Begagić: Dvije fotelje komšinice Saje

Stala nisam

Komšinici Saji nikad nisam saznala pravo ime. Prezime joj znam, makar pretpostavljam da je njeno, jer je ispisano na pločici na vratima. Komšinica Saja živi preko puta i u svojim je zrelim sedamdesetim godinama. Poznajemo se tek od početka pandemije, dakle, godinu i koji mjesec, kada sam, u periodu važenja odluke kriznog štaba da se starijim od 65 godina u potpunosti zabrani kretanje, zakucala na njena vrata i upitala je šta joj treba iz prodavnice. Otad sam joj povremeno obavljala simbolične i skromne nabavke, a naši su se razgovori uglavnom vrtili oko drekavca, kako je tepala mom lajavom četveronožnom ljubimcu. Doznat ću iz tih razgovora da komšinica Saja pasionirano obilazi i hrani sve dobrinjske lutalice, kao i da joj sve prijateljice imaju pse s kojima često izlazi u šetnje uz potok. Malo šta izvan toga sam saznala o njoj.

Istini za volju, nikad nisam bila vična ćaskanju, naročito ne sa starijima: umjela bih zabaviti, nasmijati ili smiriti djecu raznih uzrasta, ali stariji ljudi su mi bili enigma, osjećala sam prema njima nešto između nezainteresovanosti i straha. Strah, dakako, nije bio od njih samih, već od ideje da ću jednom, ne tako daleko, to biti ja.

A šta je to što me u starosti ponajviše plašilo? Bijeda i besparica? Bolest i propadanje? Usamljenost? Prolaznost? Pomalo sve od toga, ali nešto ipak više od svega nabrojanog: dosada.

Dosade se plašim oduvijek, od djetinjstva. Što sam starija, sve si više usmjeravam slobodno vrijeme i sve se više mučim s dokolicom. U rijetkim trenucima kad zastanem i predahnem, osjećam svaki put jednaku grižnju savjesti: ležim, a ne igram se s djecom, a ne čitam, a ne pišem, a ne viđam se s ljudima, a svijet nikad nije bio lomljiviji, ljudi nikad krhkiji. Pritisak aktivnog odmora, doista, nije samo u mojoj glavi, on je posvuda oko nas: već na prvoj ponedjeljnoj jutarnjoj kafi u firmi sve će vam kolegice i kolege trčati da opričaju svoje vikende; planinarenje, izleti, hajking ture, kursevi, časovi na svakom su drugom Google ili Facebook reklami – odraslima se, jednako kao i djeci, nudi kvalitetno i usmjereno provođenje slobodnog vremena koje se, dakako, u devedeset posto slučajeva, plaća.

I eto nas, stižemo u samo nekoliko koraka do pitanja koje si u posljednje vrijeme, a tokom pandemije još učestalije, postavljam: koliko košta odmor i u kolikoj mjeri nam dob, klasa, rod, pa i rasa uvjetuju dokolicu i načine na koji trošimo svoje teško stečeno slobodno vrijeme?

Koliki je izazov odmarati se u godinama komšinice Saje, sa minimalnom penzijom od četiristotinjak maraka?

Odmor je otpor

Ne tako davno, i osmosatno vrijeme bilo je nedosanjani san. Ili, možemo i ovako: ne moramo ići ni toliko u prošlost, stotinama i hiljadama današnjih i ovdašnjih radnika i radnica rijetko prođe radna sedmica da ne odrade makar nekoliko sati prekovremenog i neplaćenog rada.

Stara krilatica 8 sati rada, 8 sati odmora, 8 sati sna, rijetko je gdje primjenjiva u stvarnosti, premda je čak i ona zrela za preraspodjelu na makar 6-10-8, čemu bi u potencijalnoj reformi kapitalističkih odnosa snaga na tržištima rada trebali težiti.

No, i da se manemo za ovdašnje okolnosti još uvijek utopistične reforme i zadržimo na ovoj idealnoj satnici u kojoj ravnomjerno raspoređujemo ove tri osmice, nije se teško zapitati: zašto makar u jednakoj mjeri nismo opsjednuti snom i odmorom koliko smo radom?

