foto: Dženat Dreković/NOMAD

Begagić: Trijumf sposobnih nad podobnim

I bez pažljivog uvida u raskošnu biografiju novoizabranog gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića, jasno je da je ovaj trideset i devetogodišnji Zagrepčanin jedan od nas. Otud je njegova sinoćnja pobjeda i naša, premda svojom politikom neće direktno utjecati na naše živote, kao što će na živote građanki i građana Zagreba koji su ga birali i značajnom većinom izabrali.

Zašto nam je baš Tomaševićeva pobjeda donijela toliko radosti i nade, i nama u Sarajevu, i istomišljenicima u Beogradu, gotovo jednako kao i samim glasačicama i glasačima u Zagrebu?

Nije samo zato što je ovo gradonačelnik koji je na čelo hrvatske metropole došao nakon gotovo dvije decenije apsolutne vladavine Milana Bandića, kralja fontana, gradonačelnika čije je gospodarenje gradom ostavilo posljedice koje će Tomašević i njegove saradnice i saradnici, svjesni su toga, popravljati u godinama koje slijede. Ne, ne radi se ovdje samo o tom povoljnom povijesnom trenutku i kontekstu. Radi se o tome da je Tomašević napokon pomirio dva dosad nepomirljiva svijeta: ulicu i vlast.

Sve do Tomaševićevog izbora, postojala je betonska barijera, nepremostiva barikada između nas na ulici i njih na vlasti protiv kojih se bunimo, protiv kojih ustajemo. Što smo mi bili glasniji, to su oni bili gluhlji.

U trodecenijskoj povijesti naših nezavisnih državica, bilo je različitih oblika građanskog bunta, i niko dosada nije ulični aktivizam doveo u strukture vlasti. Do Tomaševića.

Svako ko iole prati nevladin sektor u regionu i aktivističke borbe, platforme i inicijative, zasigurno je makar jednom čuo za barem jednu od nekoliko njih u kojima je upravo Tomislav Tomašević bio ključna figura: Zelena akcija kao najveća hrvatska nevladina organizacija posvećena zaštiti okoliša i održivom razvoju, Pravo na grad, inicijativa za zaštitu javnog dobra, te srodne akcije poput Ne damo Varšavsku kada je upravo Tomašević danima prosvjedovao u ovoj zagrebačkoj ulici u kojoj su, pod sumnjivim okolnostima, građene podzemne garaže i tržni centri, devastirajući arhitektonsko nasljeđe uže jezgre grada.

Tomašević je odrastao na ulici. Varšavska, Cvjetni, Kamensko… Sve akcije koje smo s distance pratili i podržavali, nemajući nade da će Bandić ikada pasti, a kamoli da će na njegovo mjesto sjesti dijete ulice, čovjek u čijem programu blješte sve one sjajne i do jučer prezrene sintagme poput održivog razvoja, zelene ljevice, socijalne pravde, rodne jednakosti…

A upravo su to principi na kojima počiva Tomaševićeva politika, još od mladalačkih akcija, do magistarske teze na temu održivog razvoja gradova.

Kao društva naučena da upravljanje gradovima (kantonima, entitetima, državom) vezujemo uz kriminal, pohlepu, korupciju, bahatost, malverzacije i nesposobnost, gotovo da smo u nevjerici kada sami sebi izaberemo predstavnika poput Tomaševića koji je od svoje šesnaeste godine posvećen konkretnim borbama i akcijama, osobi koja cijeli život uči: u praksi, na ulici, prateći evropska i svjetska iskustva, na akademiji…

Tomaševićeva pobjeda, stoga, nije samo nada u normalan život, ona je, najednom, vratila dostojanstvo obrazovanju, struci i znanju. Dosad tek nominalno reklamirana kao „zemlja znanja“, niti Hrvatska, a niti susjedne joj zemlje, uključujući i nas, stvarno to nikada nisu bile.

Stoga bi nam ovo povjerenje koje su građanke i građani Zagreba (a uz njih i Splita i Pazina) poklonili osobi čiji osnovni kapital jeste upravo znanje, a ne podobnost ili porijeklo, moglo poslužiti kao podsjetnik da postoji značajan broj glasačica i glasača koji još uvijek vjeruju u poljuljane vrijednosti kao što su obrazovanje i edukacija. A kada takvi glasači izaberu ovakve kandidate, postoji i mogućnost da će i obrazovni sistemi napokon doživjeti potrebnu reformu, i u općoj krizi obrazovanja učiti generacije mlađe od Tomaševićevih glasača vrijednostima iz njegovog programa.

Kada takve vrijednosti postanu dijelom kurikuluma, možda ćemo, najzad, doći do društva u kojem su tomaševići standard i u kojima ne pristajemo na ništa manje od toga.

Lamija Begagić