Dok sam bila dijete, tek je jedna prijateljica moje mame imala drugačiju porodicu. Bila je, naime, majka dvoje djece, i premda u ranim četrdesetim, već udovica. Svi drugi imali su tradicionalne heteronormativne porodice, bez izuzetka sačinjene od mame, tate i dvoje djece.
Moji roditelji bili su dio širokog kruga prijatelja i svi su naši godišnji odmori, prvi majevi i dvadeset i deveti novembri podrazumijevali čopor dječurlije i gomilu parova. Radilo se o tatinoj ekipi iz ulice u kojoj je odrastao – godinama sam se divila tom odolijevanju njihovog prijateljstva izazovima vremena – potrajali su bez obzira na različite karijere, poslove, ženidbe i roditeljstva.
S godinama sam shvatila da se, dakako, radilo o njihovoj privilegiji. Bez obzira na okolnosti, sastajali bi se petkom u omiljenoj kafani, uvijek bez djece i bez žena – oni su ostajali kući, bez mogućnosti da se druže međusobno, osim na tim golemim čoporativnim okupljanjima gdje su žene-majke-supruge uvijek više motrile na nas, no se istinski družile.
Imala je, tako, moja mama, u mojim godinama, tek stečene prijateljice: supruge muževih prijatelja. Premda je imala sjajnu ekipu na fakulteta, raznorodnu, sačinjenu od prijateljica, kao i prijatelja, ona se, nekako, svela tek na godišnjice matura i svaki put jednako ponavljanje: Moramo češće.
Nije moja porodica ni po čemu tu bila izuzetak: dapače, prije je bila pravilo. U sličnim su se krugovima kretale i tetke, amidža, komšije…
Čemu analiza socijalnih navika mojih roditelja?
Odavno već ne poredim njihove živote sa svojim, osim na terapiji. Svjesna sam i drugačijih vremena u kojima smo sazrijevali i svih faktora i postavki koje nam nisu bile jednake.
Danas imam različite prijateljice i prijatelje: samce, u istospolnoj ili strejt vezi, s djecom, bez djece, u zajednicama bračnim ili vanbračnim. Njihovi načini emotivnog i seksualnog života, dakako, ni po čemu ne utiču na moj odnos prema njima, osim u tome što nam često diktiraju slobodno vrijeme koje si možemo odvojiti za druženja i zajednička putovanja ili okupljanja.
Svi smo ludi, ali mi smo luđi
Ovu mi rečenicu u naletu iskrenosti izgovara prijateljica, pri jednom od rijetkih susreta u novoj realnosti.
Prošao je mjesec od mog izlaska iz izolacije, solidno se oporavljam. Ona, pak, svoju dozu virusa, a ni cjepiva (još) nije dobila, stoga je, naravno, oprezna, uprkos mojim antitijelima, potvrđenim serološkim nalazom kojeg, u polušali, nosim na „kafe“ i „izlaske“. Stavljam ove riječi u znake navoda, jer ne pijemo kafu i ne izlazimo iz njenog auta. Kružimo gradom i pričamo, ona se boji među druge ljude, a vrijeme je preloše za sjedenje na klupici u nekom izolovanom gradskom parkiću, pod uvjetom da isti postoje.
– Kako misliš? – pitam kroz smijeh.
– Tako. Mi koji nemamo nikoga u ovom ludilu, nismo ludi samo zbog nedostatka utjehe i podrške, imamo roditelje i prijatelje za to, drugo nešto nas ubija. A znaš šta? Sad ti pitaš šta.
– Šta? – smijem se.
– Hvala. Ubija to što je ovo neka vrsta kazne kojoj ne znaš dužinu trajanja. Lijepo te osude na društveno koristan rad, pa znaš da ćeš kopati šest mjeseci, godinu, tri… Ovo, niko ne zna.
– A šta robijaš tačno?
