U Srbiji je nedavno napokon na snagu stupio Zakon o rodnoj ravnopravnosti oko kojeg je bilo prijepora, kao i uvijek kad je rod u pitanju.
Premda se radi o zaista detaljnom zakonu koji pokriva niz oblasti od rada, preko obrazovanja, sporta, nauke, kulture, političkog djelovanja, sindikalnog organizovanja do vrlo ozbiljnog postupanja u slučaju rodno zasnovanog nasilja i rada na sistemskoj zaštiti žrtava, u žižu javnosti najviše je došla tek jedna odredba određena u oblasti obrazovanja, a koja podrazumijeva „korišćenje rodno osetljivog jezika, odnosno jezika koji je u skladu sa gramatičkim rodom, u udžbenicima i nastavnom materijalu, kao i u svedočanstvima, diplomama, klasifikacijama, zvanjima, zanimanjima i licencama, kao i u drugim oblicima obrazovno-vaspitnog rada“.
Digla se tu kuka i motika, sila je muškaraca i žena u javnom prostoru osjetila nezajažljivu potrebu da kaže koju o jeziku. Svima nama koji se jezikom, a pogotovo njegovim rodnim aspektima, bavimo profesionalno, izučavajući ga na akademiji, kao i u praksi, cijela se priča popela na vrh glave, uvijek nas jednako umarajući svojom predvidljivošću, površnošću i naučnom neutemeljenošću.
Ni ovog puta nismo čuli ništa novo: lingvistički dušebrižnici opet su zabrinuti nad skrnavljenjem jezika, nametanjem nečeg što nije u njegovoj prirodi, u strahu su od rogobatnih konstrukcija koje bodu oči i paraju uši i koje će čist naš jezik zaprljati radi neke, eto, nominalne ravnopravnosti.
Puristi i lingvistički nacionalisti, navodeći vodu na svoj mlin, reći će da i dobar dio žena, pa čak i lingvistica i naučnih radnica, misli da nema potrebe za upotrebom oblika ženskog roda, pa ako one same neće – zašto ih siliti. Ili, u „demokratičnijoj“ izvedbi: neka svako bira treba li koristi oblike u ženskom gramatičkom rodu ili će prosto nastaviti sa korištenjem generičkog muškog roda.
Sufiks (ne)moći
A o čemu se ustvari radi i šta je to iza sve ove brige o čistoti jezika i njegovoj zaštiti od tobožnjih vanjskih utjecaja – kao da se radi o kakvom stećku ili drugom spomeniku kulture kojeg valja konzervirati da takav netaknut govori o minulim vremenima, a ne o živoj, fluidnoj i svakodnevno promjenjivoj materiji kakav je jezik oduvijek bio i bit će, dok je živa i posljednja mu govornica i govornik?
Iza svega, naravno, stoje odnosi moći koji se, još kako, iz stvarnosti prelivaju u jezik.
Bez odnosa moći, jezik je tek ogoljena, gotovo matematička forma: osnova plus sufiks roda jednako rodno korektna imenica. No, standardni jezik je, ne zaboravimo, društveni konstrukt, a društvo koje se protiv ove stavke zaista dobro napisanog zakona buni, patrijarhalno je i teško se odriče zadatih hijerarhija u kojima sluškinja ne zvuči rogobatno, ali astrološkinja zvuči. U tom je društvu prihvaćena učiteljica, ali ne i dekanica, može domaćica, ali ne i advokatica, jer ona nije u prirodi jezika.
U tome da kako raste društvena pozicija opada ženska vidljivost (ne samo) u jeziku, nema, naravno, ništa prirodno i sirota mocijska tvorba nema nikakve veze s tim.
Nisu krivi sufiksi, kriv je uvijek – patrijarhat.
Žena, majka, učiteljica
U mojoj, ali i generacijama prije i poslije moje, studentice su prednjačile nad studentima, na nas četiri dolazio bi, u prosjeku, jedan kolega. Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine školuje kadar za rad u srednjim školama, profesore i profesorice, premda smo na diplomama svi bili profesori. Pedagoške nauke, odgajateljske i njegovateljske profesije, po pravilu su, ženske, jer je i emotivni rad u prirodi žene.
