Stala nisam
U jednoj od najljepših scena jedne od najljepših serija svih vremena Six Feet Under (Dva metra pod zemljom), duh preminulog brata Natea Fishera govori Claire, svojoj sestri fotografkinji dok kamerom lovi trenutke svakodnevnice: „You can't take a picture of this – it's already gone.“
Svaki put se sjetim te replike dok planinareći pravimo pauze za fotografiranje.
Naša vodička je Sabina Redžović, planinarka, entuzijastkinja i avanturistkinja. Smješta nas uvijek u savršene kulise, tamo gdje se pogledi odbijaju od vrhove, gdje se iza jednog gorja proteže drugo, iza njega treće, peto, sedmo.
Uvijek nam jednako strpljivo pokazuje gdje je Treskavica, gdje Visočica, gdje Bjelašnica, no, uz sav trud, nikad ne zapamtim s koje je strane svijeta koji masiv. Pridonosi tome uvijek jednak ushit i jednaka paraliza čula pred tom ljepotom.
Poziramo – neko s manje, neko s više volje. Kamere su redom dovedene do tehnološkog savršenstva: milijarde piksela, blještave boje, sjajne rezolucije, oštrina i brzina.
Uzalud.
Uvijek, kad ta mora fotografija pregledam po povratku u grad, pomislim isto: Ne možeš fotografisati ono.
Oko je jedina kamera koja može obuhvatiti savršenstvo ovakvih prizora.
Planinski džez
Godina je 1958.
Rodit ću se za dvadeset i dvije godine. A tačno toliko, dvadeset i dvije, te kasne jeseni ima Lala Mulalić.
Studentica je medicine i pasionirana planinarka i alpinistkinja sa već ozbiljnim vrhovima u svojim gojzericama. Kraj je godine, 29. novembar, Dan republike. Praznuje se tri dana.
Za Lalu, naravno, ne postoji drugo mjesto na kojem će provesti dane praznika osim planine.
Nakon niza stajanja i odmaranja u domovima, njena je ekipa sada na Opservatoriju, na nadmorskoj visini od 2.067 metara.
U planinarskom sobičku najednom njih dvadeset i šest. Grupa planinara iz Beograda i Lala sa svojim budućim suprugom i još šest planinara i prijatelja.
Zašto nas vraćam u tu pedeset i osmu i na taj Opservatorij? Ima i većih vrhova, divljijih planina i impresivnijih mjesta. Možda. Ali u godini dvadeset i dvije godine prije mog rođenja i šezdesetak godina prije negoli nijema stojim pred snježnim gorama i plavim nebom nad njima, u toj planinskoj sobici Lala Mulalić prvi će put u životu gledati TV.
U knjizi uspomena Moj put, ona je taj događaj opisala ovako: „Svi po prvi put u životu gledamo televizijski program. Zabavni program iz Italije, u crno-bijeloj tehnici, stiže do nas na vrhu planine. Naš državni televizijski program već duže vremena je u pripremi i uskoro treba da počne sa emitiranjem.“
I to je sve o tom historijskom događaju: tri gole, dokumentarne rečenice.
Jer Lala ga nije držala historijskim. Televizija tada bila je ono što su danas megapikseli, boje, rezolucije moćnih objektiva mobilnih kamera – nešto što je tada pomjeralo granice realnog svijeta.
Ali ne i Lalinog.
U njenom svijetu, na polazne tačke svih tura, planinarskih, alpinističkih, turnoskijaških, godinama se išlo Ćirom, uskotračnim prugama, rijetkim međugradskim autobuskim linijama, kamionima. Lala nije vozila automobil, niti iko od njenih prijatelja. Polazili bi nakon posla, jer subote su, po pravilu, bile radne, stizali kasno u noć. Tek ujutro bi ljepotu mjesta na koje su došli obuhvatili okom i dnevnim svjetlom.
I to je bio svijet Lale Mulalić. Sačinjen tek od onog što se pred njenim vedrim radoznalim očima odvijalo.
