foto: Dženat Dreković/NOMAD

Begagić: Kako su nas pripremali za tužnu ljubav

Mali je grad, može se sve na nogu, pa se rijetko vozimo autobusom. Svojevrsni su praznici takvi dani, premda vožnju ne podnosim, ali ukroćujem želudac, dresiram ga da ne podbaci u tih nekoliko stanica od kuće do centra. Vidimo ga kad nam prilazi, pojavljuje se iza okuke, mamu čvrsto stišćem za ruku, povlačim je da priđemo stajalištu, da slučajno ne ode bez nas.

Ni blizu spremna kao ja je žena kojoj je prilično neizvjesno da će na autobus stići. Trči. Ali ne trči kao djeca, trči kao žena. Nosi cipele sa visokom potpeticom i trči. Smotano, nespretno, sporo. Saplest će se. Past će. Iskrenut će zglob. Koračići su mali, pretužan prizor za malu mene. Mrzim što ću jednog dana biti ona, prezirem tu sebe. Kako ću užasno trčati u tim cipelama. Kako neću stizati autobuse, zabavu, život. Mrzim nju koja ću jednog dana biti.

Šta će još biti ta koju već silno ne volim? Pušit će, to se ne propituje. Puše svi. Zadime svaku prostoriju, naročito našu od 33 kvadrata koju zovemo stanom. Nije pitanje hoću li, samo koje ću: Kent kao dido, Lord kao mama, Marlboro kao tata, Partner kao tetka?

I šta još, pored cigareta koje ne znam koje će biti, i visokih peta u kojima neću znati potrčati? Udat ću se, sasvim sigurno. I poslije vjenčanja, kako običaji nalažu, otići ću u neku kuću koja je sada moja i tamo ću živjeti za zauvijek. Osjećam samo tugu na tu pomisao.

– Mogu li doći kod vas kad se udam?
– Kod koga?
– Tebe i tate.
– Naravno.
– I da spavam?
– Naravno.
– Mogu li odmah poslije svadbe?

Ne sjećam se jesmo li mama i ja vodile ovaj dijalog ili sam ga odradila u sigurnosti svojih misli. Ali željela sam to pitati svaki put kad pomislim na vjenčanje. Ne želim ići u drugu kuću, ne želim biti tužna.

Istina, bila sam takvo dijete: užasan rob navike i rutine, uvijek prikopčana na maminu suknju. No, i iskustva drugih danas trideset i četrdesetogodišnjaka, mojih drugačijih, otvorenijih, spremnijih na promjenu prijateljica i prijatelja, slična su: sve su nas, polako, ali predano, pripremali za tužne ljubavi.

Ako nije tužna, nije ni prava

Bila je posvuda: u medijima, u filmovima, u knjigama, u pop kulturi, u pjesmama na radiju, u žamorenju po komšiluku. Uvijek jednako, u najboljem slučaju tužna, u najgorem tragična, a ipak se, naglas ili prećutno, imenovala ljubavlju.

Počinjali smo vjerovati da se radi o istoj stvari, još kao mali, pjevušeći Ko se tuče, taj se voli. Nastavljali smo dalje vjerovati u nju, na svakom koraku. Nije bila samo tužna, samo nesretna, bivala je redovito i dosadna, i uvijek, bez izuzetka, duboko podrazumijevajuća. Morala se desiti, kao one cigarete, nije bilo pitanje odluke, tek da li Kent sa fensi filterom ili Lord s običnim, tek da li u brak već blago zaobljenog stomačića ili pak u brak, pa aktivno raditi na djeci, u onim moralno prihvatljivijim, premda daleko rjeđim, scenarijima.

Nije bilo teško osjećati išta do li uznemirujuću melanholiju pri pomisli da će takva ljubav sustići i mene, jedva, kao ona žena autobus. A mi smo, možda, htjeli ući u nju drugačije, spremne i ushićene kao ona mala ja što se klati na rubu pločnika, gotovo opasno blizu stajališta, kao zapeta puška spremna da uskoči u taj autobus?

Negdje daleko od nas, samo su neki sretni i dobro plaćeni ljudi u našim televizorima govorili jedni drugima volim te. Nismo to nikad čuli iz usta naših roditelja, nije to rekao tetak tetki, ni strina amidži. Kad da se vole, ta imaju djecu već. Ta partnerska, emotivna, strasna, zrela, tjelesna i vantjelesna ljubav kakvu danas znam gdje tražiti, bila je tad ograničena na neki predbračni život, u uskom srodstvu sa mladalačkom ludošću.

Kasnije je iščezla, a na njeno bi mjesto došlo trčanje za autobusom, kese s pijace, gužvanje u kupatilu dok se sprema za posao ili počinak i tek utoliko seks u mraku, kad se ne vide otupljela tijela i nezainteresovana lica, uz ugašena svjetla i vječnu strepnju da će se probuditi djeca ili komšiluk.

Kapital ljubavi

A najveći se kapital ljubavi skrio zapravo u slobodi, u igri, u odsustvu krutih pravila i normi.

No, na malo šta je naša patrijarhalna zajednica manje spremna nego na odsustvo disciplinirajućih setova nepisanih pravila, običaja i okvira.