No, čak ni ovo „pravilo“, nije do kraja usvojeno u jeziku, i dalje, kako je pokazao i jedan u nizu rodno angažiranih tekstova redakcije magazina za pravednije obrazovanje Školegijum, na većini internetskih prezentacija škola imamo učiteljice i nastavnice, ali vrlo rijetko pedagogice, premda se tim poslom bave gotovo isključivo žene.
Žene na visokim menadžerskim pozicijama u školama i same se rijetko predstavljaju kao direktorice i ne smeta im potpis direktor ispred imena. U zamišljenom svijetu gdje je ženski rod generički, da li bi i direktorima bilo u redu da ih se potpiše kao direktorice?
O svemu ovom, često sam razgovarala na radionicama sa djecom i u dva bismo koraka sa jezika skoknuli do društva, društvenih normi i očekivanja i do onoga čime se ovaj zakon ozbiljno pozabavio.
Važnost nasljeđa
Premda ni u jednom trenu ne želim umanjiti značaj zakonskog regulisanja upotrebe rodno osjetljivog jezika, teško je ne primijetiti koliko su u sjeni jezika ostale druge važne stavke definisane istim paragrafom zakona – onim njegovim dijelom koji se odnosi na promjene u sferi obrazovanja.
Kada ne bi ostala mrtvo slovo na papiru, sljedeća bi stavka, recimo, u svijetu koji želimo sanjati za naše djevojčice, dovela do toga da se nikada ne ponove slučajevi poput Milene Radulović:
Radiće se na integrisanju rodne ravnopravnosti u planove i programe nastave i učenja uključujući prepoznavanje i ohrabrivanje za prijavu rodno zasnovanog nasilja i nasilja prema ženama, u okviru:
– redovnih nastavnih predmeta i vannastavnih aktivnosti,
– planiranja i organizacije različitih oblika obuke u svim obrazovnim ustanovama, centrima ili organizacijama u kojima se školuje nastavni kadar,…
Napokon je, za svaku je pohvalu, neko prepoznao akademiju i akademsku zajednicu kao mjesto odakle treba početi promjena, umjesto dosadašnjeg rasadništva nemara, nebrige i nerijetko upravo rodno zasnovanog nasilja.
Zakon koji je usvojen u susjednoj Srbiji dobar je i gotovo da nema manjkavosti. Njegova primjena nešto je o čemu je teško govoriti, a ne spustiti optimističan ton ovih redova. Mi, pak, imamo nešto stariji zakon, onaj o „ravnopravnosti spolova“ koji ne raspoznaje baš najjasnije kategoriju roda, ali također, na papiru, pokriva dosta aspekata, uključujući i jako važnu jednaku platu za jednaki rad – jednu od potki feminističke borbe u oblasti prava radnica.
Prije nekoliko godina o ovom sam pravu pričala sa studenticama i studentima Kulturalnih studija. Pročitavši im jedan odlomak koji se tiče te problematike, upitala sam šta misle o kojem se pravnom dokumentu radi i kada i kako je isti usvojen:
Žene su ravnopravne s muškarcima u svima oblastima državnog, privrednog i društveno-političkog života. Za jednak rad žene imaju pravo na jednaku platu kao i muškarci i uživaju posebnu zaštitu u radnom odnosu. Država naročito štiti interese majke i djeteta osnivanjem porodilišta, dječijih domova i obdaništa i pravom majke na plaćeno odsustvo prije i poslije porođaja.
Niko od prisutnih nije pogodio da se radi o Ustavu FNRJ iz 1946.
Sedam i po decenija kasnije, prijeporima oko jezika, oduševljavamo se zakonima koji su u nasljednicama te Jugoslavije, napokon, stupili na snagu.
Kontinutitet rodovskog rata počesto zaboravljamo, a to je kao da, primjerice, onima što iscrtavaju zebre po cestama čestitamo na ekspresno izgrađenom autoputu.