Vraćaš se kući s posla. Već je pola šest. Juriš kilometre unaprijed u glavi. Računaš: dok odem u nabavku namirnica, 6 je. Dok izvedem psa, pola 7. U 7 moram po dijete na kurs. Dok se dovučemo kući, pola 8. Nešto skuhati na brzinu, 8. Kuća, suđe, zadaće, 9. Leći ćemo u 10. To od 9 do 10 je najgore: nervoza, higijena, ubrzavanje, računanje sati sna da bude dovoljno do 6 kad se ustaje, unaprijed znajući da preporučenu osmicu opet nećemo dosegnuti.
Ništa, naravno, ne bude tako, što ne znači da i sutra nećeš jednako planirati. Kupovina potraje duže, pas beskrajno dugo bira parče livade gdje se pokakiti, s kursa se vučete korak naprijed, nazad tri, uvijek se pojavi neka iskrsla zaboravljena zadaća za koju treba još sat kojeg nemaš, suđe iz mašine nisi ni izvadila, a valja ređati novo…
Kad malena napokon zaspi u 11, pred tobom se otvori crna rupa u koju ubacuješ, kao u kakvoj jeftinoj igrici za mobilne telefone, sve ono što si od dana i života htjela, a ne postoji. Igraš se igre Za šta sam danas kriva, pa ubacuješ loptice na kojima stoji: nisam ni stranice pročitala, nisam ni slova napisala, nisam insistirala da ona pređe makar poglavlje pred san, nisam joj pregledala kako je oprala zube, opet je, garant, zbrljavila i žvakala četkicu umjesto da četka pada kiša-raste trava.
Pokušavaš zavarati misli i promijeniti pravila igre, pa se tjeraš misliti o odrađenim stvarima, o dnevnim postignućima da spasiš to malo sna pred sobom.
Nisam se upiškila, pomišljaš. Smiješno je. A i nije, jer je zaista baš to tvoje malo dnevno postignuće. Sedmicama, od povratka s godišnjeg, vučeš upalu mokraćnih kanala zbog koje imaš ozbiljne probleme s kontrolom mokrenja. Pred svaki izlazak iz kuće, tjeraš se u toalet, da budeš pripravna, da ti se nezgoda ne desi na cesti, u granapu ili kafani. U dva navrata, osjećajući neizbježnost potopa, sjedaš na klupu. Iz džepa vadiš telefon i simuliraš telefonski razgovor s nepostojećim sagovornicima.
Nema ništa, evo sjela malo, čekam Tarika, ma da, da, ma onako, umorna, teška sedmica, nemam pojma, najbolje da to vidiš s Nerminom, ona ti to bolje zna, važi, i ja sam tebe, organizujemo nešto ovih dana dok prođe frka…
A frka ne prolazi, nego se slijeva niz tebe, curi u mlazovima niz drvene daske klupe i zalijeva zemlju i sparušenu travu pod njom. Čekaš još neko vrijeme da budeš sigurna da je kraj, a ipak kraj nikad nije, kao u lošim predstavama dvočinkama, dođe tek pauza i taman kad pomisliš da na njoj možeš otići i ustaneš sa klupe, ono nastavi da klizi niz noge i natopljene nogavice.
Razmišljaš jesu li se osušile tene koje si juče oprala i koliko još pari raspoložive obuće imaš, u čemu ćeš sutra na posao.
Razmišljaš dalje: a šta ako ovo nije upala i neće proći već je dijagnoza koju si zadužila i valja se navikavati na život s debelim postporođajnim ulošcima među nogama zbog kojih hodaš kao pingvin? Šta ako je ovo tvoja bolest i dane ćeš krojiti po udaljenosti od wc šolje i dostupnosti javnih wc-a? Šta ako možeš da zaboraviš, nevozačica i nevlasnica osobnog automobila, putovanja autobusima i ovisnost o dobroj volji vozača da ti stanu kad je frka? Šta ako je ovo tvoja sklonost kardiovaskularnim oboljenjima, tvoj dijabetes, tvoja diskus hernija, tvoja dioptrija na blizu koju si isto zadužila još pretprošle godine?
