foto: Dženat Dreković/NOMAD

Begagić: Ljudi i sportistkinje 

Postepeno se stišava euforija oko nastupa bh. košarkaške reprezentacije koja je ostvarila sjajan rezultat, postavši peta najbolja reprezentacija Europe. Snaga njihovog jedinstva, zajedništva i solidarnosti na terenu i mimo njega, srčanost uprkos bijednim uslovima u kojima su radile i trenirale, bljesnula i više od bilo kakve medalje kojom su se mogle okititi.

Malo ko je od nas propustio priliku da podijeli njihov uspjeh, ne krijući iskrenu sreću kakvu, po pravilu, dijelimo sa onima koji od malo naprave mnogo i koji svojim pristupom igri podsjete da sport nije samo prljavi biznis, a timska igra nije tek bildanje nacionalizma i prilika za izvikivanje fašističkih parola.

No, vjerovatno samo ove djevojke i njihovi roditelji i trenerice znaju u kakvim su uslovima radile, uz roditeljska finansiranja svega, od dresa do smještaja i putovanja na sve važne turnire. Vjerovatno samo one znaju koliko su puta ostajale u sjeni svojih muških kolega, koliko su manje plaćene njihove trenerice, koliko su manje atraktivne njihove utakmice, osim kada se, kao posljednjih dana, probiju do kvalifikacija za svjetsko prvenstvo.

Žene i ljudi

Istina, možda ne znaju samo one. Znamo i svi mi koji smo se, iz profesionalnih ili bilo kojih drugih razloga, bavile fenomenom žena u sportu, kao i medijskom prezentacijom sportistkinja.

Pišući prije nekoliko godina o medijskom izvještavanju na ovu temu sa Olimpijskih igara u Brazilu, spomenula sam „slučaj Andy Murray“.

Na tim se olimpijskim igrama, po drugi put u svojoj karijeri, ovaj britanski teniser okitio olimpijskim zlatom.

No, nešto je još privuklo pažnju javnosti i nominovalo ga za još jednu medalju, mimo te sportske: one za zalaganje za jednak tretman žena u sportu ili, da budemo još precizniji: za priznavanje ženama nultog ljudskog prava, da ih se, barem u medijima i barem svake četiri godine – smatra ljudima.

Naime, nakon što mu je reporter BBC-ja John Inverdale čestitao na zlatnoj medalji, upitavši ga kako se osjeća kao prva osoba svih vremena koja je osvojila dva olimpijska zlata u tenisu, Murray je spremno odgovorio kako baš i ne razumije pitanje jer su njegove kolegice Serena i Venus Williams osvojile po četiri svaka!

Reporter koji je zaboravio da su žene ljudi i da su ove sjajne teniserke osvojile dvostruko više olimpijskih medalja od svojih muških kolega, nije ostao usamljen u svojim seksističkim izjavama. Više je pravilo nego izuzetak izvještavajući o ženama učesnicama olimpijskih igara i drugih velikih sportskih takmičenja, o svemu pisati i izvještavati radije nego o njihovim sjajnim sportskim rezultatima. Odličan primjer za to upravo je vrhunska sportašica Serena Williams.

Serenu su mediji vrlo često poredili sa, predvidivo, muškim kolegama, ali i sa – životinjom. Ovaj odabir poređenja sportašice (forumaši, tviteraši i korisnici drugih društvenih mreža bit će u tome još precizniji, pa će je redom prozivati: gorilom!) sa životinjom zasnovan je na stereotipima o pripadnicama i pripadnicima crne rase: oni su agresivni, vođeni životinjskim nagonima, dok su crne žene, uz sve to, još i muškobanjaste, tijela snažnog kao u muškarca i pretjerano seksualizirane.

Serenino tijelo je predmet stalnog interesa medija, ali i stotina hiljada gledatelja grand slam turnira koje Serena sa lakoćom osvaja. Njeno tijelo, grudi, stražnjica analizirani su više nego ijedan njen bekend udarac, as ili servis. Uz stalnu potrebu medija da ne gledaju sportašicine poteze, već da bulje u njeno tijelo, dres, triko, frizuru, u Sereninom je slučaju prisutna i potreba da se to tijelo posmatra kao odraz njenog etniciteta, pa se ona dvostruko marginalizira i označava: i kao žena u sportu, i kao crna žena.