Italijanski zabavni program na nekom čudnom ekranu mogao je tek razonoditi jednu ionako veselu planinsku noć, premda je, vjerujemo, taj posao daleko bolje odrađivalo muziciranje njenih prijateljica i prijatelja (Marice, Butura i Fileta) okupljenih oko putujućeg benda nazvanog Alpino Džez.
Alpino Džez. Postoji li sintagma punija spokoja i ljepote od ove?
Prva djevojka na Magliću
Godina je, sada, 1956. Nije rana jesen, ljeto je, august. Logoruje se na Trnovačkom jezeru, na Magliću. Lala je dio bosanskohercegovačke ekipe, skupa sa trojicom kolega.
Ako gledanje stranog TV programa na Opservatoriju nije bio historijski trenutak, nešto na ovom alpinističkom logorovanju ipak jeste.
Dvadeset je godina Lali tada i uspjela je. Spretna, visoka, okretna i puna elana, bez ikakvih problema i ne zaostajući za kolegama, s kolegicom iz Slovenije, popela se na najviši vrh Bosne i Hercegovine. I bila prva žena koja je to učinila.
Ni o tome u svom dnevniku ne piše sa ushitom, ponovo tek tri rečenice, jer Lala je i historiju ispisivala između dva penjanja, dva skijanja, dvije avanture.
Na kraju zapisa o jednom planinarenju na Bjelašnicu, Lala će zapisati kako im jako sunce tog februarskog dana prži lice i kako će se samo to crvenilo sutra, kad se vrate kući, vidjeti na njima. Ali ne i zadovoljstvo u njihovim srcima, dodaje.
Ona je, pak, to nevidljivo zadovoljstvo nesebično pokazivala.
Najgorskija među vilama
Sjećam se našeg prvog susreta kao da je juče bio – govori mi Suzana Đozo, planinarka i avanturistica koja je poznavala Lalu. – Ona i njen suprug Col na turnim skijama, na vrhu Bjelašnice. Godina je 2006. Njoj je, dakle, okruglo 70, meni okruglo 50. Stoji na onim skijama, a lice joj je ozareno što će se spustiti dolje, kao da to čini prvi put, a ne da je pionirka turnog skijanja koja to radi duže no što sam ja živa! Nikad neću zaboraviti taj trenutak kad su se otisnuli i kad sam pomislila kako je to starost kakvu želim!
Taj ushit sam vidjela još jednom, isti takav! Kasnije ću saznati da je ona pred avanturama uvijek bila ta ozarena djevojčica – dodaje Suzana objašnjavajući kako je takav jedan trenutak na magičnoj Čvrsnici pokušala uloviti i okom svoje kamere, ali, sama priznaje, nije u potpunosti uspjela. (You can't take a picture of this!)
Pokazuje mi ipak predivnu fotografiju sada već ostarjele Lale i njenog supruga, pa nastavlja:
Godina je ovdje 2009. i mi smo na Čvrsnici. U nekom trenutku svi odlazimo, a Lala i Col, sijajući kao mladenci, ostaju noćiti u izolovanom planinskom skloništu na 1.560 m n/v, sami, bez struje i vode. Ta njihova sreća, to se opisati ne može. Imala je Lala tada – 73 godine.
Suzana, zahvaljujući kojoj sam i dobila knjigu Lalinih uspomena Moj put, u planine se otisnula kao beba, u planinarskom ruksaku svog oca. Ljubav je prenijela i na svoje kćerke.
Sjećam se jednom – prisjeća se – kćerka je bila mala, išle smo skupa na turu, tek vidim u nekom dijelu kolone neko dešavanje, žamor. Uskoro dolazi glas do mene da je jedan stariji planinar pao. Samo se srušio i – gotovo. Mislila sam da sam samo pomislila, a zapravo sam i izgovorila to: Bože, kako predivna smrt, želim i ja ovako! Kćerka se rasplakala kad me čula, pa sam je smirivala, ali ostala je ta želja: umrijeti gdje si najsretnija.
Lala Mulalić nije umrla na planini, ali je otišla sretna, u 84. godini života.
Posve sam sigurna da je sada među gorskim vilama i da nasmijana, kao u Sumatri Miloša Crnjanskog, miluje daleka brda i ledene gore, blago, rukom.