Dok se pokisla, što fizički, što mentalno, penješ uz stepenice na treći sprat, protiv svoje volje nastavljaš u glavi još jednu kažnjeničku igricu: Šta ako je ovo…
Šta ako je ovo kraj mladosti? Šta ako uskoro ne mogneš ni na taj treći, koji, istinabog, i nije treći već četvrti, zbog konstrukta zvanog „visoko prizemlje“? Šta ako koljeno potpuno otkaže, šta ako ne budeš mogla ono što te toliko usrećuje, što ti spašava tijelo i duh: hodati, hodati stalno, hodati dugo. Šta ako budeš morala ovisiti o javnom gradskom prevozu u ovom gradu, baš u ovom od svih nevozač-friendly gradova na svijetu?
Šta ako si, napokon, ostarila, šta ako ona Opet smo najstariji u kafani! pošalica koju izgovaraš sa prijateljima i nije pošalica jer opet jeste, i bit ćete sve više?
I šta na koncu, preokrećeš opet igricu, iznenađujući sebe samu, ako ti je, napokon laknulo što je starost, eto, sve su prilike, došla.
Četrdesete su stare četrdesete
Da, eto, ostarila si i sve što imaš o tome reći je da to svima od srca želiš.
Sila će ti prijateljica i prijatelja, vršnjaka i onih starijih od tebe, uz optimistični osmijeh ohrabrenja doći i reći: Ma, daaaj, ti ostarila, pa ovo su najbolje godine, sad si na vrhuncu, četrdesete su nove tridesete, izgledaš kao dvadesetogodišnjakinja…
Zahvalit ćeš im se na dobrim namjerama, ali njihove ćeš riječi spakovati brižljivo kao vansezonsku robu u vakuum-vrećice i gurnuti pod krevet. I nastaviti nositi ovosezonske modele. Sezona starenja je počela, a ti ćeš biti dobar model i dobro ćeš je pronosati.
Ne, ne izgledaš kao da ti je dvadeset. S dvadeset si imala predivan osmijeh nenagrižen paradontozom. Imala si i okruglasto lice, jela si tone smeća kojih si se u ovih dvadeset godina riješila jer si naučila zahvaliti tijelu na svemu što ti daje, makar toliko da ne trpaš u njega silu comfort fooda, osim ponekad, kad si dopustiš hir, kao što si jednom u mjesecu dopustiš izlazak usred radne sedmice, premda ga redovito odboluješ.
Ne želiš da izgledaš kao da ti je dvadeset. I četrdesete nisu nove tridesete. U tridesetim si nakon posla ulazila u stan puna elana i uzimala knjigu, s radošću sjeckala bundevu za potaž i otvarala vino za nadolazeće goste. Sada uđeš i spustiš roletnu. Legneš i pustiš da preko grizodušja pred djetetom punim elana kao talas preko pijeska pređe umor i da mu se, pošteno, predaš. Odspavaš. Probudiš se, provrtiš se, pa obučeš pidžamu.
Ne želiš nove tridesete, njih si odradila najbolje što si mogla. One su ti donijele neke divne ljude, naučile te nekim poslovima, u njima si utopila sve svoje socijalne i emotivne fobije i anksije. Gotovo sve. Ali s njima si završila. Četrdesete su stare, dobre, četrdesete. Nekom majka, nekom maćeha, ali ne prodaju se za nešto što nisu.
I ne, nisi na vrhuncu. Vrhuncu čega? Karijera na vrhuncu nije, kad pogledaš svoj radni dan i efektivne sate, svjesna si da ćete tvoje tijelo i ti u relativnoj harmoniji taj životni ritam moći opsluživati još samo par godina za vas. Pet, možda deset. To vrhunac nije, to je putanja ka dolje. I to je uredu, nizbrdo možda jeste veći teret za koljena, ali olakšanje je za dušu, puni čula radošću više no penjanje uzbrdo. Uredu je sići s vrhunca.
