foto: Dženat Dreković/NOMAD

Begagić: Zašto je NE najteža riječ?

Nismo prvi put nakon hrabrog izlaska u javnost Milene Radulović čuli tu strašnu, toksičnu i mizoginu rečenicu: Zašto je šutila do sad?

Jedna je to u nizu tih rečenica koje patrijarhat rado bljuje iz usta, rame uz rame sa „Možda je tražila“, „Samo hoće novce/pažnju/publicitet“, „Možda je on i kriv, ali ovo će uništiti život njegovoj nevinoj djeci“…

Mada se demantiranje ovakvih konstrukcija uvijek čini kao neprestano guranje stijene uzbrdo, ipak uvijek imam potrebu podsjetiti zašto je NE zaista najteža riječ i zašto je ponekad toliko teško izgovoriti.

Ne moramo ići toliko daleko, ne moramo biti žrtve zlostavljanja, silovanja ili nasilja, mada, ispovijesti koje se danima objavljuju na beskrajno dragocjenoj stranici i grupi Nisam tražila ukazuju da gotovo sve to jesmo. Možemo se prisjetiti i nekih bezazlenijih, običnijih situacija u kojima je ta potreba da se kaže uvijek dolazila prekasno – onda kada bi prijetnja, uvreda ili opasnost već ostali iza nas.

Naknadna pamet i jezik u čvorovima

Sve porodice imaju neke svoje reference, koje razumiju samo njeni članovi i decenijama ih ponavljaju. Jedna od takvih koja živi samo u porodičnom vokabularu moje mame, brata i mene jeste rečenica: „Znate šta, teta…“

Danas je, dakako, izgovaramo uz smijeh, ima veselu i duhovitu konotaciju. No, događaj na koji se referira i nije bio najveseliji. Dešava se u bratovom i mom djetinjstvu: njemu je dvanaestak, meni osam-devet. Skupa smo otišli u prodavnicu. Maglovito se sjećam šta se tačno dešavalo, osim trenutka gdje radnica u samoposluzi stoji ispred mog brata i viče na njega optužujući ga za nešto. Možda za pokušaj krađe, možda za predugo biranje čokolade, možda za remećenje reda artikala u rafama. Ko zna. Situacija je uglavnom neprijatna, a brat i ja stojimo ispred nje i – šutimo.

Šutimo i nakon izlaska iz samoposluge, i cijelim putem kući. Bijes provaljuje tek kad ulazimo u sigurnu zonu, u stan gdje nas čeka mama. Tek satima poslije, brat je naoružan raznim argumentima, rečenicama koje naglas izgovara, počinjući taj svoj referat tom glasovitom: „Znate šta, teta…“

Ko zna šta je, u sigurnosti kuće, izgovorio teti. No, sasvim je sigurno da je to uradio s naknadnom pameću. Bio je to moj prvi susret s osjećajem te zakašnjele verbalne reakcije. Situacija gotovo benigna, neusporediva sa ozbiljnim nasiljem s kojim se djeca prečesto susreću i na kojeg nemaju blagovremen odgovor.

Svaka naredna takva situacija, a naravno da su se nizale kroz život, imat će u krugu porodice, tu šifru „Znate šta, teta…“

„Znate šta, profesore“ – pomislit ću u gimnazijskoj klupi dok profesor famoznog Uvoda u odbranu i zaštitu (ili kako li se već zvao taj jezivi školski predmet) upućuje seksističke upadice drugarici iz razreda dok radimo vježbu rastavljanja i sastavljanja poluautomatske puške, a on nam štopa vrijeme.  Nisam rekla ništa. Niti drugarica, niti ja, niti iko od nas, mada smo svi redom imali taj grč u stomaku pred besmislenosti tog sastavljanja puške. Ljeta gospodnjeg 1998.

Nismo bili više mali, ali odrasli u besmislenom ratu, sazrijevavši u divljoj tranziciji, nismo stigli naučiti da se taj grč u želucu zove prigovor savjesti, a da je jezik zapetljan pred autoritetima rezultat „šuti i ne propituj“ obrazovanja, ma kako pojedinačno dolazili iz porodica u kojima se (relativno) razgovaralo, u rijetkim trenucima kada su, stvarnošću izgaženi roditelji, bivali prisutni.

Godine su trebale da raspletemo jezike. Završile su se škole, pisalo se, objavljivalo, polemisalo u sigurnim zonama, pa i javno, istupalo se, izlazilo se na ulice.