U tim su setovima, jasno, muškarac i žena iste rase i etniciteta, u braku, sa makar dvoje djece, ni previše mladi, ni odveć stari, nipošto on mlađi, bez prethodne djece iz prethodnih veza, bez emotivnog prtljaga u vidu propalih brakova, oboje čisti kao majska zora i kvarni kao licemjerno društvo koje, sutra, zaglušeno tom protokolarnom srećom bračne intime neće čuti ono što mediji zovu bračnim razmiricama i trzavicama, a svi dobro znamo da se to zove partnersko nasilje.

U takvom društvu, nezamisliv je svijet u kojem našu djecu, braću, sestre, prijateljice, pitamo neka sasvim neobična, poetska, začudna pitanja:

– Je li djevojka ili dečko?
– Hoćete li živjeti skupa ili svako u svom stanu ili imate neki treći prijedlog?
– Je l se uz nju manje plašiš?
– Zna li za tvoj strah od visine? Drži li te za ruku kod zubara?
– Šta kuha on, a šta ti?
– Voli li putovanja?
– Jeste li monogamni ili poliamorični?
– Kakva je kad je tužna?
– Smije li se tvojim šalama?
– Koliko često jedete skupa?
– Želite li djecu? Želite li psa?
– Izgovara li izvini ili ga radije piše?
– Govori li volim te i na našem, ili samo uljuljkana u tuđinu stranog jezika?

I na koncu: jesi li sa njim/njom, i dalje ona/onaj ti što voli šah i planinarenje, nerado pliva, plaši se skokova sa stijena i čita samo domaće pisce?

To nije ljubav

U golem je kapital ljubavi možda mogla povjerovati i Alma iz Boljakovog Potoka onog trena kad je, disciplinirajućim pravilima uprkos, odlučila razvesti se i nekoliko puta policiji prijaviti zlostavljanje bivšeg supruga. U tu je neku ljubav koja ne vezuje i ne ograničava, koja je slobodna i nježna kao u prozi Semezdina Mehmedinovića i poeziji kasnog Carvera, u to je nešto mogla povjerovati i poželjeti da je makar njena kćerka pronađe. Mogla je, i možda i jeste.

Ali smo joj pokazali da ne može. Jer šta bi bilo da svi pomislimo da smo zaista slobodni i da je važnije kakva je kad spava nego od kojih je kuća i da je važniji dlan na koljenu dok u čekaonici čekaš nalaze nego rodni list i platna lista? Šta bi bilo kad bismo svi pomislili da smo gospodari svojih života, kad bismo povjerovali u pravo na privatnost, na jednake šanse, na život, na zaštitu države onda kada nam isti visi o koncu pred „razmiricama i neslaganjima“?

Nije valjda da bismo dopustili da naša djeca pomisle da ih ne mora škola učiti da budu poslušnici, da ih ne moraju roditelji zadužiti da nesretno vole, jer su i oni, pa šta im fali?

Kakav je to odgoj bez emotivnog dužništva, kakva je to ljubav bez kontrole, kakva je to moć bez straha?

Svaka je alma, i svaka je žrtva femicida u našim patrijarhalnim društvima produkt te vizije ljubavi koja je uvijek prije strah nego sloboda, koja je radije trpna i toksična radi mira u zajednici, nego nježna i bliska, a protiv komšijskih vjetrenjača.

Poznajem dječake koji su odbili vjerovati u trpnu ljubav. I djevojčice, također.

Trideset i više godina prošlo je od one male mene koja je strahovala nad saplićućim trčanjem u štiklama. Nikad nisam stala na visoku petu. U međuvremenu, naučila sam da je to sasvim okej, kao što su okej i one moje prijateljice koje jesu: jednako smo stizale na svoje autobuse, birajući na koji se želimo ukrcati. Nisam nikad pušila. Niti Lord, niti Marlboro. Ni po babi, ni po stričevima.

Odavno već znam šta sve ljubav nije. Učim, godinama, i šta sve jeste, na najneobičnijim je mjestima, kao zagubljene kućne sitnice, pronalazim.

I sva su mi, opet, znanja, iskustva i mir onih noći kada namaštavamo šta ćemo kuhati i na koje ćemo se planinske vrhove penjati, uzalud, ako i dalje strahujem da će samo jedan poziv moje kćerke, njene prijateljice ili bilo koje neznane žene s neznanog meridijana svijeta ostati neodgovoren, zaglušen hicima toksične, normativne, podrazumijevajuće, posesivne, patrijahalne, nasilne… Ne znam čega. Ali ne ljubavi, jer vrijeme je da išta protivno našoj slobodnoj volji i išta što nas ne ispunjava dobrim osjećajem prestanemo imenovati ljubavlju. Vrijeme je da za naše alme načinimo makar taj prvi korak.

To nije razmirica. To nije neslaganje. To nije trzavica.

To nije i ne smije biti – ljubav.  Jer ljubav je samo ondje gdje je sloboda, a sloboda, znamo, počinje tamo gdje prestaje strah.

Lamija Begagić


Zlatar: Mentalno zdravlje
Zubčević: Istina o pravdi
Hasanović: Oglasio se mobitel