I zašto strah od odmora razvijamo tek pri pomisli na starost i mirovinu – na taj period života kada, napokon, potpuno prestanemo raditi?

Nije teško naći odgovore – kriju se, dakako, u pritisku kapitalizma da proizvodimo više, da radimo više, sve u cilju vrlo klimave teorije da ćemo samo tako „imati više“.

Ako radimo više, kupit ćemo si više odmora kada ostarimo.

Vratimo se komšinici Saji koju, spletom okolnosti, upoznah bolje tokom jedne slučajne zajedničke vožnje u gradskom autobusu. Prvi je to put da smo se našle u istom prostoru na duže od dvije-tri minute sretanja u haustoru ili na njenom kućnom pragu. Pričala mi je kako je u povratku od najstarije sestre kod koje se okupljaju za Bajram. Dugo joj nije bila, priča. Spominje i kako se sestra vakcinisala, a ona nije – ne zna kad će, ali njoj ni ne treba, ona ne putuje više nigdje, a sestra ide djeci vani. Ona djece nema. Što se putovalo, putovalo se – kaže.

Saja nije kupila dovoljno odmora, da slušamo tržišnu logiku, rekli bismo da nije radila dovoljno. Radila je, dakako, i previše, u domovima zdravlja širom zemlje. Odmor je provodila spremajući stan, pomažući ostarjelim roditeljima – najmlađa, neudata, ko će. Nije da mi to nije bila dužnost – kaže – a ja se sjetim riječi nepogrešive Silvije Federici: oni to zovu ljubav, mi to zovemo neplaćeni kućanski rad.

Pokušavam joj objasniti da su njeni roditelji, kao i ona, zaslužili dostojanstvenu starost i skrb, ali da to ne smije biti tek na leđima djece, da je to državno pitanje, socijalno pitanje, a ona me gleda i diže obrve.

Sve znam – govori – ali sve je prošlo. Sad samo odmaram, šetam, imam drugarice, a moje sestre nemaju. Nisu ih imale kad očuvat, od djece, posla i kuće.

Koliko je klasno, odmor je, eto, oduvijek i rodno pitanje. Ma kako živjeli, muškarci, neopterećeni kućanskim radom i brigom oko djece, mahom su njegovali svoja prijateljstva. Kao potvrdu ovoj tezi, pokušala sam naći jedan klub penzionera u koji, recimo, dolaze žene da igraju šaha ili karti, ijednu ženu koja igra tavle na hercegovačkoj pripeci, ijednu kafanu u kojoj se okupljaju penzionerke i održavaju tradiciju okupljanja srijedom ili bilo kojim danom u sedmici što je, recimo, bila privilegija mog oca i njegovih prijatelja, u tridesetim, jednako kao i u šezdesetim. Nisam uspjela.

Ali, moram ti reći – dodaje nakon poduže tišine, komšinica Saja – ja sam cijeli život sanjala dvije fotelje. I sad ih imam, obje samo moje. Jedna da spustim guzicu, da izviniš, druga da dignem noge. Dvije fotelje, nakon cijelog života po štokrlicama i tabureima, dvije fotelje, pa malo knjiga, malo štrikam, malo križaljke, malo TV. 

Izlazimo na istoj stanici, skupa se penjemo na četvrti sprat. Pas, za promjenu, ne laje. Izvest ću ga u dugu šetnju, pa sjesti u fotelju koju nemam – neću uplatiti kurs nordijskog hodanja, niti ću učiti vještine koje bi mi mogle zatrebati za nove poslove. Neću odmarati da bih radila.

Jer odmor jeste otpor: otpor izrabljivanju, potlačenosti, strahu od samoće, strahu od nedostojanstvenog starenja…

Otpor strahu od života u kojem ne stigneš sačuvati prijateljice, strahu od bolničkog kreveta umjesto dvije fotelje, samo za sebe.

Lamija Begagić


Zlatar: Mentalno zdravlje
Zubčević: Istina o pravdi
Hasanović: Oglasio se mobitel