Došle su tridesete i ja imam sedmogodišnjeg sina. Trudna sam, trebam da se porodim. Nosim kćerkicu. Medicini je važno da li je porod prvi ili nije. No, medicinsko osoblje vas ne pita da li vam je to prvi porod, već da li vam je prvo dijete. A meni kćerka nije bila prvo dijete, ali porod jeste bio prvi. Nemušto sam izgovarala svima zbunjujuću rečenicu: „Drugo dijete, prvi porod“, pa potom i pojašnjenje: „Imam posvojenog sina.“

Reakcije su bile mahom ignorantske, s podtekstom: „Imaj šta hoćeš, samo nam reci jesi li prvi put u porođajnoj sali.“ Sve osim reakcije jedne sestre koja je, gledajući me dok grlim zamotuljak od kćerke, imala potrebu izgovoriti: „Eto, Lamija, to je pravo majčinstvo, zar ne?“

„Znate šta, sestro…“ je bila moja prva reakcija, prvi poriv. Bila sam iscrpljena, gladna, iz sale sam tek stigla u sobu, ma koliko porod bio lagan i bez komplikacija, tijelo je bilo iznemoglo.

No, nisam čekala dugo da prikupim snagu i napokon izgovorim. Imam u tom trenutku 32 godine, posao, karijeru, dvoje djece i prvi put u životu osjećam da sam uspjela izreći nešto tačno u trenutku u kojem je trebalo.

U magli mi je ta bujica riječi, ali pamtim osjećaj olakšanja. Niti ovo moje iskustvo nije bilo ni blizu traumatično kao čin silovanja, nasilja nad tijelom. Bila sam, uz to, višestruko privilegirana, a opet, sekunda je falila da ponovo  šutim i da osjećaj nelagode i ljutnje čuvam u sebi, hraneći time zvijer koja iznutra jede naše sigurnosti, samopouzdanje i osjećaj adekvatnosti u društvu i svijetu.

„Odmorite se…“ – bilo je sve što je, umjesto izvinjenja, promucala zdravstvena radnica prije nego je kolega izveo iz sobe i ispričao se u njeno ime.

Činilo mi se tada da sam zaključila neko dugačko poglavlje šutnje u svom životu. A zapravo sam bila na samom početku. Valjalo je krenuti od ničega, od prazne ploče, s odgojem djevojčice.

Šta ima u školi?

Danas radim s mlađim školarcima, djevojčicama i dječacima uzrasta od šest do devet godina. Jedna od najčešće izgovorenih rečenica mi je neka od varijacija na onu važnu „NE znači NE“.

„Koji dio NE vam nije jasan? Koji dio NE niste razumjeli? Dovoljno je jedno NE, ne treba ga se reći pet puta. Ako ti ne prija, moraš reći NE.“

Govorimo to kolegica i ja, dječacima, kao i djevojčicama. I svakog se dana iznova čudimo zašto je i dalje toliko teško: izgovoriti, čuti, ispoštovati.

Mada mali i na pragu važnih životnih iskustava, naši su dječaci i djevojčice već prilično formirane osobe. Mnogo su puta do svoje šeste morali zatomiti suze ili drugu manifestaciju emocije. Mnogo su puta morali šutiti, jer nije uredu da tako mali imaju mišljenje. Mnogo su puta već trebali poljubiti i zagrliti nanu jer je to pristojno, mada im nije do grljenja i do dodira. Mnogo puta se prelazilo preko digniteta njihovih tijela, pod izgovorom manjka njihovih kognitivnih sposobnosti koje stiču razvojem. Mnogo su im puta uskraćeni zagrljaji, dodiri i riječi, kada su ih trebali.

Nisu najednom krenuli u školu iz koje dolaze nijemi, a mi se najednom snebivamo kako to zaboga u školi nikad nema ništa.

Nepregledno je njihovo „ništa“. Samo smo ih prerano naučili da nam njihova mala iskustva nisu važna ili da ih sačuvaju za kasnije kad budemo manje umorni, kad obavimo kupovinu, kad skuhamo za sutra, kad operemo suđe… A dotad će, naravno, biti već kasno da naučimo svoje djevojčice i dječake da je NE važno kao i DA i da je i jedan i drugi odgovor tačan, a jedini je mjerni instrument onaj naš grč u stomaku koji nepogrešivo radi i sa 6 i sa 46.

A ono najstrašnije što ih o svijetu moramo naučiti je da svome NE valja ostati dosljedan i kada niko ne čuje i ne sumnjati samo zato što su ga drugi odlučili čitati kao DA.

Lamija Begagić