Prije nekoliko su mjeseci pojedini regionalni mediji prenijeli vijest o, kako su je nazvali, uzbuni na Psihijatrijskoj klinici za djecu i omladinu u Beču. Naime, jedna je austrijska televizijska kuća ugostila šefa navedene klinike koji je izjavio kako je zbog korona-krize, lockdowna i zatvaranja škola povećan broj malih i mladih pacijenata u tolikoj mjeri da su svi kapaciteti popunjeni i da se pojačano radi na vaninstitucionalnom zbrinjavanju i potpori djeci i mladima kroz različite krizne štabove i dislocirane ambulante.
Gorko sam se nasmijala, naglas čitajući ovu vijest kolegici sa kojom po desetak sati u danu provodim u udruženju za potporu odgoju i obrazovanju u koji svakodnevno dolaze školska djeca, uzrasta od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, djeca koja se već mjesecima (a mnogima od njih ti su mjeseci zapravo polovica ili cijelo njihovo dosadašnje školovanje!) obrazuju po famoznom „kombinovanom modelu nastave“.
Ne misliš li da bismo i same mogle slati vijesti iz sanatorija, rekla sam u šali, jer počesto smo, svu šalu na stranu, upravo to: prva linija odbrane od nebrojenih izazova u mentalnom zdravlju s kojima su naša djeca danas suočena, rastrzana između histeričnih sat i pol u razredu i beskrajnih sati pred monitorom, neprisutni podjednako u fizičkoj, koliko i u virtualnoj realnosti.
Zamislila sam se i pokušala opisati makar jedan radni dan naše djece, tokom eksperimenta zvanog „kombinovani model“ nastave…
Učiteljice, neko vas je opet mjutao…
Ponedjeljak, 07:15 Pacijenti S.S. i F.G. sudaraju se, nakon dvostrukog salta, u jurnjavi kroz hodnike odjela. Ozljeda nema, utrka se nastavlja nakon kratkog predaha. Na upit osoblja pacijenti izjavljuju da tokom vikenda nisu izlazili vani, te da su ga proveli pod terapijom tehnologijom ili dovršavajući zaostale obaveze iz online sedmice hospitalizacije. Nakon nekoliko sudara, pacijenti mijenjaju pidžame i prave pauzu za doručak. Doručkuju svako za sebe, ne dijeleći obrok, podižući barijere između tanjira.
09:05 Pacijetice A.T. i N.S. pristupaju izradi zadataka koji su pristigli. Zadatke rade na zajedničkom tabletu, na štucavoj internet konekciji. Povremeno, po preporuci osoblja, ustaju ili se okreću da vide šta rade pacijenti koji nisu na online nastavi, čekajući odlazak u prvu smjenu.
09:30 Zadaci pristižu i pacijentima D.K. i L.D. koji slušaju audio predavanje o načinu pisanja štampanog slova r, dok pacijentice V.R. i A.S. istovremeno slušaju audio zapis sata engleskog jezika. Dolazi do miješanja signala, pa se pacijenti razdvaju u udaljene dijelove ambulante.
10:00 Prva smjena odlazi na ambulantnu nastavu na udaljeni odjel, dok pacijenti koji prate online nastavu I.K. i F.T. mole da ih makar vode do ambulante budući da nisu izlazili od subote, jer je otac I.K. upravo izašao iz izolacije. Dva puta se vraćaju jer su zaboravili maske i dezinfekcije.
11:30 Prva smjena se vraća, zbog skraćene nastave i jede užinu. Preko prepreka zaviruju jedni drugima u kutije, bez opcije da podijele obrok. Pristupaju izradi zadaće, dok pacijentice S.M. i A.Z. odlaze u drugu smjenu. Postoje indicije da će u dvorištu ambulantnog odjeljenja gdje se odvija nastava danas realizirati čas tjelesnog odgoja, pa su pacijentice uzbuđene, budući da tjelesni nisu radile 11 mjeseci.
12:00 Zbog otkazivanja printera, najmlađi pacijenti ostaju bez nastavnih listića, te likuju što neće morati opet bojiti i spajati. Traže da se igraju legom, ali je isti privremeno uklonjen, jer je zabilježeno nekoliko slučajeva guranja kockica u usta, te odvajanja spojenih kockica zubima, nakon čega su iste poslane na hitnu dezinfekciju.
14:00 Pacijentice S.M. i A.B. greškom odlaze u pogrešnu smjenu, zbog ponovne promjene grupa.
14:30 Pacijentica V.R. ponovo negoduje kako najsporije odrađuje test jer drugoj djeci roditelji sufliraju rezultate. Odbija upaliti kameru i osoblju objašnjava kako ima „tehničkih problema“.
– Ali nemaš ih, potvrđuje stručna radnica nakon provjere konekcije i postavki laptopa.
– Nema ni B.P., dodaje pacijentica, pa uvijek ugasi kameru kad odgovara.
