati, pali se veš, sapire se sol sa tijela i peškira. Nebo je opet mirno, zvijezde na svojim mjestima, dugo je do novih astroloških fenomena.
Ovako bih, da sam imala dovoljno kognitivnih i verbalnih kapaciteta opisala svako svoje ljetovanje u Baškoj Vodi u periodu od otkad znam za sebe pa do zlokobnih devedesetih. Nakon devedesetih, već je došlo vrijeme da se na more ide s ekipom, nismo tada primjećivali ni očeve, ni majke, ni u hodu se o njih nismo očešavali. Kupali smo se na drugim plažima, izlazili na drugačija mjesta, okrznuli bismo ih tek perifernim vidom dok prolaze kraj nekog molića na kojem sjedimo i pijemo, blaženi u vlastitoj ignoranciji.
U narednim su godinama naši svjetovi rasli, sve je više u njima bilo one famozne „izabrane porodice“ u vidu prijateljica, prijatelja, partnerica i partnera. Širili su se odnosi, odvajali smo se i od maminog ispiranja soli iz zapetljane kose i od tatinih širokih ramena s kojih riva izgleda nepregledno. Pomislili smo, valjda, da su takvi svjetovi ostali iza nas, u romantiziranim osamdesetim, gdje im je i mjesto. A onda bismo, sa vlastitom djecom ili sami, otišli opet na mjesto čina, na neku od „naših“ obala.
– Neum je Budva za siromašne – govorim prijateljici i sa sigurne distance iznad magistrale slušamo buku i žamor što dopiru sa glavne šetnice i gradske plaže.
Ostaje ta moja naoko duhovita izjava u sigurnosti naše male prijateljske zajednice, nit njome vrijeđam to nešto kilometara suverenosti naše obale, nit mislim da je crnogorska bolja od naše, nit imam kakve, nedaobog, klasne netrepeljivosti.
Svi su naši neumi i naše budve iste i sva su naša siromaštva jednaka, pomišljam.
Okružena porodičnim zajednicama u kojima su očevi i majke jednako uključeni u dječija odrastanja, ali i onim zajednicama koje porodice jesu, premda ih ne čine mama-tata-braco-seka, gotovo da sam zaboravila na takva siromaštva u kojima odmor možda jeste bijeg od rutine, ali nikad i bijeg od stvarnosti.
A u toj stvarnosti sve je još uvijek po patrijahalnim i heteronormativnim uzusima: jednako na all-inclusive aranžmanima po Antaliji kao i po gradskim neumskim plažama.
Izroniti iz stvarnosti
Ove godine sam na odmor išla u specifičnom aranžmanu: kao edukatorica i odgajateljka sa grupom od deset djece uzrasta od sedam do devet godina.
Nisam bila ni mama, ni tata, a opet sam bila i jedno, i drugo, i sve između toga. Kolegica i ja smo tih sedam dana, pored uživanja u njihovoj transformaciji i oslobađanju u tim prostorima beskrajne oslobođenosti od obaveza i rutina, imale priliku posmatrati ih izmještene izvan okvira porodice i povlačiti kakve-takve paralele između tog odmora s vršnjacima i onog s roditeljima.
Nije to prvi put da tu grupu djece vodimo negdje na višednevne boravke: postali smo i sami neka vrsta birane porodice, zauzeli i u njoj uloge, zna se šta je kolegicin, a šta moj resor, a oni vješto balansiraju između tih naših uloga, povjerljivo i otvoreno. Nepregledno je bogatstvo to povjerenje koje smo kod njih stekle, te uživamo u njemu, i u njima.
Da svjetovi nisu tek ta beskrajna tirkizna sloboda, ježeve bodljive u petama i šesnaest sladoleda na dan podsjeti nas tek ponekad njihova britka diskusija sa lokalnom djecom što govore hrvatski. Pitanje o jeziku koji pričaju postavljaju si, dakako, nakon šest dana normama neometane komunikacije.
Puštam da mi voda začepi uši i gledam ih dok rone i plivaju. Nasmijani su, duhoviti, tek ponekad sputani željom za planiranjem i rutinom, pa vlastitu slobodu presreću pitanjima kad je ručak, kad je večera, kad ćemo kući.
Koferi su im puni čistih, popeglanih majica za „u grad“. Premda ih vodimo i na centralnu šetnicu, u svijet precijenjene kičaste plastike, nose onu jednu najdražu majicu i potamnjela tijela na kojima se presijavaju zrnca soli. Nisu istuširani, stopala su crna i žuljevita, na japankama su tragovi pijeska.
Slušam klepetanje papuča i sjećam se razgovora kojeg sam nedavno, s nekim, vodila o budućnosti turizma.
U globalnim razmjerama, pogotovo kada se radi o svjetskim atrakcijama, trendovi će se, izvjesno je, mijenjati. Porast će doživjeti i donedavno alternativne lokacije, seoski i agroturizmi, muzički, festivalski, sportski turizam, zeleni i aktivistički turizam, onaj po brdima, vrletima, izolovanim lokacijama, onaj introspektivni, što nas vraća nama. Od svakog će, ma šta da bude, uvijek prvo profitirati kapitalizam, pa tek potom naš unutarnji rast.
U mikro okvirima, sve će, još zadugo, ostati isto. Ni turizam, ni odmor, ne mogu i neće biti izvan života. A naši su životi još uvijek knjige za plažu, narukvica od školjkica sa (para)državnim grbovima, tata da baca s ramena i mama da tjera iz mora kad usne pomodre i prsti se smežuraju.
Za izroniti iz takve stvarnosti trebat će malo više truda nego za hvatanje daha nakon pandemijom poharane sezone.