– Robijam to što ne mogu upoznavati nove ljude, što je na stendbaju i vezivanje, i dejtanje, o seksu da ne govorim. Visim na Tinderu, recimo, i kako dođemo do susreta, tu stanemo. Gdje da se susrećem, imam roditelje u riziku kući?
– A da pitaš za vakcinaciju ili makar antitijela?
– Samo se ti zezaj. Nije da nisu nudili. Bila jedna, poslala mi sliku serološkog nalaza. Dobar igM. Rekla sam joj: Lijepa antitijela, mašala.
Slijedi naravno red smijeha i karikiranja, a onda okrećemo opet ka Vijećnici, u mrtvoj tišini. U pravu je. Svi jesmo ludi, ali ljudima kojima već druga godina prolazi u pokušajima da grade odnose i(li) uživaju u čulnosti dvostruko je teže i život u pandemijskom limbu izgleda im beznadežnije nego naši životi u makar kakvim rutinama partnerstava i (realizovanih) porodica.
Neizvjesnost trajanja „kazne“, te život u polusmislenim virtualnim realnostima ostavljaju posljedice po mentalno zdravlje. Koliko ozbiljne i dugoročne, tek ćemo vidjeti.
Sto hiljada ljudi sa dignutim čašama
– A kad prođe, svaka nam čast, ako svi redom ne završimo u ozbiljnom promiskuitetu – nastavlja prijateljica.
Nadovezujem se sa još ponekom pošalicom, te u nastavku pričamo i o nekim sasvim vanpandemijskim temama: knjige koje čitamo i serije koje gledamo, makar, nije dohvatio teror neizvjesnosti.
Razgovaram koji dan kasnije o ovim malim automobilskim razgovorima sa poznanicom, inače sjajnom psihoterapeutkinjom.
– Da li bi i to mogao biti svojevrsni stres manjine? – pitam.
– Pa, mogao bi. Sviđa mi se ta teorija da bi i single osobe, naročito single žene mogle biti ti Drugi, ta manjina opterećena stalnim društvenim očekivanjima.
Biti single, razmišljam dalje, naročito ako više nisi u dvadesetim, garantuje ti manjinsku poziciju, ekspresni pasoš Manjinskog otočja. U toj poziciji odrođenosti od norme, pod lupom očekivanja, dodatni je i dvostruki stres ne znati kada ćeš biti u prilici činiti tako jednostavne stvari kao izaći na kafu, otići s nekim na predstavu ili se, nesputano i spontano, poljubiti u klubu.
– Samo mi obećaj da ćeš svoj četrdeseti proslaviti u stilu sto hiljada ljudi sa dignutim čašama ili, da iskoristim aktuelniju referencu, onako kao u finalu Another Round! – reče na našem rastanku prijateljica.
– Bojim se da ne mogu. Četrdeseti mi je prošao u pandemiji. No, ne brini, naći ćemo razlog za slavlje. A ti dotad, pokušaj s tim igM-om, jer neće ti ni to trajati dugo.
– Hvala, uvijek si znala utješiti.
Izlazim iz auta i penjem se u stan. Na vratima se susrećem sa sedamnaestogodišnjim sinom. Zapljusne me opori miris parfema.
– Kuda ti?
– Eeee – odgovara i mahne mi u prolazu.
Nemam prostora u vlastitim mislima da tamo sada smjestim i njega, srednjoškolca, i tu „eeee“ djevojčicu s kojom, evidentno, dejta.
Gdje izlaze, kamo se sklanjaju kada nisu po virtualnim hodnicima, a u nedostatku školskih, gdje će njih dvoje tako naparfemisanih, kad kafići ne rade zbog pandemije, a Domove smo kulture sahranili žive i zdrave, prije no smo se porazbolijevali kao društvo?
No, o tom ću, dakako, misliti sutra, jer, istini za volju, svaki bi pošteni predstavnik generacije snepčetovaca umro od ofiraže što ga guram u isti tekst sa olinjalim, ostarjelim i beznadežnim tinderovcima.