U sjajnom članku Jenne Desmond-Harris koji je za hrvatski portal Libela preveo Tomislav Mikulin naveden je čitav niz medijskih izvještaja o Sereninim uspjesima koji ne govore o njenim medaljama, već o njenom tijelu ili „animalnim nagonima“, hronološki, od njenih sportskih početaka, do danas, prateći historiju bolesti mahom američkih sportskih i drugih medija.

U većini vijesti uz ime tenisačice vezuju se epiteti koji se tiču njenog fizičkog izgleda: zgodna ili seksi, a vijest o njenim sportskim uspjesima obično je najmanje važna, pa čak i kada osvoji jedan toliko velik turnir kakav je US Open, ta vijest zaslužuje tek pola rečenice. Nakon šture obavijesti o uspjehu, slijedi neki od suprotnih veznika („ubi nas prejaki veznik“, rekao bi Boris Dežulović), a nakon njega onaj, po pravilu, važniji dio rečenice koji se tiče, pogađate, Sereninih grudi ili zadnjice.

„Najbolja tenisačica svijeta, Amerikanka Serena Williams po sedmi je put osvojila Wimbledon, no osim igru, svi su ponovno gledali u poprsje slavne tenisačice“ – ovako glasi lid jedne od takvih vijesti.

Metafora za cijeli svijet

Jezik kojim se u medijima izvještava o sportiskinjama u mnogo čemu se razlikuje od jezika medijskih napisa iz svijeta muškog sporta.

Kada govorimo i pišemo o nogometašicama i njihovim rezultatima, kažemo da se bave ženskim fudbalom, dok izvještaje o sportskim uspjesima Messija ili Ronalda nikad nećemo objaviti u kategoriji „muški nogomet“. Radi se, prosto, o nogometu, onom normativnom, glavnom.

Tekstovi koji govore o sportašicama obiluju terminima vezanim za njihov izvansportski život kao što su trudna, udata, neudata, zaručena, punačka, zgodna, dok se u sportskim izvještajima o njihovim muškim kolegama koriste najčešće komparativi ili superlativi pridjeva poput velik, brz, jak, slavan

Nerijetko se izuzetno uspješne sportašice upoređuju sa muškarcima. Američka gimnastičarka Simone Biles na takve je komentare jednom prilikom spremno odgovorila: „Ja nisam sljedeći Bolt ili Phelps, ja sam prva Simone Biles!“

I plivačica Katie Ledecky proglašavana je novim, ženskim, Phelpsom, čak i kada bi na olimpijadi postigla bolji rezultat od svog kolege, osvojivši zlato i postavivši novi svjetski rekord. No, ni to nije bilo dovoljno da dobije glavni naslov i font dovoljne veličine u jednom američkom dnevniku.

Naime, društvenim je mrežama munjevitom brzinom prostrujao isječak iz štampanog izdanja novina u kojima u velikom naslovu stoji vijest da je Phelps osvojio srebro, dok je informacija o novom svjetskom rekordu Katie Ledecky data znatno manjom veličinom fonta, u podnaslovu i bez bolda (podebljanja). Također, u gornjem „glavnom“ naslovu, stoji samo ime Phelpsove discipline (100 m, fly), dok manji naslov ima naznaku da je Ledecky oborila rekord u ženskom 800 m, freestyle!

Profesorica Nancy Leong sa Univerziteta u Denveru prenijela je ovaj isječak, uz britki komentar: „Metafora za cijeli svijet!“

Uspjesi ženske košarkaške reprezentacije, još će neko vrijeme puniti medije. Divit ćemo se požrtvovanoj Jones, u zvijezde okivati Maricu Caricu, skidati kapu posvećenosti Razije Mujanović. A onda ćemo opet, kad nekad djevojčica uzme loptu ispred zgrade i krene zapucati tricu, reći da je ona novi Jordan ili joj, u boljem slučaju, dati deset poena prednosti pred drugarima.

Jer zašto bi sport, pa i onaj ženski, bio izvan života.

Lamija Begagić


Begagić: Mogu sama
Šehić: Sat apokalipse