porodični kvintet
Majka
Radi po četiri sata i ni ona ni ja tada
ne znamo da se to zove part-time job
(Ja naročito ne znam jer mene još na svijetu nema).
Radila bi ona i osam, radila bi,
ali ima prepreku u vidu
trajnog oštećenja sluha
jer bombe, mitraljezi, detonacije
i narodnooslobodilačka borba
o kojoj je rijetko pričala
svakoj od nas koja je htjela saznati više
a nije saznala ništa dalje od smrznutih pletenica
i dede zamalo ukrcanog na voz za Jasenovac
onog dede što sada radi osmicu, što radi full,
u kovačnici kazneno-popravnog doma,
onog dede sa kojim svakog petnaestog sjedne
za veliki trpezarijski stol
pa na njega ređaju novčanice,
desetice, stotice, hiljade,
novčanice zarađene za njihovih
dvanaest sati rada po danu
šezdeset po sedmici kada je subota neradna
sedamdeset i dva kada je radna
za kovanje čelika i motrenje zatvorenika
za ispisivanje čekova i virmana
u kancelariji zeninga
u čijem sam akronimskom imenu
oduvijek prepoznavala samo registarske oznake
grada u kojem sam se rodila,
u koji je ona došla nakon četiri neplaćene godine,
četiri godine borbe od Krajine do Splita
(koliko li je to u satima, je li part ili je full)
Olovkom piše cifre i mnogo sićušnih nula
ne čuje dobro, ali odlično vidi
i nula je sve više i više i više
režije hrana cipele tetki
knjige za mamu
uvijek toliko knjiga za mamu
uvijek toliko knjiga
bez slova i kićenih rečenica
s ciframa linijama jedinicama nulama
za mladu inžinjerku
za ambicioznu profesoricu
tehničkog crtanja
škole učenika u privredi
skraćeno ŠUP bez ze, bez ing
Voda struja fasunga
hrpice hrpice hrpice
za radni i po vijek
za jedan i po rat
jer tačno na pola drugog je umrla
u pola drugog i sasvim na vrijeme
ili možda dvije godine prekasno
Hrpice hrpice hrpice
brižljivo sklanjane od boračke penzije
jer ko zna kakvo će biti vrijeme
kada mi dođe čas
i hoćete li vi imati
a ja hoću da bude svečano
da svira limena glazba
da mi stavite onu sliku
što sam vam odvojila
i da bude zvijezda
nemojte samo
da ne bude zvijezda.
Tetka
Njen glas, glas sa radija,
savršena dikcija, gromki smijeh,
studio oblijepljen školjkama od jaja
unutra sam, u hramu,
samo ja i niko od rođaka,
samo ja imam svijet pod sobom
dolbi stereo snimanje presnimavanje
i tetkin glas sa radija.
Njen glas
glas sa radija
i naše osluškivanje kako će se
danas predstaviti u eteru
da li djevojačkim prezimenom
(nije dobro)
Ili i djevojačkim i udatim
(nije loše)
Ili samo udatim
(sve je uredu)
Njen glas,
glas iz telefonske govornice
dok sam na studiju u tuđem gradu
i pritišćem uz uho
prljavu slušalicu javne govornice
dok ona pritišće bolničku
i govori mu nježno,
tepa mu,
kao da je zavoljela taj rak
što ga je ljuljuškala u sebi
pa su ga evo srećom izvukli
pa će sad sve biti uredu
a moglo je ne biti
Mogla ti je tetka
mogla je zamalo
otići preko glave
Njen glas sve tiši i tiši
i to kako mi u godinama koje dolaze
Nedostaje sve više
Dok pohađam studij koji je i ona
upisala nikad završila
zaposlivši se kao mlada učiteljica
u seoskoj školi
gdje je upoznala tetka
pa onda rođak
pa onda radio, studio, teren,
pa onda rat, dopisništva,
tribine za pomirenje
koje vodi u crvenom kaputu
i moj dečko tadašnji
sa rukom visoko u zraku
dok zelen pita
nije li boja njenog kaputa neslučajna
i zna li da vrijeme je jednoumlja prošlo
i ja dok crvenim kao kaput
crvenim kao jednoumlje
koje je prošlo
kako smo brzinom munje
prošli i nas dvoje.
Njen glas dok sriče
ime grada u kojeg se selim
i nadimak po kojem me
niko više ne zove
komemoracija s njenim imenom
i prezimenom samo udatim.
Sve je uredu
Sve će biti uredu.
Mama
Četverobrigadno,
tako se to zove,
taj rad u fabričkim smjenama.
Ja sam još mala da prebrojim
dvanaest dvadeset i četiri
dvanaest četrdeset i osam
ja brojim tek svoje jednocifrene rođendane
i volim samo dane kad ne ide u fabriku
i ne znam kakve su to brigade u čeličani
nisu li brigade u udžbenicima
u Igmanskom maršu i Kuriru Draganu
i njegovom konjčetu
i u filmovima nedjeljom.
Ona nešto oko vode, govorim
a tata oko struje,
premala da izgovaram
a kao da je kome i važno
da su Vodoprivreda i Elektroremontne
pravi nazivi njihovih pogona
oko vode, oko struje,
oko željeza, oko čelika,
ništa naročito, ništa posebno,
kao toliki među nama,
kao tolike.
Kad prošli su tek toliki,
poslovi čekanja otkazi
infarkti bajpasi stentovi
toliki tehnološki viškovi
u crno zavijena crna metalurgija
toliki neuplaćeni doprinosi
i jedva zarađena invalidska penzija
kad prošli su i prošlo je
ratovi poraća tranzicije
kad prošlo je devet života u jednom
mogla je obrisati čelo dlanom i reći
ko zna
za šta je sve to
dobro
neke prije nas
nisu imale
ni ovoliko
ni ovih tristo i osamnaest
minimalne penzije
plus devedeset invalidnine
za neko je dobro
za uhar
za uhar je.
Ja
Nije to zaoprave
to kad možeš bilo gdje
i kad možeš bilo kada
i kada je uopšte to tvoje kada
i iskradaš li mi se slučajno kasno noću
kad me uspavaš
iz kreveta, da pišeš?
I mora li se uvijek tako
ne znati kad ne znati gdje
ne znati koliko
i zvati se honorar a ne plata
i mantrati kod svakog kašlja
ne sada
ne sada
ne sada
ne smijem nikako sada
da se razbolim
jer sutra je rok
i već sam u kašnjenju
ne sada.
Jesi li mogla negdje nešto
što ne moraš da ne voliš
ali ne moraš ni toliko da voliš
ili si mogla negdje
gdje može i ljubav i plata
i jare i pare
i ovce i novce
gdje se zna
za šta je sve to dobro
a da nije za dušu,
jer duša boli
i tijelo boli
kad je mjesec predug
a prvi nekad
nikad ni ne dođe.
Kćerka
Mrzim ta pitanja šta ću
kako da znam
kad to je tako daleko
kako da znam
šta ću biti
šta ću raditi.
Ja sam oduvijek željela sve
Ali kad me pitaju pa moram reći
ja na kraju kažem ništa
neću biti ništa
kad odrastem
ili kažem samo
učiteljica, da ušutkam
ili naučnica, da oduševim
vauu, naučnica,
aplaudiraju,
kako sjajan plan.
A ja plana nemam.
Ja sam kao i sve mi
oduvijek željela sve,
i to bi valjda trebalo
da nešto znači
da nekog obavezuje
ali obično ne znači nikome
osim nama.
Kozmonautkinja,
paleontologinja,
fizičarka,
vau,
vau,
vau,
kakav
sjajan
plan.