15:00 Pacijent R.B. javlja da odlukom učiteljice ovaj mjesec ide svake sedmice u školu što izaziva negodovanje ostalih pacijenata koji se raspituju o opcijama da i oni idu svaki dan.
16:00 Na online meetingu kod I. K. i A. B. koji nikako da se privede kraju jer neko uporno mjuta učiteljicu, raste nervoza, te pacijenti redom livaju meeting. Bolje da radim zadaću i riješim se, nego da sjedim na meetingu ko gluhonijem – komentira I. K. dok ga A. B. podsjeća na obavezno prisustvo na nastavi uz mantru: I online nastava je nastava.
17:00 Na izmaku radnog dana, prije odlaska kućama do sljedećeg ambulantnog liječenja sutra u 7:00, sve pacijentice i pacijenti na roditeljska pitanja: Jesi li uradila/uradio sve za danas uglas ponavljaju: Dobro sam, dobro sam, dobro sam…
17:30 Stručno osoblje zapisuje isto u sve formulare i baca se na izradu novih excel tabela za novu sedmicu, razvrstavajući pacijente u kolonice: nastava, prva smjena; nastava, druga smjena; pasivni online, prva smjena; pasivni online, druga smjena; aktivni online (meeting), prva smjena; aktivni online (meeting), druga smjena, ostalo.
Dobro smo, odgovaraju jedni drugima u samoevaluaciji, dok predaju smjenu.
Djeca i prosvjetari kao nemoćna izvršna vlast
A sad se, na tren, vratimo opet u nesatiričnu realnost.
Prostor u kojem radimo nije sanatorij. Školske klupe to nisu. Dnevne i radne sobe nebrojenih prosvjetnih radnica i radnika nisu. Kolektivna terapija bi nam, pak, svima itekako dobrodošla. No, za razliku od specijaliziranih klinika daleke Austrije, nama je gotovo niko ne nudi. Od svih se učesnika ovog eksperimenta kojem se tepa „odgojno-obrazovni proces“ očekuje da su zdravi, prilagodljivi, pripremljeni na sve i spremni na promjene.
A promjene se dešavaju iz sata u sat.
Posljednja takva desila se u petak, u popodnevnim satima. Na roditeljske viber grupe ili slične grupe koje, vjerujem, imaju i prosvjetni radnici, stigla je suhoparna obavijest iz resornog kantonalnog ministarstva kojom se djeca iz razredne nastave vraćaju na kombinovani model nastave, nakon nekoliko sedmica online modela na koji su povučena u posljednjem talasu virusa koji je, vrtoglavom brzinom odnosio živote, pa su uslijedile nove mjere koje, dakako, kao nijedne dosad, nisu zaobišle djecu i prosvjetare.
No, u vrijeme „divljanja cifara“ i hroničnog neadekvatnog odgovora odgovornih, ovakva odluka naišla je na odobravanje prestravljenih roditelja i učitelja i učiteljica sa prve linije, izloženih na različite načine, bez ikakve vizije kada bi mogli biti vakcinisani ili na bilo koji drugi način zaštićeni.
I taman kada su se prilagodili da će sada raditi od kuće, u koliko-toliko sigurnim okruženjima, radeći najzad u konstantnim terminima i sa cijelim odjeljenjima, a ne polovicama njih, došla je, po običaju pet do dvanaest, nova odluka.
Kantonalno ministarstvo obrazovanja postupilo je opet kako bahatom zakonodavcu i dolikuje: svoju su odluku obznanili na kraju posljednjeg radnog dana u sedmici, bez konsultacije sa sindikatima i predstavnicima roditelja, a izvršna vlast u vidu naše djece i njihovih on/off učiteljica imali su na sve to samo sami sebi ponoviti gorespomenutu mantru: Dobro smo, dobro smo, dobro smo…
…a ne da nismo…
Ponedjeljak, 07:00 Pacijenti odsutni, što fizički, što psihički. Ovi prvi su opet u školskim klupama, polovica ih zaboravila maske, četvrtina ne zna smjene, većina ih u strahu pred odgovaranjem uživo, polovinu srklete haljine i farmerke, nakon pidžama i trenerki, petina ih nema pojma koliko čas traje ni kada se vraćaju kući.
Ovi drugi što su na online nastavi ljuti su što ne idu u školu već ove sedmice, jer će sljedeće možda opet doći do promjene odluka, dok je dio njih nabrijan da usmeno odgovara i javlja se što više dok još postoji opcija da se ugase kamere, pa oslučno ulaze u sedmicu pred sobom.
Većina ih, ipak, ne shvata da li će sada biti istovremeno na meetingu iz svojih soba, dok su ostali u učionici, i kako će učiteljica uspijevati pratiti nastavu i u školi, i online. Koliko se sjećaju, njima su roditelji počesto govorili da se „jednom guzicom ne može biti na dva mjesta“, no bit će da tehnološke mogućnosti sve dopuštaju.
Čini se da je, kada je glava u torbi, svima sasvim svejedno gdje će biti guzica.