Ni tijelo, ni čulnost na vrhuncu nisu. Da, dijeliš uz kafu i vino s prijateljicama priče pune sladostrašća o napokon prihvaćenom tijelu, o seksu, o užicima, o tome kako sve, napokon, znate šta želite, šta vam treba, i to si uzimate. Da, kada se desi, uglavnom je lijepo, glava je bistrija, tijelo je upamtilo, ima svoju predivnu, vlastitu memoriju. No, sve je, uglavnom, iza pritiska svakodnevnice: one koje su u odnosima gdje s partnericama i partnerima dijele dom, rade i bore se sa dnevnim satnicama, oni koji imaju veze gdje svako živi svoj život, često vagaju između sna, knjige, kućnih obaveza ili izlaska, pa tijelo samo odbije priliku da ga se zadovolji. I klone pod jorgan.
Okej si i sa tim, naučila si ga poštovati. Spremaš ga za menopauzu. Svašta si o njoj čula, pa i tijelo, i glavu, spremaš i za to putovanje: padaš u napast da opet pomisliš ono prijeteće šta ako je to kraj, ako se sasvim ugasim. Presrećeš vlastita pitanja, ulažeš veto na šta ako.
Ne znaš kako izgledaju najbolje godine. Znaš da ti ponekad nedostaje snaga, ali ti ne nedostaje noć provedena pred kompjuterom i sati potrošeni na beskrajna natezanja, da ti ne nedostaju tipkanja poruka u kojima pokušavajući, naoko, uvjeriti druge, uvjeravaš sebe da je tvoja istina apsolutna i da samo ti razumiješ svijet. Nekada ti nedostaje volja i elan, ali sve manje ti nedostaje gordost i mladalački egoizam.
Možda ćeš nositi debele uloške. Možda ćeš piti tablete. Morat ćeš, htjela ili ne, pasti u šake dehumanizirajućem zdravstvenom sistemu. Pred tobom je trajnije stavljanje u kontrolu parodontoze, spremi se da odvojiš tri-četiri mjesečne plate za stomatološki projekat koji će ti, možda, omogućiti da opet uživaš u brazilskim orasima iz omiljenog butika zdrave hrane. A možda i neće. Čak i ako sve ne bude isto kao što je bilo u godinama prekrasnog osmijeha, uvijek imaš utjehu u čorbi od crvene leće i potažu od bundeve.
Nastavit ćeš, kao i u dvadesetim, gubiti ključeve i punjače za telefon, a možda ćeš, pride, početi i zaboravljati sastanke, više koristiti blagodeti elektronskih remindera, i pozdraviti se sa pamćenjem rođendana – tu su ionako viber i facebook da pamte umjesto tebe.
Pozdravit ćeš duplo mlađe klince u kafani i nećeš brojati kome je koliko, kao što ne broje ni oni. Sjest ćeš nekad i na ona mjesta gdje se služe boze i šampite i nećeš se sa samom sobom našaliti kako im popravljaš prosjek. Danas će to biti koktel uz tehno, sutra princes krofna uz Olivera Dragojevića.
Probudit ćeš se ujutro i požuriti u wc, da piškiš na mjestu za to predviđenom. Vrat je malo manje ukočen no je bio prethodnih dana, super je što si, umjesto tostera, ipak kupila novi anatomski jastuk.
U noćima koje dolaze, naučit ćeš si kupiti i dovoljno sna. TV, knjige svijeta, prijateljice, partnerice i partneri, će pričekati. Jer sve će, kao i ti, ostariti, i svima im, kao i sebi, to želiš. Jer i to je, znaš sad vrlo dobro, valjalo zaraditi i zavrijediti.